Andro Krstulović Opara kaže da ga objava Andrije Mandića nije nimalo iznenadila. I to je, zapravo, najtočnija rečenica iz cijele ove neugodne balkanske epizode. Jer što je tu, točno, iznenađujuće?
Da predsjednik crnogorske Skupštine, čovjek koji je političku karijeru gradio u srpskom nacionalnom korpusu Crne Gore – protivio se crnogorskoj neovisnosti, priznaju Kosova i ulasku svoje države u NATO – danas Ratka Mladića titulira kao „generala“?
Mandić tu nije napravio nikakav ideološki salto. Naprotiv, ostao je savršeno prepoznatljiv. Problem je samo što više nije opozicijski tribun s mitinga, nego predsjednik parlamenta države koja želi u Europsku uniju. A to mijenja sve.
Kad privatni čovjek izrazi sućut obitelji pokojnika, to pripada prostoru ljudske pristojnosti. Kad predsjednik parlamenta službeno objavi da je izrazio sućut sinu Ratka Mladića i pokojnika pritom identificira prije svega kao „generala“, onda to više nije obiteljska gesta. To je politička rečenica.
Jer Ratko Mladić nije povijesno ostao zapamćen zato što je imao generalske epolete. Pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Njegovo ime nije fusnota u vojnoj enciklopediji nego jedno od središnjih imena europske katastrofe devedesetih.
Zato je Sunčana Glavak pogodila bit kada je upozorila da Mandić nije privatna osoba. Predsjednik parlamenta nema luksuz da njegove javne sentimentalnosti budu samo njegove. Funkcija pretvara privatnu gestu u institucionalni znak. Ali Opara ide korak dalje. On kaže: nisam iznenađen. Upravo tu leži politički važniji dio priče.
Na Balkanu se posljednjih trideset godina stalno glumi iznenađenje nad posljedicama politika čije su nam pretpostavke savršeno poznate. Najprije desetljećima njeguješ povijesni revizionizam, kult vojnih zapovjednika, sentimentalnu mitologiju poraza i pobjeda, onda jednog jutra otkriješ da političari koji su iz tog miljea potekli govore upravo jezikom toga miljea. I svi se preneraze.
Ali Mandić nije pao s Marsa ravno u fotelju predsjednika Skupštine Crne Gore. Njegova politička biografija nije tajna. Bio je jedan od najistaknutijih protivnika crnogorske državne samostalnosti, dugogodišnji lider prosrpske političke opcije i protivnik NATO integracije.
Mandićev refleks
Mandić danas govori jezikom europskih integracija i političke stabilnosti. To je legitimna politička evolucija ako je stvarna. Ali europska politika upravo se u ovakvim trenucima provjerava. Ne kad se u Bruxellesu govori o poglavljima, fondovima i zajedničkoj budućnosti, nego kad umre simbol politike devedesetih. Tada se vidi što je politički marketing, a što refleks.
Mandićev refleks bio je “general Ratko Mladić“. I zato je Opara posve u pravu: nije neobično da je Mandić to napisao. Bilo bi politički mnogo zanimljivije da nije.
Da je predsjednik crnogorske Skupštine napisao kako izražava ljudsku sućut obitelji, ali istodobno nedvosmisleno podsjeća da je Mladić pravomoćno osuđen za genocid i ratne zločine, to bi bio događaj. To bi značilo da je jedan politički krug doista prošao proces transformacije koji se u Bruxellesu voli nazivati europskim putem. Ovako smo dobili nešto drugo: staru politiku u novom institucionalnom odijelu.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a. Crna Gora tek želi dovršiti svoj europski put. Upravo zato hrvatska reakcija treba biti hladna, institucionalna i precizna. Europska unija nije samo carinska zona s boljim cestama. Postoji i politički minimum. Ne morate imati identična tumačenja svakoga događaja iz zajedničke povijesti.
Ne morate voljeti susjedne države. Ne morate čak ni imati osobito sofisticiranu kulturu sjećanja. Ali genocid koji je utvrđen pravomoćnom presudom međunarodnog suda nije stvar lokalnog ukusa. Tu prestaje folklor, a počinje civilizacijska granica.
Državna počast ratnom zločincu
Državna počast ratnom zločincu nije privatna stvar. Onoga trenutka kada se uključe institucije, vojska, parlament ili državni protokol, poruka više ne pripada obitelji pokojnika nego državi. I to je zapravo zajednički nazivnik cijele priče. Mandić smije privatno misliti što hoće. Ali predsjednik parlamenta države kandidata za članstvo u Europskoj uniji ne govori samo kao Andrija iz Šavnika. Govori s mjesta predsjednika Skupštine Crne Gore.
A kad s tog mjesta Ratka Mladića predstavlja kao „generala“, izostavljajući ono zbog čega će njegovo ime ostati zapisano u europskoj povijesti, onda šalje poruku mnogo širu od jedne sućuti.
Zato Oparina rečenica vrijedi više od deset protokolarnih osuda. Nije iznenađen. Ne bismo trebali biti ni mi. Pravo pitanje nije zašto je Andrija Mandić napisao to što je napisao.
Pravo je pitanje koliko dugo Europa namjerava vjerovati da se političari mijenjaju zato što su promijenili diplomatski vokabular, dok im se pri prvom ozbiljnom testu iz starog ormara opet pojave isti generali.
M. Marković/Facebook /gov.me
