Ako se točnim pokažu medijske najave da će Hrvatska privremeno nadzor svog neba prepustiti NATO-u, to će biti tragično loša ocjena rada svih dosadašnjih obrambenih ministara naše zemlje, ali i poražavajuća ocjena odnosa domaćih političara prema Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.
Nadamo se da će odluka o nabavi višenamjenskog borbenog lovca ipak do proljeća ugledati svjetlo dana i da će ugovor biti potpisan do kraja ove godine.
Zbog stiske s vremenom u koju je dovedena hrvatska nacionalna sigurnost, možemo se samo zapitati koliko će taj ugovor zadovoljiti hrvatske interese. Oni sarkastičniji mogli bi se i zapitati – koliko ćemo skinuti gaće?
Trajno gašenje borbene eskadrile i gubitak državnog suvereniteta u zraku, Hrvatskoj bi donio nesagledive sigurnosne i geopolitičke implikacije. Posljedice toga, jednom riječju, mogu biti katastrofalne.
U prvom redu, izgubit ćemo sposobnosti za samostalnu provedbu zaštite zračnog prostora i suverenosti RH u zraku, letačko i zrakoplovno-tehničko osoblje (ono što valja) napustit će vojni sustav, prekida se duga tradicija borbenog zrakoplovstva u RH, nepovratno ćemo izgubiti znanja i vještine vojnog zrakoplovstva uz gubitak neprocjenjivih iskustva vojnih pilota iz Domovinskog rata (koje ionako nikada nisu stručno elaborirane i sustavno obuhvaćene u obuci naraštaja mladih pilota).
Da se za potonje pokazao interes, ne bi se sustav MORH-a ponio onako sramotnički kada su u naponu snage i iskustva umirovili heroja Domovinskog rata pukovnika Danijela Borovića koji je udario temelje ratnoj avijaciji RH osiguravši mladoj državi u jeku rata – prvi MiG-21bis.
Prije neki dan obilježili smo 29. obljetnicu toga događaja. No, kao i svih prethodnih godina, vrlo skromno i uz nekakva prisjećanja i hvalospjeve visokih uzvanika, a pak bez ikakve vizije popravka štete koja je nanesena Boroviću te vojnom zrakoplovstvu uopće.
Nema dugo da smo NATO-u deklarirali nesposobnost noćnih letova naše Eskadrile borbenih aviona (iako isti, realno, ne postoje već više od desetljeća, ali spretnim izmotavanjem i to smo smuljali našim saveznicima).
Osim toga, u listopadu 2019. sa Mađarskom je sklopljen međuvladin ugovor, na neodređeni vremenski rok trajanja, s kojim mađarski borbeni lovci mogu ulaziti u hrvatski zračni prostor bez podnošenja diplomatskog odobrenja ili plana leta.
Takva usluga, za sada, je besplatna, ali ugovorom je definirano da ukoliko mađarski lovac u obavljanu svoje zadaće u Hrvatskoj ima trošak za korištenje naoružanja (rakete, streljivo) onda Hrvatska snosi troškove korištenje tog naoružanja.
Saveznička pomoć
Dakle, kada NATO-u obznanimo gubitak sposobnost air-policinga što će se dalje događati? Dvije su mogućnosti korištenja savezničke pomoći.
Prva, Sjevernoatlantska vojna alijansa Hrvatskoj može sugerirati da uslugu čuvanja neba regulira s nekom od članica Saveza, a potom NATO postignuti sporazum prihvaća samo formalno. Ono što bi se reklo jezikom svakodnevnice – prima ga na znanje.
Druga mogućnost je da se u okviru NATO-a organizira izvođenje air-policinga u kojem bi se rotirale članice. To je napravljeno za baltičke države.
No, u slučaju Baltika, zbog neposredne blizine Rusije, postoji strateški interes članica. Vidljivo u baltičkom primjeru, gdje se članice rotiraju u nadzoru neba, potreban je i pristanak zemlje domaćina usluge, odnosno Hrvatske.
Što se tiče kondicija i načina izvođenja air-policinga, sve ovisi o dogovoru involviranih zemalja sa zemljom iznad koje bi se trebao odvijati air-policing. Ovdje sam NATO razmatra koja država-članica u datom trenutku ima resursa i sposobnosti pružiti uslugu nadzora i čuvanja zračnog prostora nekoj zemlji članici.
