Jozo Patljak, vlasnik Alka filma, nezavisni producent ukupno 18 igranih filmova (“Ta divna splitska noć”, “Josef”, “Fine mrtve djevojke”…), u posljednje vrijeme na međunarodnim festivalima dobiva nagrade i hvalospjeve za svoj posljednji film “Osmi povjerenik”.
Patljak je rođen u Gradačcu, a odrastao u Modriči. Nakon srednje škole odslužio je JNA 1987. upisao Akademiju dramskih umjetnosti, Odsjek za filmskog snimatelja, piše Ivica Radoš u Večernjem listu.
Jedan je od rijetkih studenata koji je diplomirao za četiri godine, 1991., točno na datum kad je i upisao Akademiju. Tijekom studija režirao je, snimio i producirao devet dokumentarnih filmova. Alka film je, nakon Maločina Interfilma, druga najvažnija produkcijska kuća u Hrvatskoj.
“Proizvodnja filma je, uz ostalo, i čista matematika. “Fine mrtve djevojke” napravljene su sa 700.000 kuna, “Ta divna splitska noć” s milijun kuna, a obadva filma vrijede po 4-5 milijuna kuna. Za film “Josef”, čija je proizvodnja proračunana na 12 milijuna kuna, država je dala sama 900.000 kuna, a za Hadžićeve filmove u mojoj produkciji tek 300-400 tisuća kuna.
Jedini film koji je imao veći budžet, 1,6 milijuna kuna, jest “Ljubavni život domobrana”. Alka film je hrvatskoj državi poklonila 40-50 milijuna kuna, što izravno što neizravno, da ne kažem da je platila tisuće honorara i tisuće ljudi uvela u film”, kaže Patljak.
Njegov film “Fine mrtve djevojke” na neki način je prekretnica u hrvatskom filmu.
“Taj je film napravio određene pomake u hrvatskom filmu. Nakon njega su se morali raditi produkcijski jači filmovi. Država je dala za taj film 400.000 kuna i HRT 300.000, što je u to vrijeme bilo nedostatno i za filmsku vrpcu. A sve ostalo je dala moja tvrtka. Na festivalima je film odlično prošao. To je početak novog hrvatskog filma, a Dalibor Matanić poslije toga više nije režirao film na tako visokoj razini.
“Ta divna splitska noć” se nikada ne spominje kao jedan od najcitiranijih novohrvatskih filmova. Bacili su ga sa strane na HRT-u, a nekoliko je puta proglašen najboljim filmom desetljeća. Može li se živjeti proizvodeći filmove? Od filma se ne može živjeti na ovakav način ako niste uhljebljeni u nekoj od državnih institucija. Uz film morate raditi nekakav ozbiljan posao da kompenzirate neke stvari, morate zaraditi novac. U produciranju filmova se to ne događa jer imate vrijeme rada, pa vrijeme mirovanja i ako ste izvan institucija, onda prolazite kalvariju”
S “Osmim povjerenikom”, kad se sve zbroji, bili ste na gubitku?
“Osmog povjerenika” nitko nije htio raditi jer je to značilo provesti 54 dana na otocima. Kako snimiti taj film a da ne odete na otoke? Osamsto tisuća od 4 milijuna kuna budžeta otišlo je samo na hotel. Druga trećina na djelatnike i treća na glumce. Koji će producent raditi tri godine film s nula kuna profita? Nijedan. Pa što je vas tjeralo na to? Film. Ako želite dobar film, radit ćete za nula kuna. Ako je to cijena, onda ćete to napraviti.
Amerikancima se svidio “Osmi povjerenik”?
“Osmi povjerenik” nije festivalski film. Film je nastao na literarnom predlošku, genijalnom Baretićevu romanu. Amerikancima smo pokazali film i svi su iz kinodvorane izlazili sretni, beskrajno, doživjeli su neku katarzu, oni u tom filmu vide puno više toga nego mi. Njima je to Mediteraneo. Doživjeli smo ovacije u Los Angelesu.
Progovorio je Patljak i o problemima koje ima s hrvatskim vlasima i strukovnom udrugom:
Iako sam ja apolitičan, moj je problem generalno počeo u Puli na premijeri filma “Josef”. To je film o smrti Josipa Broza Tita u kojem glumi Marko Perković Thompson i radi glazbu. U filmu je trebala neka lirska i pjesma, a Marko Perković Thompson to dobro radi. Pozvao sam njega.
Iako je u Arenu došao s glazbom, nisam znao da Thompson ne smije u Pulsku arenu. Iskreno, nisam ni znao o čemu se radi. I što je najgore, napustio nas je i HDZ. Ministarstvo kulture mi je okrenulo leđa nakon toga filma, mojim filmovima nije dodijeljena nijedna Arena iako je film “Josef” remek-djelo, ali u Puli nije smio dobiti nijednu nagradu. Mi živimo u podijeljenom društvu, u kulturnom talibanizmu, ako se nisi opredijelio lijevo ili desno, onda je nemoguće raditi. Hribar mi je izravno rekao da, ako za film hoću nagradu, izbacim Thompsona. Čak mi je rekao i da sam ustaško kopile.
Poznavali ste Ivu Gregurevića, obojica ste Posavljaci?
Zajedno smo radili na filmu „Sami“. Imali smo korektan odnos bez obzira na to što se generacijski ne podudaramo. Na prvi mah smo se prepoznali i dugo ostali prijatelji. Ivo je bio čovjek s kojim ne možete ne funkcionirati. Osim toga, planirali smo raditi igrani film o Bosanskoj Posavini, u Odžaku gdje je nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. pobijeno 7000 Posavljaka. Trebao je to biti veliki film, već smo bili počeli i s pripremama.
M.M. /Foto:pxll
