DENIS KULJIŠ: I onaj državotvorni i onaj splitski, mafijaški Hajduk, idu mi na živce

kolovoz 1, 2018 maxportal
Share Button

Gledam Oliverov sprovod i mislim: Danas su svi Splićani. Danas su svi veliki hajdukovci. A nije uvijek bilo tako



Kad sam radio u ”Vjesniku”, hajdukovce su šutirali nogom. ”Vjesnik” je bio Dinamo i nedjeljom se religiozno išlo na tekmu, a onda navečer čekao se komentar utakmice, te kazališna kritika premijere u HNK za jutarnje izdanje, piše na facebboku Denis Kuljiš.

O Večernjaku da se i ne govori, tamo valjda nije bilo ni jednog hajdukovca. Općenito se to smatralo primitivnim provincijskim zastranjenjem.

Jednom sam intervjuirao Ćiru za Start u Okrugljaku, i kad mu je šef sale došao raportirati, Ćiro ga je strogo upitao: Ima li ovdje Hajdukovaca? Samo dva, Ćiro, posramljen će šef, ali oni peru suđe…

U Vjesniku je međutim radio predsjednik Društva hajdukovaca u Zagrebu, meter Šime. On i nekoliko starijih momaka uspjeli su dobiti neku izbu na Keglbajsu pa su skupljali novac od nas koji smo bili kod njega zapisani, za uređenje lokala. Ma nije to bio lokal, soba u prizemlju, kao oni kiosci u zgradi, s policama na koje staviš čašu i nekim ogledalima kojima su dekorirali prostor, kalendarima, naljepnicama, siromaški…

Dolazi prevrat, dolazi HDZ. Šimu i njegovu ekipu proglašavaju nepodobnima. Akciona grupa pravovjernih lokalaca upada u lokal i sve razbijaju – nije bilo bog zna što, samo su otukli ona ogledala. Šime je poslije bio slomljen čovjek.

Onda se, par godina kasnije, društvo Hajduk obnavlja uz veliku u Sheratonu, pa i mene pozivaju, jer sam bio urednik Globusa. Dolazim sa sinom, imao je pet-šest godina, da ga upišem. Gomila sjajno raspoloženih Hercegovaca u trogirskim smokinzima, na ulazu me srdačno pozdravlja Mudrinić. Inače nigdje prijateljskog lica.

Tako sam se okrenuo i otišao, i više nisam imao veze s Hajdukom, jer mi taj državotvorni Hajduk, kao i onaj splitskli, mafijaški, idu na živce.

Nemaju pojma o nogometu, upropastili su klub i Mamić ih je stavio na njihovo mjesto pa su na nj poslali ubojice. Nevjerojatna je stvar da to nije istraženo, kao ni ona svastika, a ni sve drugo – Split živi u strahu od Torcide.

Kao kad je prije rata (drugoh svjetskog), po Splitu harao serijski ubojica Fantom i ljudi se navečer nisu zadržavali po kalama, nego su bježeći uvečer doma predostrožno vikali: ”U dva smo, Fantome!”

Čekam slijedeću fazu Hajduka bude li je. Kad više neće biti najveći komunisti, najveći antikomunisti, najvatreniji i najstrastveniji, a sve iz čistog nesamopuzdanja – jer nisu sigurni ni tko su, ni što su, osim da su najjači u nekoj oportunističkoj egzibiciji.

Moj pra-pra-ujak koji je dao ime Hajduku, staloženi i povučeni Josip Barač, profesor latinskog i grčkog u gimnaziji, koji je vodio Franju Josipa po Saloni kad je ovaj došao u Split, pisao je za novine kulturno-povijesne feljtone pod pseudonimom Marul.

I moj sin se zove Marul, ali, zanimljivo, nisam znao za taj Baračev nom de plume kad smo mi birali ime (moj prvi prijedlog Geronimo nije prošao).

Dakle, vidiš na kilometar jednog Splićanina, koji se trudi da se otrese toga poroka.

Denis Kuljiš/foto:screenshot

Komentari
Share Button