Admiral Domazet: “Operacija Mikula mali”! Diverzantskom akcijom od Crne Gore vratiti ukradeni brod “Jadran”

ožujak 29, 2019 maxportal
Share Button

Jedrenjak “Jadran” bio je školski brod u sastavu školskih brodova Mornaričkog školskog centra u splitskoj Ratnoj luci Lora. Po planu redovnog održavanja brod je 15. listopada 1990, otplovio na veliki remont i rekonstrukciju iz svoje matične luke u remontni zavod “Sava Kovačević” u Tivtu, Crna Gora.



PIŠE: Admiral Davor Domazet Lošo

Za obavljanje vrlo zahtjevnih remontnih radova bilo je predviđeno godinu i pol dana. U vrijeme otvorene agresije Jugoslavenske narodne armije i srpskih i crnogorskih postrojbi “Jadran” će se u jesen 1991. zateći u Tivtu, i od tada, do danas, nije se vratio u svoju matičnu luku u Lori.

Od ukupno svih brodova Jugoslavenske ratne mornarice gotovo 90 posto bazirali su u ratnim lukama Hrvatske Pula, Šibenik, Split, Ploče. Najveći dio flote, uz pomoć JNA, završio je u rukama srpsko-crnogorske koalicije.

U vremenima socijalističke Jugoslavije u saveznom proračunu Hrvatska je sudjelovala s više od jedne četvrtine, odnosno 26,7 posto, dok je doprinos Crne Gore iznosio samo 1,9 posto. Sve ostale republike zajedno su sudjelovale sa 71,4 posto.

Crnogorska matematika

Ako se u razmatranje uzme hrvatsko-crnogorski odnos u doprinosu tada rezultat glasi 93,3 posto prema 6,7 u korist Hrvatske, ili 86,5 više od Crne Gore. Hrvatska koja polaže pravo na 89 posto flote Jugoslavenske ratne mornarice, za koju je izdvajala 86,5 posto sredstava više od Crne Gore, na kraju Domovinskog rata pripast će joj svega 15,7 posto.

S druge strane, Crna Gora, koja je izdvajala minimalna sredstva, došla je u posjed 84,3 te iste flote, uključujući i školski brod “Jadran”.

Republika Hrvatska punih dvadeset četiri godine od svih brodova jedino što traži je restitucija školskog broda “Jadran”. Svi dosadašnji pokušaji raznih nositelja javne vlasti u Hrvatskoj, mjerodavna ministarstva, Vlada, Predsjednik Republike da privole crnogorske dužnosnike na ekspertnu razinu pregovora, što bi bilo jedino pravo polazište za donošenje konačne političke odluke oko povratka školskog broda “Jadran” u Hrvatsku, nisu dali rezultata.

Divna priča o brodu Jadran

Priča o brodu “Jadran” je divna priča. Od 1933. godine kada je š/b “Jadran” ušao u flotni sastav Kraljevine SHS, a potom Socijalističke Jugoslavije nikada nije imao mjesto baziranja, to jest privezište i opskrbu, nigdje drugdje osim u Republici Hrvatskoj.

U životopisu ovog lijepog jedrenjaka tipa barkantin, deplasmana od 737 tona i dužine 64 metara, širine 8,9 metara, s gazom od 4,05 metara, visinom jarbola 39,1 metar i površinom jedara od 933 četvornih metara, brzine od 14 čvorova, može se pročitati da je inicijator njegove gradnje bio splitski ogranak društva Jadranska straža. Glavni odbor Društva u lipnju 1925. godine donosi odluku o nabavi školskog broda. Njegov će glavni projektant-autor je inženjer Josip Škarica iz Rijeke.

Nakon gradnje u njemačkim brodogradilištima H. C. Stulken Sohn u Hamburgu, koja je trajala tri godine, i čiji je trošak gradnje iznosio 622.743 njemačke marke ili 8,407.030 tadašnjih dinara, Društvo će jedrenjak, kako to priliči, na svečanosti u rujnu 1933. u Splitu predati Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije.

