‘Mjere’ u Hrvatskoj rade!
Onima koji prate samo naslove u medijima ova moja tvrdnja mogla bi se činiti sarkastičnom. No uopće nisam sarkastičan. Iz razloga koji mi nisu potpuno jasni pojedine osobe uz podršku pojedinih medija stvorili su dojam da sam ja protivnik mjera i da se zalažem za politiku slobodnog širenja virusa do stjecanja kolektivnog imuniteta.
To je notorna neistina, manipulacija i zloupotreba. Ja od početka podržavam politiku kontrole ovog virusa sustavnim mjerama za ograničavanje njegovog širenja. No zalažem se da to postignemo razumnim mjerama za koje su ozbiljna istraživanja pokazala da su učinkovite, a da nisu jako štetne po društvo. Te mjere uključuju
1) Zabranu velikih okupljanja
2) Ograničavanje manjih okupljanja
3) Edukaciju o važnosti osobne odgovornosti (pranje ruku, držanje distance, prozračivanje i ovlaživanje zraka, maske kada je u pitanju situacija u kojoj je kapljični prijenos realni rizik).
Snažno se protivim svim ostalim mjerama kao što su:
1) Zabrane rada restoranima, kafićima, teretanama, bazenima i sl. koje poštuju prethodno definirana epidemiološka ograničenja
2) Zatvaranje škola (sigurno osnovnih, srednjih ovisno o epidemiološkoj situaciji)
3) Zabrane putovanja
4) Zabrane rada trgovina ili bilo kojeg drugog poslovnog subjekta koji poštuje ograničenja
5) Zabrane napuštanja domova
6) Zatvaranje javnog prijevoza i sl.
Za te mjere su istraživanja pokazala da imaju vrlo mali učinak na širenje virusa (primjerice ograničavanja putovanja poput ovog koje nam je nametnuto od sutra ima prosječni učinak od oko 3%. U situaciji kada je proširenost epidemije u svim dijelovima države slična, vjerojatno i značajno manje od toga.
Da to stavimo u realne okvire: Ako bi bez mjera broj novozaraženih bio 1000 na dan, uz zabranu putovanja očekujemo da će taj broj pasti na 970. Je li ta razlika vrijedna ovako drastične mjere procijenite sami (posebice u kontekstu da smo sa 4500 dnevnih slučajeva pali na današnjih cca 1600).
Sve do 29. studenog Hrvatska je izbjegla donošenje bilo koje iz ovog drugog seta mjera za koje je znanost pokazala da nisu učinkovite. Štoviše 22. studenog na snagu je stupio jedan dosta značajan set mjera koje su indeks strogosti podigle za 25% (s 31,48 na 38,89). To su bile mjere koje su dugo odmjeravane i stupile su na snagu 22. studenog.
One su predstavljale značajno pooštrenje (25%), a nisu nikome zabranile rad i javnost ih je prihvatila bez većeg otpora. Nakon toga je u nekoliko dana donesen set vrlo nepopularnih mjera (zatvaranje kafića, restorana, teretana, zatvaranje bazena, zabrane treniranja i sl) koje su indeks strogosti mjera podigle na 41.67 (za 7%).
Neću ulaziti u špekulacije o političkim i medijskim pritiscima koji su do toga doveli, no činjenica je da su te mjere donesene na brzinu i da nisu domišljene pa je primjerice zabranjeno i veslanje ako ste sami u čamcu, treniranje plivanja ako ste sami u svojoj traci i sl. Je li postroženje mjera za tih skromnih 7% vrijedno toliko uništenih životnih sudbina, otkaza, sportskih karijera, narušenog psihičkog mira zbog zabrane ispijanja kave na terasi kafića…
Zašto sam počeo priču s time da mjere rade, a sada stalno kritiziram mjere? Pa zato jer je potrebno razlikovati mjere koje su učinkovite i korisne (većina mjera koje su u Hrvatskoj stupile na snagu do 22. studenoga), od onih mjera koje nemaju velik učinak, a rade nemjerljivu štetu (mjere od 29.11. i zabrana putovanja). Ono što se u Hrvatskoj dogodilo zadnjih dana je vrlo važan i jak dokaz da su sve te sulude mjere zatvaranje Tier 3 i 4 u UK, tvrdi lockdown-ovi i sl. potpuno nepotrebni. (DA, mi u Hrvatskoj smo se pokazali puno pametniji od velikog dijela svijeta.
