Genijalac koji je riskirao život i pred nosom izigrao Srbe, Arkana i Kapetana Dragana

studeni 3, 2018 maxportal
Share Button

Kad su u ožujku 2016. princu Charles i Camilla došli u posjet Hrvatskoj, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović im je s ponosom uručila posebno vino – arhivski traminac iz 1947. godine, koji je bio služen i na krunidbi engleske kraljice Elizabete II.



No, rijetko tko zna i odaje počast Franji Volfu – junaku koji je zaslužan da to vino i danas postoji. Krasnu priču o njemu objavio je Željko Garmaz na blogu Vinske priče.

Taj  danas umirovljeni podrumar Iločkih podruma, izveo takvu domišljatost kojom je doista zaslužio naziv požrtvovnog genijalca. Sluteći nadolazeću okupaciju, on je na brzinu oko sebe okupio nekolicinu ljudi u koje je imao puno povjerenje te je u tajnosti provodio svoj plan.

Prije ulaska četnima i JNA u Ilok, u listopadu 1991., odlučio je zazidati jedan dio Starog podruma i na taj način spasiti skupocjena arhivska vina koja bi Srbi ili popili ili prodali. U njega je pospremio čak 8000 najvrjednijih arhivskih vina, ogromno bogatstvo koje se doista može smatrati i državnim blagom.

–  Prvo sam oko 1500 boca sakrio iza velikih bačava u podrumu, no shvatio sam da to nije nikakva zaštita pa sam, dok smo iščekivali okupaciju, odabrao 8000 najboljih boca, složio na police i zazidao taj dio podruma. Previše to vino vrijedi da bi ga popio netko tko to ne zna cijeniti. Ili još gore, da bi sve to porazbijali i uništili – priča Volf koji je ostao u Iloku sve do mirne reintegracije.

Ostavili su vidljivo tek koju tisuću, da ne bi bilo sumnjivo kako nema baš ničega.

Svih tih godina koliko je trajala okupacija Srbi nisu ništa naslutili, a Franjo i njegovi pomagači odlično su zamaskirali zid tako da su preko njega postavili paučini koju su skupljali po drugim dijelovima podruma.

Ilok je do rata imao malo više od 7000 stanovnika. Kad su počeli napadi na Vukovar i okolna naselja, došlo je još nekoliko tisuća ljudi. Pregovori su bili jedini način da se spriječe masovni zločini.

U njima je, priča Franjo Volf, sudjelovao i Petar Čobanković, koji je poslije rata bio ministar poljoprivrede. Nakon pokolja u obližnjem Lovasu, gdje je ubijeno 25 ljudi, dogovoreno je da svatko tko želi, može otići iz Iloka sa stvarima koje može ponijeti. Većina je i otišla, ostalo je tu oko 1000 ljudi.

– Čobanković je mislio i na podrum. I njemu je bilo stalo do njega, uostalom radio je tu. Molio je zapovjednike da ne dopuste vojnicima da sami uzimaju vino. ‘Pitajte?, rekao je, ‘i dat ćemo vam’. Isprva je i bilo tako. No, nakon što je konvoj s Iločanima napustio grad, bilo je sve manje reda – prisjeća se Volf.

Vino je zanimalo Arkana i Kapetana Dragana

– Armija je otišla, došla je nekakva civilna vlast, a s njom i “crvenkapice”, kako smo zvali Arkanove crvene beretke te paravojska kapetana Dragana. Njih je vino više zanimalo.

Doveli su me pred podrum i pitali znam li gdje je ključ. Znam, rekao sam, uzeo ga i otvorio vrata. Uđemo unutra i vidim da nedostaje nekoliko stotina boca. Mislio sam da sam jedini imao ključ od podruma, ali to očigledno nije bila istina. Vrata su bila cijela, nisu provalili, ali netko je ulazio u podrum i uzimao vina.

Tad smo čuli glasove. Ovi koji su me doveli rekli su da ne hodam sredinom podruma da me netko ne ubije ako zapuca. Vidim da ljudi sjede i piju. Pitam ih što radite tu, a oni me gledaju. Kao da razmišljaju što će ustaši napraviti. Sve je, srećom, ostalo samo na prijetnjama. Poslije sam saznao da su prije obišli Titovu vilu i podrum na Pajzašu te podrum na Principovcu. To je kraj Iloka. Tamo su sve popili pa su došli tu gdje je još bilo vina – ispričao je Volf.

Iločki podrumi radili su za vrijeme okupacije.

Prvo ih je vodila Rada Vojvodić iz Šarengrada koja je do rata radila kao poslovođa. Uz nju je glavni bio Đorđe Šarčević iz Vukovara. Tamošnji Vupik i Iločki podrumi su prije rata bili u sastavu iste tvrtke. Volf priča kako je poslije direktor bio i jedan Iločanin koji je pobjegao u Bačku Palanku. Ubio se godinu dana nakon preseljenja.

– Za druge više ne znam gdje su i što rade. Nakon što su Iločani otišli iz grada, nova je “vlast” pobrala grožđe i dovezla ga u vinariju. Bilo je već prezrelo, suho, tvrdo, jedva je prolazilo kroz muljaču. Radili su vino, ali nisu znali kako, pa to i nije bilo nešto. Bili su tu neki mladi tehnolozi i pokušavali napraviti vino iz onoga što su imali i koliko su znali.