Od tada pa do 1990. godine na š/b “Jadran” obuku će proći mnogi civilni pomorci i nautičari, naravno i kadeti ratne mornarice, pa i autor ovih redaka. Jednostavno rečeno bilo je to reprezentativno i korisno plovilo za obuku, upisano u Flotnu listu Komande ratne mornarice u doba Kraljevine, potom u Flotnu listu Jugoslavenske ratne mornarice u razdoblju FNRJ/SFRJ.

Talijani su ga nazvali Marco Polo

Za vrijeme Drugog svjetskog rata “Jadran” će koristiti talijanska ratna mornarica, također kao školski brod, ali pod imenom “Marco Polo”.

Kapitulacijom Italije 1943. ne samo da brod nije plovio, nego će kraj Drugog svjetskog rata dočekati, u jednom od venecijanskih kanala, zapušten, ogoljen i bez jarbola. Krajem 1946. “Jadran” je iz Venecije dotegljen u remontni zavod u Tivat. Nedugo potom počet će njegova temeljita obnova i uređenje, što je završeno 1949. godine.

Školskim će brodom “Jadran” od uvrštenja u Flotnu listu do kraja Socijalističke Jugoslavije, dakle, u razdoblju od 1933. do 1991. godine., zapovijedati pretežito Hrvati. Od šesnaest zapovjednika, njih četrnaest su bili hrvatske nacionalnosti. Našao se tu i jedan Slovenac i jedan Srbin. Ovaj potonji bit će i posljednji zapovjednik u Socijalističkoj Jugoslaviji koji će s brodom otploviti u Tivat.

Ukrali su ga isti oni koji su spalili Konavle

Zašto je š/b “Jadran”, ponos hrvatske pomorske tradicije, još uvijek u rukama Crne Gore? Ukrala ga i ne vraća ga ista ona politika koja je u vremenima Domovinskog rata onako bezdušno spalila Konavle i jednako bezdušno razarala Dubrovnik. Bilo je mnogo pokušaja, ali i nemušte hrvatske politike, u dvadeset četiri godine da se š/b “Jadran” vrati u svoju matičnu luku u Lori.

Hvale vrijedno je zalaganje Ministarstva obrane Republike Hrvatske koje je krajem listopada 2012., zahvaljujući brojnim suradnicima i autorima, objelodanilo “Bijelu knjigu o školskom brodu ‘Jadran'”. Jedan od recenzenata knjige prof. dr. sc. Vladimir Đuro Degan, jasno će navesti kako bi se i na koji način mogao i morao riješiti slučaj š/b “Jadrana”.

Unatoč tome što su države sljednice bivše SFRJ 2001. potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije, a Zakon o potvrđivanju Ugovora usvojen u Hrvatskom saboru 2004., žalosna je činjenica da do dana današnjega vrlo malo toga je učinjeno što je povezano s pitanjem sukcesije vojne imovine.

Profesor Degan na jasan način će naglasiti kako je Ugovorom, člankom 3., u točki (1) naznačeno: “Materijalna pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na državu sljednicu na čijem se teritoriju nalazila na dan na koji je potonja proglasila neovisnost”.

Članak 4., navodi dalje profesor Degan, da: “Bez obzira na stavak (1) članka 3. ovoga Aneksa, materijalna pokretna državna imovina Socijalističke Jugoslavije koja je bila dio vojne imovine te države, podliježe posebnim aranžmanima koje će međusobno dogovoriti zainteresirane države sljednice”.

Pregovori ministara obrane

Dakle, š/b “Jadran”, kao dio sukcesije vojne imovine, jedino pravično je riješiti dogovorom dviju država Hrvatske i Crne Gore. To se, unatoč sastancima i dogovorima predstavnika zemalja sljednica, primjerice, u Beogradu, u rujnu 2009., ili pak osnivanjem povjerenstva za rješavanje imovinskih i drugih srodnih pitanja između Republike Hrvatske i Crne Gore, nije dogodilo.