Bliža budućnost nameće dva operativna scenarija nadzora hrvatskog neba. Borbeni lovci djelovali bi iz zračnih baza u Italiji (Avioano, Gioa dell Colle) i Mađarskoj (Kečkemet) Ili će lovci biti smješteni u nekoj od hrvatskih zračnih luka (Zagreb, Split, Dubrovnik), a što zahtjeva dva do četiri lovca koji mogu učinkovito djelovati u radijusu od 200 do 250 kilometara, a s obzirom na nekompaktni hrvatski državni teritorij.
Iz navedenih zračnih luka moguće je izvršiti zadaću presretanja u vremenu od 5 do 10 minuta. Tada će Mađarska i Italija deklarirati određeni broj operativnih zrakoplova koji će raditi nadzor neba iznad hrvatskih gradova.
Tu ide čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju pripremu logističkog supporta na nekom od naših aerodroma (Zagreb, Split, Zadar, Dubrovnik).
Za funkcionalno čuvanje dugog i „razvučenog“ oblika hrvatskog zračnog prostora trebala bi egzistirati dva para borbenih aviona, čime se ispunjavaju uvjeti za pouzdano izvođenje presretanja na cjelokupnom državnom teritoriju. Sumnjivi zrakoplov u stanju je više puta ući i izići iz našeg teritorijalnog područja u zonama otoka ili kopnenog dijela Dalmacije, dok ga borbeni avioni iz Zagreba ne mogu pravovremeno presresti za vizualnu identifikaciju.
Zbog personalnih i logističkih zahtjeva može biti vidljivo povećanje operativnih troškova u situaciji s dva dežurna borbena dvojca.
Međutim, korištenje stranih vojnih postrojbi za kontrolu hrvatskoga zračnog prostora neće biti besplatno. Od hrvatske strane će se vjerojatno očekivati pokrivanje troškova baziranja i upotrebe stranih borbenih zrakoplova, a riječ je o troškovima logistike, održavanja i amortizacije.
Postoji ona stara narodna poslovica koja kaže – „Tko ne plaća svoju vojsku, plaćat će tuđu“. A tuđa je uvijek – skuplja. To se u našem slučaju zlokobno počelo ostvarivati.
Dakako, Italija i Mađarska moraju jamčiti punu raspoloživost deklariranih aviona, pružiti određene garancije, itd… Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego prave misije gdje lovac leti naoružan.
U mirnodopskim uvjetima provodi se u punom smislu riječi – ratni let. Samo od sebe nameće se i pitanje cijene takve usluge na godišnjoj razini. To je stvar pregovora pri čemu Hrvatska nema kadrove koji su tome dorasli. Neslužbeno se u nekim stručnim krugovima barata grubom cifrom i do 50 milijuna eura ukupnih financijskih troškova takve usluge godišnje.
Ukrajinski remont gori od rata
Taj se iznos može kompenzirati na razne načine, ali to podrazumijeva sjajnu pregovaračku ekipu s hrvatske strane. Air-policing u našem najbližem susjedstvu nije nepoznanica. nad susjednom Slovenijom odavno provode Talijani i Mađari.
Nebo južnije nam Crne Gore i Albanije čuvaju grčki i talijanski lovci. U air-policing mozaik istočnog Jadrana sada se, na žalost, i Hrvatska počela uklapati. Gotovo je nepoznato u široj javnosti da se već 2011. ozbiljno razmatrala mogućnost davanja koncesije na zaštitu nacionalnog zračnog prostora Talijanima ili Mađarima.
Jedna naša vojna delegacija posjetila je tada i talijansku bazu iz koje uzlijeću lovci koju čuvaju nebo „dežele“.
Sve ovo što nam se događa sa ratnom avijacijom ne samo da bolno demonstrira naš kadrovski i tehnički raspad, nego pokazuje da naš vojno-politički vrh nema vanjskopolitički opservatorij odakle može promatrati i predviđati budućnost vlastite obrane, ali i događanja u najbližem susjedstvu.
Što je HRZ dovelo u utrku s vremenom koju upravo grčevito vodi? Ponajprije katastrofalni remont MiG-ova u Ukrajini (SDP-ova Vlada).
Ono ključno što se zaboravlja, više smo MiG-ova izgubili zbog ukrajinskog remonta, negoli u Domovinskom ratu. Točnije u Odesi smo ostali bez 4 lovca, a u ratnom djelovanju tri su nam oborena (piloti Radoš, Peris, Perešin).
Analitički tim Maxportala/Foto:Morh