Kao što možemo biti drugi u svijetu u nogometu, možemo i u nekim drugim stvarima biti među najboljima). Kada je R značajno ispod 1, je li on 0,75 ili 0,77 je potpuno irelevantno. Stroge mjere su nepotrebne ako imate sustavnu i mudru politiku odmjerenih mjera koje dopuštaju da se prvo tijekom ljeta, a onda i tijekom rane jeseni polagano virusu izlaže velik dio populacije, koja onda postaje otporna i prestaje dalje širiti virus.
Danas je više nego jasno da je virus bio široko rasprostranjen i tijekom ljeta, no ljudi nisu obolijevali. To je ono što zovemo sezonalnost virusa. Više smo vani, manje smo u kontaktu. Ako i dođemo u kontakt s virusom, to je manja količina virusa kojeg naša mukozna barijera učinkovito eliminira. No ne samo da ga eliminira, već i počinje trenirati naš imuni sustav da bude spremniji kada ponovo dođe u kontakt s tim virusom. Na taj ljetni kontakt s malom količinom virusa čak možemo gledati kao na neki oblik procjepljivanja koji nas priprema za zimu.
Nažalost zemlje koje su čitavo ljeto aktivno sprječavale širenje virusa drastičnim mjerama u paničnom strahu od tzv „casedemije“ (epidemije broja „slučajeva“ potvrđenih PCR-testom koju ne prati broj doista bolesnih ljudi) sada se nalaze u jako teškoj situaciji. Primjerice Irska koja je strogost mjera blago smanjila s 81,48 na 72,22 sada raste po stopi od preko 90% tjedno i prema tome su najgori u Europi.
Njihova Vlada sada objektivno nema izbora i mora vratiti Irsku u najgori mogući stupanj i tamo ostati do proljeća ili dok ne cijepe većinu stanovništva.
S druge strane Hrvatska je s upola blažim mjerama prepolovila dnevni broj slučajeva (a i dalje padamo). I tu treba stalno naglašavati da je to postignuto s mjerama koje su bile na snazi tijekom studenog. Ovaj set „političkih“ mjera koje su stupile na snagu 29.11. su prvo beznačajne u odnosu na ostatak mjera (7% prema OurWorld in Data), a drugo njihovi učinci na broj potvrđenih slučajeva mogli su postati vidljivi tek polovinom prosinca.
Sada se ponekad čuje pitanje bismo li imali manje preminulih da su mjere uvedene ranije. Gledajući situaciju u drugim zemljama jasno je da ne bi. Sloveniju ne moram ponovo spominjati (puno strože mjere dovele su do 60% više preminulih no kod nas), no jako je zanimljiva i usporedba s Njemačkom. Nijemci stalno imaju strože mjere od nas, koje su dodatno sve strože i strože od polovine listopada i sada su na indeksu 82,47 (mi smo na 41,67). Kako to da Njemačka ima snažni rast (uskoro će nas prestići i po broju slučajeva i po broju preminulih na milijun stanovnika), a mi imamo snažni pad?
Priča je vrlo jednostavna. U Hrvatskoj je do sada COVID-19 preboljelo sigurno preko milijun, a možda i milijun i pol ljudi. Velika većina od njih s razmjerno blagim posljedicama. Svi oni su sada otporni i usporavaju širenje virusa. To naravno nije dovoljno. Kolektivni imunitet nije cilj, a za ovaj virus vjerojatno nije niti moguć. No kombinacija dijela populacije koja je postala otporna i seta razumnih mjera koje ograničavaju širenje virusa je nešto što smo dokazali da radi i to je ono što trebamo raditi do proljeća kada će što proljeće, a što cijepljenje staviti točku na i ove pandemije.
Kod nas nema straha da će popuštanje mjera rezultirati naglim širenjem pandemije, jer svi oni koji su se oporavili su zaštićeni najvjerojatnije barem 6 mjeseci. Takvih je svaki dan sve više, što sve više i više usporava epidemiju. Ovih dana počinjemo cijepiti i najugroženije društvene skupine, tako da je stvarno došlo vrijeme da svi počnemo puno manje razmišljati o pandemiji, a puno više kako preživjeti tešku recesiju koja nas čeka.
Možda će nam tu mudri pristup kontroli pandemije koji je imala naša Vlada (do 29.11., nakon toga su donesene mjere koje je teško zvati mudrima) biti od velike koristi. Kako digitalni nomadi, tako i mnogih drugi u Europi će ovu zimu i rano proljeće vjerojatno radije provesti negdje na našoj obali, no u zatvorima u koje su se njihove zemlje pretvorile. Samo moramo brzo ukinuti ovaj besmisleni set mjera od 29.11. i što prije život što više vratiti u normalu (uz razumne mjere ograničavanja širenja virusa i zaštite rizičnih skupina).
M. Marković/Foto: N1