Naprotiv, drskost crnogorske politike kada je u pitanju š/b “Jadran” podignuta je za oktavu više.

Hrvatski stav je razvidan – š/b “Jadran” neraskidivi je dio hrvatske pomorske povijesti – i hrvatska Vlada ima pravo poduzeti ne samo legitimne korake, nego i one koje pripadaju specijalnim operacijama kako bi ovaj jedrenjak bio vraćen pod hrvatski stijeg. Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević je tijekom susreta s crnogorskim kolegom Predragom Boškovićem iznio hrvatske argumente glede š/b “Jadran” te izrazio zahtjev da se on vrati matičnoj državi, Republici Hrvatskoj.

Te stavove ministar Krstičević ponovio je i u pismu koje je uputio crnogorskom kolegi ističući kako ovo pitanje “treba riješiti u duhu prijateljske, dobrosusjedske suradnje, a na obostrano zadovoljstvo”. Crnogorski ministar Bošković izrazio je spremnost za razgovore oko š/b “Jadran” i rješavanja ovog pitanja. Na tragu razgovora dvaju ministara 21. travnja 2017. dolazi do susreta mješovite hrvatsko-crnogorske radne skupine, ali nikakvo rješenje nije postignuto.

BBC: ‘Zašto ne plovite u Dubrovnik’

Crnogorska politika dobro zna da, po nikakvim međunarodnim propisima i zakonima, nema pravo na š/b “Jadran” čija je matična luka i sve brodske knjige u Splitu, zato jedrenjak od 1990. nije uplovio u hrvatske vode, premda je u nekoliko navrata plovio Sredozemljem. Da Podgorica vrlo dobro zna čiji je š/b “Jadran”, svjedoči i prizor iz BBC-eva dokumentarca “Top Gear” za koji je snimana epizoda o “Jadranu”.

Na pitanje novinara Richarda Hammonda zbog čega “Jadran” ne uplovljava u Dubrovnik, zapovjednik broda će promucati kako još nije razriješena sukcesijska dioba vojne opreme bivše Jugoslavije pa zato ne može uploviti.

Crnogorska politika prema Hrvatskoj je dvolična pa i himbena. Tako će Parlamentarni Odbor za sigurnost i obranu podržati aktivnosti koje je pukovnik Ivan Mašulović, kada je imenovan za vojno diplomatskog predstavnika u Hrvatskoj, predstavio kao prioritetne za vojno-diplomatsku suradnju Crne Gore s Hrvatskom.

Crnogorski dug Hrvatskoj – dvije milijarde dolara

Mašulović je tom prigodom istaknuo važnost suradnje Crne Gore i Hrvatske u kontroli zračnog prostora, spašavanja na moru, obuke pripadnika vojske Crne Gore, te u području kibernetičke sigurnosti. A odmah potom će ministar obrane Predrag Bošković kazati da je š/b “Jadran” vlasništvo države Crne Gore, odnosno mornarice vojske Crne Gore.

Njegove riječi: “Točno je da je hrvatska vlada iskazala zainteresiranost za taj brod. Naravno, mi imamo svoje argumente. Jedno je sigurno, nećemo dozvoliti da ni brod ‘Jadran’, niti bilo što drugo bude prepreka u ostvarivanju dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom”, zvuče više nego licemjerno. Poglavito zvuče licemjerno budući da je hrvatska državna politika prema Crnoj Gori na njezinu putu prema Europskoj uniji, odnosno prilikom inicijative za ulazak u NATO, pokazala krajnji obzir ne postavljajući kao uvjet vraćanja otete imovine, a trebala je. Ako zbog ničega drugoga onda zbog vlastitog dostojanstva.

