U Lijepoj našoj postoji teza da je Tito bio navijač Hajduka zbog uloge koju je splitski klub imao u parzizanskom pokretu ali i povelike petokrake koju je taj klub imao na grbu do početka 90-ih godina prošlog stoljeća.
U ratu su talijanski fašisti anektirali Split i tražili od uprave Hajduka da preuzme ime Spalato. Ponuđena im je izgradnja stadiona i igranje u Serie A. Stari plac je za okupacije dobio Bruno Mussolini, po poginulom diktatorovom sinu, pilotu bombardera.
Vodstvo Hajduka odbilo je ponudu, klub je raspušten, a prethodno su trofeje izvukli iz klupskih vitrina Starog placa i sakrili ih u krušnoj peći slastičarnice Ante Kesića, nekadašnjeg prvotimca „bijelih“.
Nakon kapitulacije Italije 1943. dogovarano je da Hajduk sudjelovanje u tadašnjem prvenstvu Hrvatske, a i danas ima sporenja zašto do toga nije došlo. Ima tvrdnji da je Hajduk to odbio, a ima i onih koji pišu da su vlasti u Zagrebu zabranile Splićanima natjecanje jer je dio igrača već bio na Visu među partizanima. Pozdana je činjenica jedino da su ustaške vlasti pokušale obnoviti Hajduk u Splitu, ali nisu uspjele.
Hajduk je kao Hrvatski športski klub Hajduk (H.Š.K. Hajduk) obnovljen na Visu 7. svibnja 1944., uz intoniranje Lijepe naše i proglas kojeg je pročitao Janko Rodin, predsjednik kluba za njegova raspuštanja 1941.: „Pozdrav Splitu, našem rodnom gradu, s oslobođenog teritorija.“
Iako je obnovljen kao Hrvatski športski klub Splićani su ubzo dobili dodatak Hajduk NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije) i pot tim atributom na stadionu San Nicola u Bariju, pred više od 40.000 gledatelja 23. rujna 1944. odigrali su znamenitu utakmicu protiv britanske vojske.
Kad je rat završio bilo je pokušaja da Hajduk ostane djelovati kao momčad Jugoslavenske narodne armije (JNA). Hajduk je to odbio isto kao što je odbio i postati klub Jugoslavenske ratne mornarice.
Zbog činjenica da ja Hajduk u ratno vrijeme nastupao kao partizanski klub, ali i povelike petokrake koju je klub imao na dresu, u Hrvatskoj je uobičajeno mišljenje da je Tito bio navijač Hajduka.
Prije dvije godine na YouTube kanalu Crvene Zvezde objavljen je video u kojem legendarni zagrebački nogometaš Stjepan Štef Bobek opovragva taj misterij.
Nekadašnji napadač Građanskog, Partizana i reprezentacije Jugoslavije tvrdi da je Tito navijao za beogradski vojni klub Partizan. Bobek je i prepričao jedan razgovor s tadašnjim predsjednikom Jugoslavije.
“Tito mi je rekao – ‘ja sam inače bio simpatizer Partizana”, citirao je u tom intervju Bobek Tita pa nastavlja svoju interpretaciju maršalove navijačke strasti.
“Normalno da je bio simpatizer Hajduka, jer su oni bili u ratu, jel’ tako, oni su za vrijeme rata otišli tamo, ali poslije toga, on je bio simpatizer Partizana, sigurno na ideju raznih generala koji su utjecali na njega koji je postao partizanovac”, otkriva Bobek.
U nastavku razgovora je Bobek je otkrio zašto Tito nije dolazio na utakmice.
“E sad, on je došao na jednu utakmicu gdje smo igrali Crvena Zvezda i Partizan. Ja sam bio rezerva, bio sam iza njega. I utakmica je završena 3:0 za Crvenu Zvezdu. Kad je Zvezda dala gol, cijeli stadion je aplaudira i gledao prema Titu, drugi gol isto, treći gol isto prema Titu. Rekao mi je, ‘kad sam vidio takvu situaciju, onda sam odlučio da ne dolazim više na utakmice, jer je bio ipak predsjednik, a ipak sam partizanovac”, prepričao je Bobek još jednu anegdotu koja potvrđuje njegovu tvrdnju.
Stjepan Bobek je rođeni Zagrepčanin, a nakon uspješne igračke karijere tijekom koje je najdublji trag ostavio u Građanskom i Partizanu, imao i vrlo bogatu trenersku karijeru. S klupe je vodio Legiju iz Varšave, Partizan, Panathinaikos, Olympiakos, Dinamo i Vardar.
D.M. /Foto: hrt
