Nekoliko dana nakon osvajanja Kupresa, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, u travnju 1992. godine izvela su dva tenkovsko-pješačka napada na Livno.
Medijska priprema napada odigrala se u noći 30./31. ožujka 1992. kad je u Livnu je minirana kavana “Duga”, inače neformalno mjesto livanjskih SDS-ovaca. Prema podacima iz rujna 1992. u istražnom postupku vlasnik kavane je priznao je da se radi o prijevari, odnosno insceniranoj eksploziji da bi se potkrijepilo tvrdnju o ugroženosti Srba i opravdala akcija JNA.
U prvom napadu, 13. travnja 1992., postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici. Napad je, kao i na Kupresu, vodio pukovnik Slavko Lisica. Poraženi su, a pukovnik Liscica je za poraz okrivio borbeni moral zapovjednika tenkovskih posada.
Prvi napad Kninskoga korpusa JNA na Livno hrvatske su snage odbile pješačkim i protuoklopnim naoružanjem s malo streljiva i uz pomoć minobacača. Tu večer u Livno je dovezen i prvi top od 130 mm.
Dan kasnije, 14. travnja 1992. Ratko Mladić, komandant Kninskog korpusa, izvijestio je Komandu 2. vojne oblasti u Sarajevu da je odlučio nastaviti napad prema Livnu “uz bolju organizaciju, prestrojavanje snaga i pravilniju preraspodjelu sredstava potpore”.
Drugi srpski udar na Livno, koji se dogodio 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova, bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika.
U odnosu na prvi napad i hrvatske snage mnogo su bolje stajale s vojnicima i naoružanjem, a s nekoliko pripadnika specijalne bojne “Alpha” iz Zagreba je stigao pukovnik Ante Gotovina. Uz pojačanja u ljudstvu obrana Livna dobila je i oružje za potporu.
Napad na Livno pripremio je Ratko Mladić, operativno vodio komandant taktičke grupe, pukovik Slavko Lisica, a do njega pukovnik Savo Kovačević, tada načelnik štaba Kninskoga korpusa.
Napad srpskih snaga iz smjera Bosanskoga Grahova prema Čelebiću započeo je oko 9 sati. Glavnina napada bila je usmjerana u pravcu Čelebića na položaje hrvatskih snaga kojima je zapovjedao Ferdo Sučić, pripadnik Bojne Zrinski.
Ferdo Sučić, jedan od heroja obrane Livna, pripadnik bojne Zrinski
S položaja na uzvisini iznad Čelebića izbrojana su 32 tenka i druga oklopna vozila koja su od Bosanskog Grahova preko Crnoga Luga nadirala prema Livnu
Tijekom napada 13. travnja Livanjski krizni stožer izveo je lukav manevar. Naredio je puštanje vode iz jezera u Livanjsko polje, poplavljena je ravnica pa je oklopna tehnika bila prisljena kretati se cestom s tvrdom podlogom, čime je olakšana obrana bokova hrvatskih snaga i u Rujanima i u Čelebiću.
Napadu je prethodila snažna topnička priprema po slabo utvrđenim hrvatskim položajima i po dubini rasporeda, nakon čega je u napad uvedena postrojba jačine oklopne čete. Četa je napredovala u koloni bez razvoja tenkova. Na čelu je bio tenk T-34 s uređajem za čišćenje mina. U pratnji je bio oklopni transporter, dok je dio pješaka napredovao kroza selo.
Nakon što je počeo napad u obranu sela uključila se desetina Varaždinaca i dva voda pješaka HVO-a. No jedan dio vojnika se zbog panike povukao s crte. Uz potporu minobacača zaustavljeno je napredovanje tenkova pogađanjem tenka T-34 na čelu kolone, a potom jednog T-55 i jednog M-84, kao i jednog oklopnog transportera. S položaja na uzvišenju iznad Čelebića iz netrzajnog topa pogođena su dva tenka koja su se zapalila.
Nakon zaustavljanja tenkova vođene su višesatne borbe i predvečer se oko 40 hrvatskih vojnika povuklo nakon što su ostali bez protuoklopnog oružja i pod vatrom protuzračne strojnice s tenka T-55.
U žestokom okršaju s neprijateljskim tenkovima i pješadijom smrtno je stradao zapovjednik Ferdo Sučić.
Na povlačenje su, uz pogibiju zapovjednika obrane Ferde Sučića, utjecale i dezinformacije osoba koje pripadnicima Pratećega voda 3. bojne nisu bile poznate jer su na tom području bili tek dva dana.