A da hrvatska politika uistinu nema dostojanstva primjerom će pokazati Stjepan Mesić. Kapetan bojnog broda Stjepan Bernardić, koji je bio zapovjednik š/b “Jadrana” od 1980. do 1985. godine, a 1992. u sukcesijskom postupku imenovan koordinatorom za imovinu mornarice, koja je procijenjena na oko dvije milijarde dolara, ispričat će susret članova Udruge kapetana školskog broda “Jadran” sa Stjepanom Mesićem.

‘Lažljivi Stjepan Mesić’

Članovi su Udruge od tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića tražili da se aktivnije pozabavi sudbinom š/b “Jadrana”. Kad ih je Mesić primio na razgovor u kabinetu će se zateći i njegovog savjetnik Budimir Lončar i u hipu im bijaše jasno da od njihove inicijative neće biti ništa. Mesić da ih se riješi, a zanan po svojoj lažljivosti, obećava im da će pitanje š/b “Jadran” spomenuti crnogorskom predsjedniku kod njihovog susreta.

Međutim, samo da od toga nije bilo ništa, nego će nakon nekog vremena članovi Udruge doći u posjed pisma u kojem crnogorski predsjednik piše Mesiću, a u njemu stoji: “Zar se nismo dogovorili da je ‘Jadran’ naš.” Tim se riječima uistinu nema što dodati. Štetočina i lažljivac uvijek ostaje štetočina i lažljivac.

Lažljivcu Mesiću pridružit će se i Turistička organizacija Tivta pokušajem providne obmane. Ova će organizacija 2018. upriličiti koncert kao “svoj poklon i doprinos 85. obljetnici školskog broda ‘Jadrana'” a koja se tih dana u Boki kotorskoj obilježavala nizom manifestacija, kako bi se ‘pokazalo’ čiji je jedrenjak “Jadran”. Osoba za obmanu, ne svojom krivnjom, trebala je poslužiti hrvatska pjevačica Vanna.

Crnogorski obmanitelji, bez imalo čojstva, pozivaju hrvatsku pjevačicu a ne neku druge nacionalnosti da na palubi “Jadrana” održi koncert. Njezin nastup u Tivtu bio bi treći u Crnoj Gori, a organizatori su se nadali jednako uspješnim kao i dva prethodna. Shvativši o čemu je riječ, a i pod pritiskom javnosti, Vanna će koncert otkazati.

Crnogorske obmane

Ali tu nije kraj obmanama. Uslijedit će novi pokušaj u obliku suludog prijedloga. U opticaj će iz Podgorice biti puštena priča da obje države koriste jedrenjak svaka na određeno vrijeme. Suludost prijedloga je u tome da po međunarodnom pomorskom pravu brod koji je u sastavu ratne mornarice može imati samo jednu zastavu i samo jednog zapovjednika.

Kad je ta činjenica ipak nekako došla do crnogorskih sivih moždanih stanica, uslijedio je novi još luđi prijedlog. Jedrenjak “Jadran” ne bi plovio ni pod hrvatskom ni pod crnogorskom zastavom nego pod zastavom NATO-a, budući da su “obje države članice te organizacije”, slijedilo je pojašnjenje.

Ludost tog prijedloga je u tome jer bi nastao još veći pravni presedan. I dalje bi ostala dvojica nacionalnih zapovjednika koji bi naizmjenično zapovijedali pod zastavom treće strane. Kako se neslužbeno saznaje ovaj je nebulozni prijedlog Podgorica uputila NATO-u na razmatranje, a u Zagrebu se o tome šuti.Za stvoriti neprincipijelnu koaliciju prema Hrvatskoj Crna Gora ima namjeru nadzor zračnog prostora prepustiti Grčkoj i Italiji kao što od 2009. to rade za Albaniju.

