Dalmatinac rođen u Drnišu, najveći zabavljač u svlačionici, sjajnim obranama sačuvao Dinamo neporaženim u Bernu i postao zvijezda zagrebačkih Modrih. U 32. godini dočekao svojih ‘pet minuta’ I ugrabio ih!
Kad je dolazio u Dinamo prije dvije godine, neki su nas uvjeravali da je najbolji golman lige. Sa Splitom je igrao finale kupa, pretkola Europske lige, a opet – u Maksimiru su ga svi vidjeli kao rezervu. Ispred njega bili su mladi lavovi Adrijan Šemper i Dominik Livaković, a Danijel Zagorac uvijek je bio tu, kao iskusan suvježbač, pouzdan džoker za ‘nedajbože’…, ali minute je skupljao uglavnom u kupu, piše Goal.
“Slušam Lidiju Bačić, a ime sam dobio po Danielu Popoviću koji je tada bio velika zvijezda! Nogometni mi uzor nije golman, nego je to Nigerijac J.J. Okocha. A od golmana istaknuo bih Kolumbijca Renea Higuitu. Ne mogu reći da mi je on bio uzor zbog svoje vratarske kvalitete, koliko sam mu se divio zbog njegove izrazite ekscentričnosti.”
“Uvijek na trening dođem raspjevan, nasmijan, pa energiju pokušam prenijeti na suigrače. Zorana Jelenkovića obožavam! Naježim se kad god čujem neku njegovu pjesmu.”
“Kad sam prvi put zaigrao protiv Splita, emocije su malo proradile te mi je bilo pomalo neobično. Čak sam u nekoliko trenutaka htio dodati loptu crvenim igračima, haha! No, bilo mi ih je istovremeno veliko zadovoljstvo i gušt pobijediti jer sam imao nekakvih neriješenih računa, time sam samo dodatno bio motiviran.”
Dinamo osvaja 11 godina, i onda dođem ja i nema trofeja!
“Prvi dan kad sam potpisao ugovor s Dinamom, bio sam u Zagrebu sam i otišao sam u ZOO vrt! Nemamo ga u Splitu, a jako volim životinje.”
“Kad sam tražio stan, čim sam rekao da sam iz Dinama, odmah su me ljudi bili voljni saslušati.
“Dinamo je 11 godina osvajao trofeje i onda ja došao i odmah sezona bez trofeja!”
“Dobro sam raspoložen, duhovit, imam dobru komunikaciju sa svima, i starijim i mlađim igračima. Nekad čak pretjeram i dopustim mlađima da odu predaleko u toj zafrkanciji.”
“Moraš biti malo lud da postaneš golman”
“Bilo je svakakvih komentara u Splitu kad sam došao u Dinamo, ali najvažnije mi je da je obitelj uz mene, ostalima se ne zamaram. A za RNK Split sam igrao 21 godinu, dolazio na ista vrata, istim ljudima, i želja mi je vratiti se u taj klub.”
“Imao sam i ponudu Hajduka, ali u tom trenutku nisam je htio prihvatiti jer Lovre Kalinić trebao je tada otići u Aston Villu, i u tom slučaju bih došao. Ali kako se to nije ostvarilo (zbog radne dozvole, nap. a.), otišao sam sjeverno…”
“Ako sat 100 puta dnevno baciš, neće raditi. Isto tako ako nemaš dozu ludosti, ne možeš biti golman. Pa ja sam sebe više ozlijedio nego što su me drugi! Kad sam ljutit, ne iskaljujem se na druge, pukneš sebe u glavu, glavom u stativu…”
Odustao sam od tekvondoa jer nismo imali novca za kimono
No, kako to često biva u tim neobičnim nogometnim pričama, i njega je život mogao odvesti u drugom smjeru.
“Najprije sam se kao dječak počeo baviti tekvondoom. Išlo mi je dobro pa sam trebao ići na neko natjecanje, ali nisam imao kimono! Nismo baš imali novca za to i tako sam odustao i otišao u RNK Split trenirati nogomet. Ali u svakom bih sportu bio uspješan.”
“A dok sam sa Splitom, taman na prijelazu u seniore, igrao u 4. ligi, to je bio teški amaterizam, pa sam se zaposlio u Krašu, u skladištu slagao čokolade, palete… i skupio sam godinu i pol staža. U međuvremenu su klub preuzela braća Žužul pa sam se u 3. ligi morao odlučiti ‘tamo ili vamo’. Ali bio sam dobar radnik, brz, točan.”
“Uvijek sam borac, fajter, nemam nikoga iza sebe da me gura. I s 30 godina došao sam na viši nivo, u top klub. Da sam imao ovakve uvjete, napravio bih veću karijeru. Ali primjer sam da se može i tako uspjeti.”
Nisam živio sportski, ali ne zbog alkohola i izlazaka
Priznao je i da nije baš živio sportski. Ali, ne zbog noćnih klubova i alkohola…
“U Splitu nisam baš vodio profesionalni život. Obožavatelj sam NBA lige pa sam do 5, 6, 7 sati gledao utakmice. Navijam za Orlando.”
“U školi sam praktički cijelo vrijeme bio vrlo dobar, završio sam Ekonomsku birotehničku školu. Iako danas ne znam ni žalbu sastaviti! A nikome ne bih priznao da je pošteniji od mene, u životu nisam ukrao ni žvakaću gumu.”
Sad je, u 32. godini dočekao svojih ‘pet minuta’ I ugrabio ih!
I ako se, recimo, Lovre Kalinić ozlijedi, za dva tjedna Dominik Livaković mogao bi u kockastom dresu braniti protiv Cristiana Ronalda i Portugala, te protiv Španjolske. A u Zagrebu mu fige držati i bodriti ga njegov prijatelj, stalna podrška… i čovjek kojem je Livaković rezerva.
U braku je s Ivanom, vjenčali su se nakon devet godina veze, a u emisiji Plavi kutak otkrio je recept za dugotrajnu vezu:
“Svađam se stalno sa ženom, to je formula, haha! Ne može sve biti idealno. Temperamentni smo oboje, posvađamo se za dobro jutro. To je meni baš slatko… A volio bih imati 4, 5, 6 djece…”
M. Matičić/ Gola.hr/Foto:pxll
