U hrvatskim se medijima ne pridaje dovoljno pozornosti napadima srbijanskih svjetovnih i crkvenih vlasti na Crnu Goru i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koji su posebno došli do izražaja nakon što je crnogorska Vlada predložila Zakon o slobodi vjera kojim se stvara pravna osnova za povrat nezakonito prepisane crkvene imovine s beogradske Patrijaršije na crnogorsku državu.
Više od ostalih medija o tome je pisao Maxportal, a poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Mihailo, o tim temama govorio je u intervju za Hrvatski tjednik.
Kao da se smirila žestina napada iz Srbije na crnogorsku vlast i crkvu zbog prijedloga Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Je li to dojam ili je stvarno tako?
Naravno da nije. Prije nekoliko dana, na koncertu estradnoga pjevača Vlade Georgijeva u Herceg-Novom, u ekstatičnom ozračju stvorenom velikosrpskim orgijanjem mase, brutalno su vrijeđani i Crna Gora i Crnogorci. Inače, srpski političari javno izjavljuju kako je crnogorska državnost privremeno rješenje, a tajno, ali i javno, uprli su sve svoje moći ne bi li ju srušili.
VEZANI SADRŽAJ:
SVE SU NA LAŽIMA DOBILI: Crnogorski mitropolit napao SPC
ZAKUHALO U CRNOJ GORI: SPC-u prijeti oduzimanje 25 crkava i manastira
MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: SPC je teroristička organizacija
Upravo je završeno suđenje osobama srpske nacionalisti u predmetu “državni udar”, koje su prije tri godine oružanim putem pokušale dovesti zemlju do kaosa i sloma ustavnoga poretka. Očekivali su da bi se u tomu kaosu najbolje snašle velikosrpske stranke i organizacije i preuzele upravu zemlje u korist Srbije i Republike Srpske.
Kad se očekuje prijedlog toga zakona pred Skupštinom Crne Gore?
Najvjerojatnije će se naći na dnevnom redu tijekom jesenskoga zasjedanja Skupštine.
Kako biste ukratko opisali bit spora koji je otvorio taj zakon?
Koristeći se neredovnim političkim prilikama, koje su vladale u zemlji između 1989. i 2006. godine, u vrijeme srpske okupacije zemlje, Beogradska je patrijaršija, poduprta srpskom vojnopolicijskom silom, u vlasništvo nezakonito upisala oko 12 četvornih kilometara crkvenoga zemljišta, većinu od oko 600 crkava i oko 60 manastira. Do tada je ta imovina bila u vlasništvu države, sela i bratstava.
Inače, iz manastira “Ostrog” godišnje prihoduje oko 50 milijuna eura. Da bi ih uvećala, bila je nakanila graditi i turistički kompleks na 30 hektara zemljišta u vlasništvu manastira “Gradište” u Buljarici kod Budve.
Novim Zakonom o slobodi vjere, članom 62., utemeljena je zakonska osnova za povrat nezakonito prepisane crkvene imovine s Beogradske patrijaršije na državu. Taj je članak uzrokom nekontroliranoga bijesa koji beogradski kler i političari svakodnevno izlijevaju na državno vodstvo, zemlju i sve Crnogorce.
Srpska pravoslavna crkva slavi 800. godišnjicu. Zar nije osnovana 1920., ujedinjenjem pravoslavnih crkava, nakon novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?
Naravno da je osnovana 1920. godine. Stogodišnjica osnivanja je 22. lipnja sljedeće, 2020. godine. Te godine i toga SPCnadnevka kralj Aleksandar svojim je aktom potvrdio i sankcionirao tzv. ujedinjenje pravoslavnih crkava i eparhija s teritorije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu i jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu.
Iako su se od tada raspale dvije Jugoslavije te osnovane nove suverene države, koje je međunarodna zajednica priznala, za Srpsku pravoslavnu crkvu kao da se ništa nije promijenilo?
Razumljivo. Srpska crkva teži biti odlučujućim političkim čimbenikom u zemlji. Smisao njezina postojanja u Crnoj Gori realizacija je Načertanija Ilije Garašanina, odnosno ponovna aneksija Crne Gore Srbiji.
Ako se pravoslavna crkva zove prema državama – Ruska, Grčka, Bugarska, Srpska, Makedonska – zašto se ne može zvati i Crnogorskom? Što smeta srpskoj civilnoj i duhovnoj vlasti? Crnogorska nezavisnost, crnogorska država?
Crna Gora kao pomorska država ima strateški značaj za kontinentalnu Srbiju jer bi multiplicirala njezin vojnopolitički i privredni značaj. U geostrateškom smislu, Srbija protegnuta na Crnu Goru, presjekla bi Balkan po pravcu sjever – jug, između Subotice i Bara, i uspostavila nadzor svih putova koji obalom i kontinentom vode od istoka k zapadu Europe.