Bilo je puno onih koji su dolazili po vino. Nisu to bili neki poznati ljudi, nego oni obični. Dođu i kažu: Daj nam vina! Ne dam, odgovaram, a oni prijete: Moraš dati. I što ću? Sam sam pa dam. Uglavnom su uzimali traminac. Ne samo boce. Dolazili s cisternama i praznili tankove. Za druge sorte ih nije bilo briga. Neko su vrijeme od čistog vina pekli rakiju. Svaki dan po pet do šest tisuća litara. To su vozili preko Dunava. A vinograde su zapuštali – objašnjava čika Franjo, kako Volfa zovu Iločani.

Kuće Iločana naselili Srbi

U to su vrijeme napuštene kuće Iločana naselili Srbi koji su pobjegli iz drugih krajeva Hrvatske. Ušli bi u kuću, živjeli u njoj neko vrijeme, uzeli što je vrijedilo pa otišli u drugu. A u ovu bi se uselio netko novi i taj bi povadio prozore, parkete, crijep, uzeo ono što je ostalo pa otišao preko Dunava.

– Tako su se mijenjali zato da bi, ako ih netko optuži za krađu, mogli reći kako je ukrao onaj drugi koji je tu živio. Kad su sve kuće bile zauzete, došljaci su useljavali nama koji smo tu ostali. I ženu i mene htjeli su istjerati u veš-kuhinjicu, a oni bi živjeli u našoj kući.

Bio je u njihovoj vojnoj policiji neki Slovak iz Iloka i rekao mi da ga zovem ako što zatrebam. I kad su mi došla ta dvojica, ja sam uzeo telefon i rekao im koga zovem. Nisam ga ni nazvao, ali oni su se uplašili i nikad više nisu došli.

Živjeti u Iloku nije tada bilo strašno teško kao u drugim okupiranim krajevima, ali nije bilo ni lako. Znali su ti upasti u kuću, ukrasti, prijetiti, iseliti te. I ti su ljudi tražili vino, ali nisu sami dolazili po njega. Slali su Iločane koji su znali što je gdje.

U vinariji je ostalo desetak ljudi koji su tamo i prije radili, no kako je vrijeme prolazilo nas su sve više tjerali “na robiju”. Tako smo zvali kopanje rovova i bunkera

“Svaki dan sam dolazio na posao i svjedočio kako ovi naši, koji su ostali raditi u Iločkim podrumima, nisu mogli distribuirati toliko vino pa su od njega pekli rakiju. Prvo su u Srbiji kupili kazan od 500 litara i svakih desetak dana slali u Suboticu oko 6-7 tisuća litara rakije. Uskoro se to pokazalo nedovoljnim pa su za godinu dana kupili još jedan kazan. Možete znati koliko se rakije peklo kad su dva puta morali mijenjati one hladnjake, jer su bili pregorjeli!

U sedam godina, koliko je Ilok bio okupiran, iz Starog podruma, gdje sam radio, pokrali su pola arhivskih vina. Nije u pitanju samo vrijednost tih vina, oni su takvim odnosom prema vinu pokazali kako ne poštuju vino. U tih sedam godina nisam susreo nijednog koji je išta znao o vinu! Jer, da je barem netko nešto znao, ne bi dopustio da se od traminca radi rakija”, rekao je hrabri Volf.

Svih tih godina koliko je trajala okupacija Srbi nisu ništa naslutili, a Franjo i njegovi pomagači odlično su zamaskirali zid tako da su preko njega postavili paučini koju su skupljali po drugim dijelovima podruma.

 

“Jedva sam čekao uklanjanje zida, zanimalo me što je ostalo od vina, kako izgledaju vina. Kad ono, paučina po cijeloj prostoriji, patina se uhvatila na butelje, ma divota! Tada smo umjesto zida postavili metalnu rešetku, koja je i danas na tom mjestu. A nakon rata smo stavili metalne pločice s natpisima o vinima koja se tamo nalaze, prije toga se sve vodilo u knjigama i u mojoj glavi”, rekao je Volf.

Danas Iločki podrumi imaju oko 350 hektara svojih, uglavnom novih vinograda. Trsje koje je tijekom rata bilo zapušteno postepeno su krčili i sadili novo. Najveće površine u komadu su na Vukovu, oko 130 hektara te na Principovcu (125 ha). Osim toga otkupljuju grožđe s 900 hektara vinograda njihovih kooperanata. Grožđe prerađuju u novom podrumu u Iloku, a u starom, podno iločkog dvorca, dio vina odležava.

Tu je i arhiva te oni rogovi na koje su kradljivci vina htjeli objesiti podrumara Franju Volfa. Stari podrum iz 15. stoljeća, kao i novi vinogradi te Principovac s obnovljenim ljetnjikovcem grofova Odescalchi, turistička su atrakcija koju godišnje obiđe oko 35.000 posjetitelja.

Sačuvane boce, poput nekih iz berbe 1982., prodaju se po 1000 kuna i to je, za vina ove kvalitete, odlična cijena. U priznatijim vinskim zemljama, kad bi imali takva vina, prodavali bi ga za najmanje 1000 eura.

MP/Foto:Željko Garmaz/vinske priče

 



Komentari
Share Button