Govor tijela bivših i sadašnjih vrhovnika: Stari Pravednik se pravi da ne čuje zahvalu i zvižduke; Josip Leko čita, Zoran Milanović pljeska KGK, a Stipe Mesić Patria se kiselo osmjehuje.
SILNA se politička, medijska i moralna, zapravo moralistička, graja i panika digla zbog spontanoga kratkotrajnog zvižduka – nije trajao duže od dvije tri sekunde – kojim je mali dio uzvanika i okupljenih građana popratio riječi zahvale i implicitnog poziva na suradnju nove predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović upućene njenim predšasnicima.
Salva zvižduka uslijedila je tijekom ovih riječi: „Želim zahvaliti i svojim prethodnicima – gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću – na njihovom doprinosu izgradnji hrvatske demokracije. Neću se ustručavati pitati za savjet, jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države“.
Kako osobno zvižduke smatram vrlo važnim izrazom osobnih i kolektivnih ljudskih osjećaja, često znatno iskrenijim, važnijim i vrijednijim od pljeska, usiljenog smijeha i gromoglasnog aplauza, smiješnim su mi se, pa i licemjernim, učinile te javne osude i zgražanja nad navodnom nekulturom znanih i neznanih zviždača, pa i ponekog bikača ili, kako kažu u Dalmaciji, bukaline.
Predsjednička inauguracija javni je obred, medijski i politički spektakl koji simbolički i emocionalno spaja politiku i kazalište, teatar. Da je tome tako pokazuje već i činjenica što je predstavu polaganja prisege i inauguracije režirao (!) znameniti hrvatski, pa i svjetski poznati, režiser Krešimir Krešo Dolenčić.
Mi takozvani „uzvanici“ okupljeni na Trgu svetoga Marka istodobno smo bili sasvim konkretne osobe i masa (mnoštvo), ali i publika, najvećim dijelom NAVIJAČI nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Psihologija najvećeg dijela uzvanika-mase-publike vrlo je bliska psihologiji nogometnih navijača i navijačkih plemena tipa BBB-a, Armade, Torcide, Funcuta, Kohorte i drugih.
Polaganje prisege i cijeli obred inauguracije sadržavali su u sebi i element slavlja izbornih pobjednika, tako da su zvižduci na spomen imena poraženog protukandidata izabrane predsjednice i bivšeg kandidata koji mu je pružio javnu potporu potpuno logični, razumljivi, ljudski i „navijački“ normalni.
Ti su zvižduci inačica zvižducima koje domaća publika u pravilu upućuje gostujućoj ekipi pri njenom izlasku na teren, na megdan domaćem i voljenom nogometnom ili drugom sportskom timu.
Kad se stavi u taj kontekst, izjave brojnih, pa i bezbrojnih „promatrača“ koji su izrazili „zgražanje“ i„osudili“ zviždanje i zviždače, smatram naprosto neukim i bedastim, a izjavu Tomislava Karamarka da su zvižduci bili „neprimjerni“ i „da je da je inauguracija zadnje mjesto na kojem se može bilo kome zviždati“ držim neiskrenom, jer mu sigurno nije bilo krivo čuti kratkotrajne spontane zvižduke.
Zvižduci su logična posljedica dosta borbene, negativne, pa i pomalo podle kampanje dr. Ive Josipovića i njegovog tima i – što je još i gore – pokušaja gubitnika da dovedu u pitanje zakonitost i čistoću pobjede nove predsjednice.
Dakle, suprotno gotovo svim javnosnicima i javnim moralizatorima i paničarima, ja zvižduke s Markova trga smatram korisnim i važnim pokazateljem postupnog razvoja pluralizma i slobode izražavanja mišljenja i uvjerenja.
Totalitarni i despotski režimi (takav je bio i onaj Ive Sanadera!) prisiljavaju ljude na prinudno JEDNOGLASJE i APLAUZ! I najmanji znak sumnje u genijalnost i nepogrešivost Velikog Vođe dovoljan je razlog za javni linč, pa i smaknuće.
U Arhipelagu Gulag Aleksandar Solženjicin opisuje neku oblasnu partijsku konferenciju na koju je stigao i Josif Džugašvili Visarionovič Staljin. U trenutku kad je Veliki Vođa ušao u dvoranu, svi su nazočni ustali kako bi ga pljeskom pozdravili. Aplauz je trajao deset minuta jer se nitko nije usudio prvi prekinuti pljeskanje. Nakon deset minuta neki je direktor tvornice papira zaključio da je aplauz dovoljno dugo traja, pa je sjeo i svojim primjerom potaknuo druge da sjednu. Nakon završetka partijske konferencije, piše Solženjicin, taj je direktor uhićen.
Hvala dragome Bogu, nitko od spontanih zviždača s Markova trga nije uhićen, pa ni smijenjen, što pokazuje kako se liberalna i pluralna demokracija u Lijepoj Našoj sporo, ali sigurno razvija.
Kratki zvižduci s Markovog trga na trenutak su iznenadili Stipu Mesića i Ivu Josipovića, a predsjednika Zorana Milanovića po prvi su put potaknuli na pljesak predsjednici Kolindi Krabar Kitarović.
Usamljeni pljeskač Zoran Milanović
https://www.youtube.com/watch?v=jkM_0wC5Eik
Hrvatski političari naprosto će se morati naviknuti da ima građani nekad pljeskaju spontano, nekad organizirano i plaćeno (kao što su u tradicionalnim zajednicama postojale plaćene i neplaćene NARIKAČE koje su glumile tugu i na onaj svijet ispraćale pokojnike, tako i danas u suvremenoj politici, ali i drugdje – kazalištu, na festivalima, sportskim natjecanjima – postoje plaćeni i neplaćeni pljeskači i zviždači), ali i da pojedinci i skupine ljudi svoje nezadovoljstvo njihovim poslom mogu izraziti i na druge načine: bacanjem cipela (Slučaj Bush) i jaja (na Helmuta Khola i Christiana Wulffa), bukanjem, bubnjanjem, pljuvanjem itd.
Slaven Letica
Foto: Facebook/ Screenshot HTV
