Uz proslavu rođendana Hajduka donosimo sjećanje na Branka Vidjaka, jednog od velikih, a do 1990. zaboravljenih igrača splitskog kluba. Vidjak je za Bile igrao od 1938. do 1951., odigravši 235 utakmica i postigavši 120 golova. S Hajdukom je 1950. osvojio prvenstvo bez poraza.
Priča o Branku Vidjaku ( negdje piše i Viđak, a iz njegove obitelji su nam potvrdili da je ispravno Vidjak, op.a.) objavljena je u knjizi Emanuela Miličevića “Sjećanje na vitezove s letnom” (Nakladnik: HAVC ” Kraljica Katarina”; Mostar, 2022. ). Knjiga je inače “Roman o nogometu, Zrinjskom i Mostaru…”, a donosi i brojne druge zanimljivosti.
“Splitski ‘Hajduk’ je veliki nogometni klub koji je osnovan 1911. godine a dobio je ime kao simbol otpora stranim zavojevačima, i nikada u povijesti nije mijenjao svoje slavno ime. Godine 1950. osnovana je navijačka skupina “Torcida” koja je krvno vezana za “Hajduk”. I nikada ta navijačka skupina nije okrenula leđa svome voljenom klubu, iako su u nju, “ubacivani” provokatori i djeca jugo špijuna.
Jedan od najvećih progona u povijesti hrvatskog nogometa se zbio upravo u “Hajduku”, a provodila ga jugoslovenska tajna policija; nešto kao što su progonjeni nogometaši “Zrinjskog” i njihovi rukovoditelji nakon Drugog svjetskog rata. Ili nešto kao mučenička ubojstva Hitreca i Kacijana jer nisu htjeli ići u Beograd igrati “fudbal”.
Jedan od najvećih nogometaša “Hajduka” toga vremena, ali povijesno i daleko značajnije, a koji je ostao potpuno prešućen sve do Domovinskog rata devedesetih godina dvadesetog stoljeća je bio gospodin Branko Vidjak.
Branko Vidjak je igrajući za svoj voljeni klub bio stalno u opasnosti da ga ne strijeljaju jugoslavenski okupatori grada Splita; njegovog oca Vicka su komunističke ubojice strijeljale 1943. godine samo što je bio domoljub i pošten Hrvat, ali mu se gadila Jugoslavija.
S Vidjakovim ocem strijeljan je i djed poznatog sportskog novinara Andrije Kačića Karlina:
“Moj djed i Vidjakov otac zajedno su strijeljani, ruku pod ruku. Djed mi se također zvao Andrija, bio je ribar, znao je talijanski jezik. U to doba strijeljali su mnogo intelektualaca”, ispričao je prije nekoliko godina njegov unuk Andrija.
Branko Vidjak je bio jedan od najvažnijih igrača u osvajanju Prvenstva Jugoslavije 1950. godine, ali ga se u vrijeme Jugoslavije nije uopće smjelo spominjati, jer je bio tobožnji “ustaški” sin.
No, on je bio nogometni velikan kao Matošić, Vukas ili Beara i to se htjelo zataškati.
Ubojstvo njegova oca obilježilo mu je cijeli život; u vrijeme igranja u “Hajduku” bio je zidarski majstor u splitskom Konstruktoru. Splitska publika ga obožavala; bio je hrabar, robusan, te je stalno vukao naprijed, a igrao je krilnog ili centralnog napadača. U 235 nastupa za “Hajduk” postigao je 120 golova, a nosio je voljeni dres od 1937. do 1951. kada je morao napustiti rodni grad.
U prvom dijelu prvenstva bio je najbolji igrač, ali su ga unutarnji neprijatelji kluba bili potjerali u zagrebački “Borac” bez njegove volje a da bi time oslabili Splićane.
No, prije utakmice sa FK “Crvena Zvezda” navijačka skupina “Torcida” je izvršila pritisak na upravu kluba da se vrati Branko Vidjak i da nastupi na toj utakmici. Pritisak je uspio i “Hajduk” je pobijedio a o tome je svoje viđenje imao i Centralni komitet komunističke partije iz Zagreba, koji su vodili anti Hrvati i Jugoslaveni:
“Prije utakmice “Hajduk” – “Crvena Zvezda” uprava je pustila Branka Vidjaka da ode u zagrebački “Borac”, a to je inače bivši “ustaša” čiji je otac strijeljan kao narodni neprijatelj. Jedna grupa navijača inače “proustaških” elemenata je tražila da se ovaj “ustaša” vrati i da igra za “Hajduk” u toj utakmici.”
Eto kako su Jugosi tretirali “Torcidu”, ali Branko je ipak zaigrao; iako je navijačima već ispisana smrtna presuda njen čelnik Vjenceslav Žuvela je u potpunosti uspio i nije se plašio. U 86.-toj minuti Stane Krstulović je ubacio loptu s lijevog krila, a snažni Vidjak ju nakon visokog skoka spustio na noge za Broketu koji je matirao Mrkušića za pobjedu “Hajduka”.
Te je godine Vidjak bio drugi strijelac “Hajduka” odmah iza Frane Matošića. Svojim golovima Vidjak je izravno osigurao osam bodova, zabio za pobjede nad Dinamom, Spartakom, Našim krilima i Lokomotivom.
Ipak Vidjakova najdraža pobjeda nije bila ta protiv Crvene zvezde. Pobjeda republičke reprezentacije Hrvatske nad Srbijom pred krcatim Maksimirom četiri na prema jedan je bila njegov život, a on je u toj utakmici dao dva gola.
No te su ga utakmice mogle stajati života; nalog za njegovo uhićenje već je bio napisan, ali je on uspio pobjeći preko granice krijući se danima. Dobio je politički azil u Švicarskoj i tamo će godinama nastupiti kao vrhunski nogometaš za “Servette”, “Grasshoppers” i “Zurich”, a kao trener vodio je “Croatiju” iz Toronta.
Godine 1992. točnije četiri decenije nakon prisilnog odlaska u emigraciju vratio se u svoj voljeni Split i tada neovisnu Hrvatsku. Kamere su zabilježile trenutak kada je Branko Vidjak u bijelom sakou i s velikim hrvatskim grbom na grudima na Poljudu izveo početni udarac u prvenstvenom meču s “Varteksom”.
Branko Vidjak u Hrvatsku se trajno vratio 1993. a preminuo je u Splitu 25. studenog 1997.
Emanuel Miličević: “Sjećanje na vitezove s letnom”
