Hrvati koji su evakuirani iz Afganistana stigli su svojim kućama.. Jedan od njih je ispričao za Dnevnik Nove TV kako je izgledao pad Kabula .Zbog sigurnosti mu nije otkriven identitet.
Izvukli ste se iz Afganistana. No možete li nam opisati atmosferu koja je vladala prije vaše evakuacije?
Ajmo reć’ da smo bili svjesni situacije, te ofenzive kod njih što se dešava unazad nekoliko mjeseci. Dobivali smo vijesti da zauzimaju pokrajinu po pokrajinu, ponašali smo se kao da se ništa ne dešava i mi smo smatrali, takve su bile vijesti, da se dugo neće desiti u centru Kabula, zadnja dva tjedna su se jako približili, ali i dalje su bile vijesti i procjene da Kabul neće pasti.
Situacija se mijenjala iz minute u minutu?
Nakon petka shvatili smo da se i drugi povlače, jedni po jedni, kamp se izvlačio i čak neprimjetno neki. Pouzdano znam da se australska ambasada, kao da su predvidjeli, povukli su se još prije tri mjeseca, vjerojatno nisu imali interesa, shvatili su što će biti, onda smo mi počeli u petak raditi na evakuaciji, uzimanju najosnovnijih stvari, kako službenih tako privatnih, uništenju onoga što se nije moglo ponijeti, a prebitno je da bi ostalo.
Helikopterom ste evakuirani do vojnog aerodroma?
Odugovlačilo se naše evakuiranje jer nas je bilo previše da bismo išli vozilima koja imamo pa su nam poslali druga vozila koja su zapela u prometu i onda se shvatilo da oni neće doći do nas.
Zadnja tri-četiri dana smo spavali pet-šest sati, hrana je bila u hodu, gdje što nađemo.
Jeste li očekivali da će Kabul pasti u ruke talibana?
Nismo očekivali jer smo dobivali drugačije informacije, stvarno se desilo preko noći. Doslovno preko noći. Dan prije ništa se ne dešava, mi ostajemo, radimo. Sljedeći dan su oni tu, mi moramo ići.
Koliko vam je naša država, vlada pomogla u evakuiranju?
Već sam spomenuo djelatnika, naše Ministarstvo obrane, časnika, ali, recimo, jedan od mojih prijatelja je bio konstantno na vezi s Ministarstvom vanjskih poslova, mislim da čak i s ministrom. Zahvaljujem ovom prilikom MVEP-u i ministru i MORH-u, koji su, vjerujte, konstantno bili u kontaktu i ponudili nam svoju pomoć. Nismo bili ugroženi niti trenutka.
Bili ste u Kabulu u trenutku pada. Jeste li primijetili talibane, da se nešto događa, neke pucnjeve, prosvjede?
Kad smo bili na vojnom aerodromu, vidjeli su se svjetleći meci. Čulo se po gradu rafala…
Možemo mi sad pričat’ o talibanima kako su oni drugačiji, imat će drugačiji odnos u politici, ovo su drugi talibani, drugačije će voditi vlast, bit će malo mirniji, vidimo, nije dolazilo do ubojstava. Ali mislim da njihov odnos prema ženama, oni to smatraju svojom osobnom stvari i da se tu nitko ne može petljati.
Vidjeli smo i čuli što kažu talibani. Vjerujete li vi njima?
Sad da mogu reć’, da sam ja tamo i da mogu reć’ da neće meni ništa učinit’ ako me uhvate, to ne mogu reć’, ali kao organizacija mi nisu dragi i nije da im vjerujem. Čuo sam priču da je dvoje naših državljana došlo u direktan kontakt s njima i nisu ništa učinili, pustili su ih da odu prema vojnom aerodromu, gdje su bili. Koliko znam, sigurni su, danas su u Hrvatskoj, nisu im ništa učinili, to ne mogu reć, nisam bio prisutan, ali ta je bila informacija. Da su u tom pokušaju da dođu na sigurno se susreli s njima, razgovarali s njima i čak jedna ženska i pustili su ih.
Biste li ponovno išli u Afganistan?
Bih.
Bez problema?
Bih, sigurno.