Nesumnjivo je kako bi time dopustila da se na crnogorskoj obali usidre vojni brodovi zemalja kojima je ujedinjena Europa trn u oku. To bi bila situacija s opasnim posljedicama po Crnu Goru, koju ona ne može sebi dopustiti. Ali bi Srbija, osobito kad su u pitanju Kosovo i Republika Srpska, na čije teritorije pretendira, višestruko osnažila vlastiti utjecaj na politička središta koja o njima odlučuju. A to joj je i cilj. Tako da su njoj Srbi u Crnoj Gori i Srpska crkva instrument za ostvarenje toga cilja – aneksije Crne Gore i usuglašavanja crnogorske nacionalne i državne politike s velikodržavnim interesima Beograda.
Takvoj politici stalo se na put obnovom crnogorske državnosti, 2006. godine, ulaskom u NATO, a na redu je i rješavanje krucijalnoga, crnogorskoga crkvenoga pitanja. Ono podrazumijeva da Crnogorska pravoslavna crkva, kao domicilna, nezakonito ukinuta 1918. godine, ponovo preuzme sve kompetencije na cijelom državnom teritoriju.
Hoće li put do autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori biti dug?
Crnogorska je pravoslavna crkva bila autokefalna, odnosno samostalna, sve do 1918. godine. S njom su CPCkomunicirale sve pravoslavne crkve u vaseljeni, uključujući Srpsku, Rusku i Vaseljensku patrijaršiju. Dokumentacija koja to svjedoči obilna je i nupitna. Obnovljena je kad se ukazala prva prilika, 1993. godine. Danas ima poglavara, trojicu episkopa i dvadeset svećenika i đakona. Parohije ima u Crnoj Gori, Latinskoj Americi, Italiji, Austriji i Belgiji.
Ruku pomoći nam je svojevremeno dala i Bugarska crkva, koja nas je rukopoložila za episkopa 1998. godine u Sofiji. No vrlo je važno da ponovo uspostavimo liturgijsko zajedništvo sa svim pravoslavnim crkvama u svijetu. To podrazumijeva da zbog novih političkih okolnosti, nastalih raspadom Jugoslavije, Vaseljenska patrijaršija povuče Tomos izdan 1922. godine, kojim je dopušteno ujedinjenje svih pavoslavnih eparhija i crkava u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu pravoslavnu crkvu.
Novim treba konstatirati da je Crna Gora obnovila državnost i da slijedi priznanje obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve kao autokefalne i tako bi to pitanje bilo riješeno.
Nedavno ste u jednomu intervjuu ustvrdili kako je Velika Srbija završena priča. Mislite li da je zaista tako?
I mislim i vjerujem jer je okružena državama Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom, članicama NATO-a, spremnima da štite svoj suverenitet i dignitet. Ne vidim kako ih jedna siromašna poluindustrijalizirana zemlja kao što je Srbija, od samo 7 milijuna stanovnika može vojno ugroziti, i protegnuti se na njihove teritorije.
Za državu kad stvara Crkvu kaže se da je to fenomen, a kad Crkva stvara državu i još potiče agresivno širenje njezina teritorija to je kao normalno. Može li tako biti?
Unutar pravoslavne vaseljene fenomen je, u stvari, svetosavlje. Jer sadržajno negira svih deset Božjih zapovijedi i Svetosavljejavno eksponira brutalno negiranje činjenica. U Crnoj Gori latinske crkve iz dukljanskoga perioda oglašava i tumači srpskima, nasrće na katoličku kulturnu baštinu, ruši katoličke oltare u dvooltarskim crkvama u Baru, negira crnogorsku crkvu, državu i naciju – sve tri činjenice koje materijalno egzistiraju. Ali se ne negira akt kralja Aleksandra iz 1920. godine kojim je potvrdio ujedinjenje eparhija i crkava, među njima i Crnogorske, u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu. Taj stvaralački akt, utemeljen u srpskoj vojno-žandarmerijskoj sili, tumače intervencijom Neba.
Inače, navika Srpske crkve da se proteže u dužini srpskoga mača drži ih do danas. Red je da se naviknu na činjenicu da se oni trebaju povući s teritorija kad se taj mač uvuče u korice. Taj ćemo fenomen gledati u Crnoj Gori, zbog čega u beogradskim medijima srpske crkvene i svjetovne vlasti na sve crnogorsko izlijevaju neviđenu količinu mržnje i bijesa.
Sve je snažnija teza kako je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije eksponent velikosrpskih i velikoruskih interesa u Crnoj Gori. Kako gledate na tu kvalifikaciju?
Ne samo da je to prisutno kao teza već Amfilohije svojim konstantnim, upornim i ustrajnim radom dokazuje kako nije samo eksponent već i vodeći zaštitnik i realizator velikosrpskih interesa u Crnoj Gori. Digao je ustanak protiv Crne Gore još 1990. godine, i danas je ustanički vođa, koji je upro sve svoje moći protiv ustavnoga poretka zemlje.
