Umirovljeni general Hrvatske vojske Markica Rebić 15-ak godina nije javno istupao, a sad je, isprovociran protokolom za svečano otvorenje Pelješkog mosta, izrazio nezadovoljstvo ocjenom da su heroji obrane Dubrovnika zapostavljeni na toj svečanosti.
“Prvo, drago mi je da je Pelješki most dovršen i da imamo svečano otvaranje. Gledajući to unutar konteksta hrvatske povijesti to je spajanje Hrvatske u njenom punom značenju i to je veličanstveno.
Drugo, Pelješki most ima i europsku dimenziju jer je ključna točka paneuropsko-jonskog pravca i prema tome ima europsko značenje i daleko šire strateške konotacije.
Sad imamo proslavu i meni je drago, no naljutilo mekad sam vidio što se događa, da će prvi preko mosta prijeći nekakvi bajkeri – dvadesetak pripadnika Četvrte i Prve gardijske brigade Hrvatske vojske. Te dvije junačke brigade HV-a su predstavljene s 20 bajkera? Tko je vidio Harley Davidson kad se deblokirao i oslobađao Dubrovnik. Kakve to ima veze”, pita se general Rebić.
“Sa strane sam čuo da nitko ne zove ljude koji su sudjelovali u obrani i oslobađanju Dubrovnika pa sam se malo raspitao kod ljudi. Kažu ne, nitko ih nije zvao i to je prošlo u tišini.”
Reagirao je dio branitelja?
Bile se reakcije branitelja, a no s obzirom na to s da su branitelji neorganizirani sve skupa to nije imalo odjeka. Ni jedan ozbiljan medij u Hrvatskoj to nije popratio.
Izjava režisera tog spektakla Krešimira Dolenčića “tko god se javi može doći”. Pa nisu pripadnici postrojbi koje su obranile i kasnije deblokirale Dubrovnik, pojedinci koji se po svom nahođenju javljaju, a Dolenčić im odobrava ili ne odobrava da negdje dođu.
Postoji Ministarstvo branitelja, ne MORH, oni su redovita vojska, koje se trebalo aktivno uključiti u tu svečanost i dovesti branitelje na primjereno mjesto.
Ja tu imam poseban osjećaj na za tu temu. U vrijeme najgoreg stanja, kad je bio blokiran Dubrovnik , predsjednik Tuđman je poslao svog sina Miroslava i mene da odemo u Dubrovnik. Miro je imao poruku za Nojka Marinovića, zapovjednika obrane Dubrovnika.
Dubrovnik je bio blokiran. Kako je izgledao taj put?
Došli smo do uvale Prapratno oko ponoći, bio je mrkli mrak, zavijali su čagljevi. Tu su nas preuzeli dečki iz Odreda naoružanih brodova. Sjećam se Vide Bogdanovića, koji je kasnije bio gradonačelnik, prof. dr. Onofrija i drugih ljudi za koje sad ne znam kako se zovu.
Tad je i Pelješac bio ugrožen, ali je obranjen i bio značajan za obranu Dubrovnika. Mi smo oko tri sata ujutro ispod Elafita s brzim gliserima ušli u Dubrovnik.
Ujutro smo s Nojkom Marinovićem išli u obilazak fronte. U Dubrovniku nije bilo žive duše. Po tadašnjoj procjeni Grad je branilo oko 200 ljudi. Kasnije sam doznao točan broj – bilo ih je 184, među kojima je bio i kasnije poznati novinar Andrija Jarak koji je kao jedan od rijetkih Dubrovčana ostao braniti svoj grad.
Tamo sam upoznao mome Cvijetu pa jednog Zelića i Mihu Mihočevića koji je bio časnik za vezu i prevoditelj, Lukšu Glavinu iz PD-a, mnogima sam zaboravio imena. Sjećam se naoružanih brodova koji je bio jedina veza Dubrovnika s Hrvatskom i sjećam se tih 180 i nešto ljudi koji su branili Dubrovnik.
Nitko od tih ljudi, Teo Andrić recimo, Živko Tolić, koji je bio šef centra veze, nitko nije pozvan na proslavu otvorenja Pelješkog mosta. Normalno je da je tu sudjelovao i Stonska satnija, artiljerija s Korčula s topničkom podrškom…
Četvrta i Tigrovi odigrali su ključnu ulogu u oslobađanju Grada?
Valja razlikovati te prve dane obrane da opstane Dubrovnik i do kasnijeg angažmana HV-a, Četvrte i Prve gardijske kad je oslobođeno Dubrovačko zaleđe i agresor odbačen od Grada. U toj operaciji oslobođenja svi su zaslužni, ne volim reći da su neki zaslužniji od drugih, ali nitko ne može osporiti Treću imotsku bojnu koja izvela tako riskantnu operaciju koju se ni jedan zapovjednik ne bi usudio zapovjediti.
Oni su se od izvora Omble uspeli uz strminu prema Golubovom kamenu, a na tom vrhu je bio položaj velikosrpske vojske i to je pozicija s koje su ljudstvom i tehnikom dominirali prostorom. Treća bojna je oslobodila Golubov kamen, u oslobađanju Dubrovnika poginulo je oko 30 momaka iz Imotskog (službeno njih 36. op.a.). A iz te postrojbe, prenijeli su mi ovih dana, nitko nije pozvan.
Dvije satnije Treće bojne oslobodile su Golubov kamen. Jednu je vodio Boris Klapirić, a drugu Zdenko Šanić. Oni i njhovi suborci ratni su heroji prve kategorije.
To je bilo u srpnju 1992. godine. Ranije smo imali veliku bitku za obranu Srđa, 6. prosinca 1991.godine?
Točno. Velika bitka i velika pobjeda hrvatskih snaga. Miro Tuđman i ja došli smo nakon te bitke i upoznali pobjednike sa Srđa. Danas me upravo to zanima. Jesi li ti ljudi, pobjednici sa Srđa ili junaci bitke za Golubov kamen, trebali biti na čelu kolone.
Bit će branitelji bajkeri?
I vojnici i zapovjednici koji su sudjelovali u operacijama obrane i oslobađanja Dubrovnika, oni s Pelješca, Stona, Mokošice, momci iz Odreda naoružanih brodova, iz Tigrova i Četvrte, Imoćani iz Treće bojne zaslužili su biti na čelu kolone na pri otvaranju Pelješkog mosta.
Time bi se bi se ukazao značaj tih ljudi, bez njih ne bi bilo ničega, ni mosta ni Hrvatske i danas ne bi imali što otvarati.
Evo, na čelu kolone na otvorenju Pelješkog mosta mogli su npr. biti već spomenuti Zdenko Šanić ili Boris Klapirić. Uz njih Mario Rebić, Mario Tokić pa Teo Jukić i Boris i današnji gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić koji je bio u toj akciji. Mnogih imena ovog trenutka se ne mogu prisjetiti pa nek mi oproste, a oni znaju koliko ih poštujem. Ili junaci sa Srđa, svejedno.
Ministar branitelja Tomo Medved bio u Prvoj gardijskoj koja je oslobađala Dubrovnik?
Upravo zato je kao ministar branitelja trebao oformiti tim koji zna gdje je tko bio i da se te postrojbe predstave u svečanom mimohodu. Tako je, po mom sudu, to trebalo napraviti.
Nemam ništa protiv Nevere i Nike Puljića, dapače, vrlo ih poštujem, ali sve je to beznačajno u odnosu na junake sa Srđa, Golubova kamena i drugih ratnika koji su obranili i oslobodili Dubrovnik.
M. Marković/Foto:press