Novonastalo crnogorsko-grčko-talijansko ‘pobratimstvo’ nastoji se učvrstiti i preko š/b “Jadrana”. Budući da Crna Gora nema kapaciteta i stručnog osoblja za valjani remont jedrenjaka “Jadran”, u igru je uskočila Grčka ponudivši nova jedra, a Italija cjelokupni remont.

“Operacija Mikula mali

Novo bi isplovljenje š/b “Jadran”, nakon onoga kada je na dvjestotu obljetnicu trafalgarske bitke u plovu jedrenjaka ustala engleska kraljica kako bi odala počast ovom lijepom brodu, bilo isključivo u funkciji prkosa, izazivanja i ruganja Hrvatskoj.

Hrvatskoj u vremenima koja slijede, a da se jednom prekine crnogorske vrijeđajuće igre i obmane, neće preostati ništa drugo nego posegnuti za dokumentom na kojem bi pisalo “Operacija Mikula mali“. A ta operacija ne bi bila ništa drugo nego inačica slavne “Oluje”, odnosno operacija koja pod hrvatsku jurisdikciju ne vraća okupirano područje, nego oteti jedrenjak od drznika, kako bi se na njemu, za sva vremena, vijorio crven-bijeli-plavi barjak.

Naravno, da bi “Operacija Mikula mali” kao i “Oluja” bila bi operacija “realnog vremena”. Uspjeh operacije jamčile bi snage: dvije raketne topovnjače, četiri helikoptera tipa Kiowa Warrior, dva transporta helikoptera, dvije skupine diverzanata, jedna podmorskih, a druga za duboko ubacivanje, dva super brza glisera te pomoćni brod. Područje izvođenja operacije otvoreno more nadomak Otrantu.

O ovoj i ovakvoj operaciji se sve više priča u Hrvatskoj i među braniteljima i među novinarima, a i među pukom. Za vjerovati je da je u Crnoj Gori kao i u Hrvatskoj znana izreka – “Gdje ima dima ima i vatre”. O tom ‘dimu i vatri’ u Podgorici, u vremenima koja slijede, trebali bi češće i promišljati i razmišljati.

Značaj Prevlake i Vukovara

Prijeko je potrebno podsjetiti usijane glave u Podgorici zašto je i tko devedesetih godina prošlog stoljeća razarao Dubrovnik. Ako je Vukovar za vojni vrh u Beogradu bio opsesija u obračunu s “Tuđmanovim ustašama” i mjesto ‘velike pobjede’ nad Hrvatima, a za nadziratelje upravljane krize, poglavito Engleze, bio sredstvo za “najbolje rješenje problema”, odnosno sredstvo za razmještanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, u čemu su onda Dubrovnik i Prevlaka bili toliko važni beogradskim planerima ‘velike Srbije’ i crnogorskim pljačkašima?

Prevlaka, poluotok i najjužnija točka hrvatskoga državnoga područja u svim planovima Jugoslavenske narodne armije “uvijek je tretirana kao dio Bokokotorskog zaljeva, to znači kao dio Crne Gore, odnosno Jugoslavije”. Taj ‘tretman’ vojni će vrh još u vrijeme Socijalističke Jugoslavije ‘materijalizirati’ na način da će Prevlaku proglasiti vojnim poligonom pa će ona de facto biti okupirana. Iz te činjenice, kako navodi general Kadijević, “proizlazili su svi konkretni potezi”.

Prvi potez, o kojemu govori Kadijević, bio je izmisliti da su “hrvatska vojska i policija izvršili invaziju dijela Prevlake koji nije bio u sklopu garnizona Jugoslavenske narodne armije”, da bi ih “snage Jugoslavenske narodne armije protjerale i Prevlaku potpuno oslobodile”.

Drugi potez značio je da za Prevlaku “nema niti je moglo biti ‘specijalnog statusa'”.

Budući da konačno razgraničenje među republikama nije bilo predmet Vanceova plana, zamku o ‘specijalnom statusu’ za Prevlaku, Hrvatska je trebala izbjeći političkim i diplomatskim djelovanjem. I u ovom će se slučaju hrvatski predsjednik Tuđman pokazati i umješnim i uspješnim.