Kakve odnose ima Crnogorska pravoslavna crkva s Makedonskom, Bugarskom i Hrvatskom pravoslavnom crkvom?
Nemamo komunikaciju ni s jednom od pobrojanih crkava jer nas prilike dominantno usmjeravaju na rješavanje domaćih crkvenih poslova.
Kako gledate na blokadu Srpske pravoslavne crkve kanonizacije bl. Alojzija Stepinca?
Bili smo vrlo nezadovoljni činjenicom da je Srpska pravoslavna crkva jednu od sesija između delegacija Katoličke crkve iz Hrvatske i Beogradske patrijaršije, u svezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, organizirala u Podgorici. Ali Stepinacnismo ju mogli spriječiti u tomu. To će opterećivati odnose Srbije i Hrvatske dok je svijeta i vijeka. I kada jednoga dana uspostavite normalne odnose, Srpska crkva je tu, da to pitanje u jednom trenutku iznese na javnu scenu i napravi pomutnju. Morate se s time pomiriti.
Kako objasniti proglašenje svetcima, od strane Srpske pravoslavne crkve, nekih bizarnih osoba, primjerice Nikolaja Velimirovića?
Na to pitanje, pred sam Drugi svjetski rat, odgovorio je upravo njihov svetitelj, vladika Nikolaj Velimirović, javno uzdižući Hitlera na pijedestal njemačkoga nacionalnoga heroja riječima: “Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem vođi Adolfu Hitleru koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20. veku on je došao na ideju svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju… A nama je taj posao svršio sveti Sava. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi.” Što očekivati ako im je vladika koji je ovo izjavio veliki svetitelj, osim da im i neki drugi imaju bizarne biografije, a pojedini čak i krvave ruke do lakata.
Katolički biskup u miru Mile Bogović u jednoj svojoj knjizi ustvrdio je za Srpsku pravoslavnu crkvu da to nije crkva, nego politička organizacija. Kako gledate na tu ocjenu?
Izražavam svoju punu suglasnost s ocjenom uvaženoga biskupa. Mislim isto kao i biskup, gospodin Bogović. Uostalom, i ovaj intervju potvrđuje zajedničke ocjene i podudarnost naših stavova.
Hoće li po prijedlogu novoga Ustava, Srpska pravoslavna crkva – Pećka patrijaršija – postati još više nacionalno-politička, umjesto religijska institucija?
Ne vidim da može biti još više nacional-politička jer je već odavno i odviše izašla iz okvira svoga poslanja. Očekujem jedino da još preciznije, nemuštim “svetosavsko-bogoslovskim rječnikom”, razjasni nacionalno-političku platformu s koje djeluje.
Što o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori agresija na Hrvatsku i BiH? Kako gledate na snažno naoružavanje Vojske Srbije, je li to baš u obrambenoj funkciji ili ima u tomu znakova prijetnje, čak i potencijalne agresije?
Srpska je crkva izvršila pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu tako što je, udružena sa SANU-om, srpski korpus ujedinila u mržnji prema islamu i katoličkom vjerskome iskazu, posljedično prema Hrvatima i Bošnjacima. Mržnju je raspirivala i s oltara i s katedre. Bila je zaslužila optuženičku klupu u Haagu, na žalost nije ju dobila. A što se Srbije tiče, njezini imperijalni interesi koji podrazumijevaju izlazak na Jadransko i Egejsko more vječni su, a saveznici su od prilike do prilike.
Poslije Prvoga svjetskoga rata to su bile Francuska i Britanija, a danas su to neke druge sile. Nije se ustručavala da i od Hitlera traži i, pristupnim ugovorom Trojnome paktu, dobije jamstva kako će njezini interesi u Solunu, na Egejskom moru, biti zaštićeni. Tako da takva ambicija Srbije podrazumijeva dobro i ozbiljno naoružanu vojsku, ali njezinu moć ne treba precjenjivati. Premda, za svaki slučaj, prema toj konstanti okolne zemlje trebaju se uvijek ravnati.
Mogu li se ponoviti tragedije kao u Srebrenici i Vukovaru?
Da se više nikada tako nešto ne bi ponovilo na ovim prostorima, potrebno je djelovati preventivno i osobnim primjerima. Ako obolimo od amnezije, takvi će se zločini ponavljati, pogotovo ako počinitelji ostanu nekažnjeni. Nijedan zločin, a kamoli masovni ne smije ostati nekažnjen i zaboravljen.
Zato trebamo biti oprezni ako ne želimo ponovno suočavanje s njime u nekom sličnom obliku. Potencijalnih izvršitelja na Balkanu ne nedostaje, samo je pitanje mjesta i trenutka, pa da se krvavo kolo ponovo zaigra.
Marko Curać/Hrvatski tjednik/ Foto:Vijesti.me