Mario Nađ (lijevo) i Jure Granić (desno)
To jutro 23. travnja 1992. dobro pamti i autor ovog teksta. U hotelu Tomislav u Tomislavgradu pio sam kavu u društvu doktora Mladena i pok. Alde Lučeva (legionar kojega zvali smo zvali “Sablja” jer je povremeno nosio sablju donijetu iz ranijih pohoda u Africi), kad je stigao poziv: “Hitno za Livno, obje linije obrane su ugrožene…”
Mario Nađ, kojega smo u prvom tekstu napisanom dva dana nakon obrane Livna, nazvali Đango Maljutka, (jer mu identitet tada nije bilo mudro otkrivati) ovako je opisao taj presudni dan:
“Dobro se i danas sjećam 23. travnja 1992. godine. Nalazio sam se u Osnovnoj školi u Tomislavgradu u kojoj je bilo Zapovjedništvo kupreške bojne. Ujutro, oko 8 sati dolazi policijski auto pred zgradu škole i ja dobivam informaciju da moram poći u Livno, jer je počeo veliki napad na Livno u zoni I sektora obrane Livna.
U automobil pakujem 6 komada maljutki i krećemo prema Livnu. Dolaskom u Livno, javljam se generalu Anti Rosi, od kojeg dobivam smjernice i krećem na zadatak. Put od Livna do položaja u Donjim Rujanima bio je najblaže rečeno interesantan, ali da ne bih dužio te događaje opisat ću nekom drugom zgodom.
Dolaskom u Donje Rujane zapovjednik I. sektora obrane Livna bojnik Jure Granić dodijelio mi je vojnika Milu Granića kao pomagača oko maljutki i kao vozača. Sve se odvijalo jako brzo jer neprijatelj je sa svojim snagama bio u selu. Odmah smo se uputili prema seoskoj školi u čijoj smo blizini u dvorištu neke kuće postavili prve dvije maljutke. Nakon postavljanja naciljao sam i prvu raketu ispalio u pravcu tenka T-84, pogađam tenk koji u velikom plamenu ostaje bez kupole.
Drugu raketu zbog blizine uspijevam navesti između neprijateljskog kamiona i njihove pješadije, nakon čega su mi neprijatelji otkrili položaj. Premještam se i s drugog položaja pogađam oklopni transporter. Sa mnom je bio vojnik Mile Granić, tada pedesetogodišnjak koji je meni tada devetnaestogodišnjaku bio interesantan po svojim komentarima:
“Ne znam ništa o tim maljutkama, a moram ih nositi,….. teško je.” Da bi nakon što sam pogodio tenk kad smo se prebacivali na drugi položaj rekao:
“I dalje ne znam što su te maljutke, teške su, ali nosit ću ih ghdje got treba, sviđa mi se. Pogotkom neprijateljskog transportera zaustavljen je četnički napad. Koji osjećaj, gledao sam neprijatelja u leđa, kako bježi”
Priča o Nađevu podvigu brzo se proširila, ali ime nije spominjano zbog njegove sigurnosti. Istina, tada nismo ni znali mngo o njemu. Tek da ima 19 godina, da je iz osječke Retfale, nižeg je rasta i širih ramena, da je na ratištima u Slavoniji razbio sve druge vrste oklopnjaka, a na Livnu, kao krunski trofej, moćni tenk T-84.
“Sad bih mogao reći da je za mene rat gotov, sve što imaju ja sam im razbio,” šalio se dan poslije.
Kao pripadnik slavonskih “Kuna” umirovljen je u činu satnika 2007. godine.
Danas je “njegov” tenk, s vraćenom kupolom, postavljen na podest uz cestu na kojoj je uništen, a na njemu se i Mario fotografirao s Poveljom počasnog građanina Livna jkoju je dobio 2019. godine.
Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica.
I ondje su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.
Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli iz Hrvatske braniti rodni kraj.
Srpski zapovjednik Slavko Lisica u autobiografskoj knjizi ”Komandant po potrebi” ostavio je vrijedne podatke o napadu na Livno. Lisica smatra da su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se operacija raspala:
”Zbog pojave straha, zavladala je panika. Jedna tenkovska jedinica pobjegla je iz borbe ne zaustavljajući se. Štoviše, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad, što je rezultiralo haosom Glamočana koji se počeše pripremati za veliku bježaniju…”
S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Prijetio je uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je krnji bataljun izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem “časne uniforme” do gola u nadi kako će ponižavanjem motivirati
”O, Bože, rezervisti počeše skidati pantalone i bluze. Stoje onako goli kao od majke rođeni (…) bez ponosa, bez gaća, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama…”
Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti.
Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske.
Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji Oluja.
M.Marković /Foto: Željko Maganjić