Napad snaga Jugoslavenske narodne armije i crnogorskih rezervista i pljačkaša na Konavle i Dubrovnik za mnoge je analitičare i nejasan i nelogičan. Posve je neuvjerljivo objašnjene da se operacijom na tom prostoru nije ništa “zaokruživalo”, to jest osvajalo u korist ‘velike Srbije’, nego da se željelo samo doći do teritorija koji bi kasnije bilo predmet cjenkanja kada počnu pregovori o miru. Pravo objašnjenje dao je sam general Kadijević.

Naime, taj je najjužniji dio Hrvatske predstavljao jednu od dvije operacijske osnovice za napad na gravitacijsku stožernu točku Slano-Ploče, odnosno bio je to područje, s kojega su snage jugoarmije, kako se izrazio Kadijević, “trebale podići središnjoj Dalmaciji i Splitu”. Druga operacijska osnovica za provedbu iste zadaće bio je Mostar i njegovo šire okružje.

Kadijevićevi planovi za Dubrovnik

U planovima vojnoga vrha Dubrovnik i njegovo primorje razmatrani su u dvije inačice.

Prva je polazila od toga da se zaštite luke u Boki kotorskoj, da bi u njima mogla bazirati ratna mornarica nove Jugoslavije, ili ispravnije rečeno srpska mornarica, koja se morala povlačiti iz hrvatskih luka. Zato na Prevlaci i odgovarajućom području do Dubrovnika “nisu smjele biti raspoređene neprijateljske, hrvatske snage i ugrožavati jedinu ratnu luku” ratne mornarice nove Jugoslavije. To je razlog zašto vojnom vrhu, među visokim mornaričkim časnicima srpske i crnogorske nacionalnosti, nije bilo teško pronaći velik broj pobornika za “operaciju oslobađanja Prevlake i Konavala”.

Druga inačica kako se izrazio general Kadijević, povijesna je. Ona se “zasniva na pravu da Dubrovnik i primorje do Neretve uz potporu političkih vođa, povjesničara i drugih intelektualaca u Bosni Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori pripada Srbima”. To ‘pravo’ koje je nastalo samo u zamislima velikosrpskih megalomana prihvatit će i Slobodan Milošević, koji će 5. srpnja 1991., na dan kad je Europska zajednica odlučila u Beograd poslati svoja tri predstavnika, s Borislavom Jovićem “odrediti da je Neretva srpska granica na jugu” pa se tako Dubrovnik s Metkovićem “našao duboko unutar zamišljenog srpskog državnog prostora”.

Njegoš se okreće u grobu

Nakon Miloševićeve i Jovićeve odredbe gdje je južna srpska granica u Hrvatskoj, o tezi koju je zastupao admiral Mamula da su “vođe Hrvatske demokratske zajednice u Dubrovniku agresivno ponašale prema Srbima pa je to potaknulo hercegovačke Srbe da priteknu u pomoć svoj ugroženoj braći”, nije potrebno trošiti nikakve riječi.

Isto tako nisu potrebne dodatne riječi za opravdanje vojnoga vrha o tome da je “operacija pljačke i razaranja Konavala i Dubrovnika” bila nužna zbog “mogućeg napada Hrvatske na Crnu Goru i zauzimanje Boke kotorske”.

I kao što je znano Hrvatska je deblokirala Dubrovnik i oslobodila Konavle i od Jugoslavenske narodne armije i od crnogorskih pljačkaša. Očigledno da joj predstoji operacija “Mikula mali” kako bi posjetila onaj dio crnogorskog naroda koji još drži do čojstva, a kojega tako primitivno gazi ona podgorička politika od koje se veliki Njegoš prevrće u grobu.

Davor Domazet Lošo/Hrvatski tjednik

 

Komentari
Share Button