Potkraj prošle godine, primio sam od njega mail.
Piše: Mate Bašić
‘Nadam se da sam te pronašao u ovoj jeb. šumi od Facebooka koji inače ne koristim. Ako jesam pliz, odgovori mi.
Za razliku od tebe, barem po onome što vidim na tvojim fotografijama, ti si bucko, a ja – nažalost izgleda na kraju. Već sam dvije godine u čekanju na na transplataciju jetre, jer sam zaradio jastoga”.
No jebeš mene, jedan manje. To i tako nikoga ne jebe, a niti tko pokazuje barem minimum ljudske empatije. Naprotiv još će ti zagorčati ovaj ostatak ostataka od života.
Već su me dva put okrali u stanu dok sam bio u bolnici, znam i tko i što i mogu podići privatnu tužbu, ali ja ne mogu napraviti deset metara, niti naravno imam šoldi za tako nešto. Vidim djeca ti rastu i lijepa su na ćaću. Moj upravo magistrira u Stockholmu! I dalje je prekrasna osoba. No, javi se ako ovo stigne do tebe, ako ne, bili jednom dva dečka iz lipega kraja i… Tvoj Ž.’
Potom sam primio još jedan.
‘Tako mi je drago da se konačno čujemo da vjerujem da i ti o tome tako misliš, Nažalost sa puno loših vijesti, ali brate proživjeli smo, barem ja, nekoliko života paralelno za razliku od mnogih tako da ništa ne žalim nit mi je itko kriv, osim moje munjene glave i načina života.
Vjeruj mi da sam gotovo znao, osjećao da te te zdravlje pomalo ne služi, posebno nakon one upale kad si bio predzadnji put.
Tvoj kašalj, pa to je umjetnost, iako ni ja ne zaostajem – BAREM SI SAD PRESTAO PITI, što je ogroman korak, ali može odvesti u vječna lovišta brzo i lako Ja sam kvit sa svim osim tobacom, ali na kraju od nečega moraš skončati. Tijekom ove moje bolesti u pola godine otišli su sestrin suprug, meni dragi Boris, pa moja mater, i na kraju moj dragi Jure, koji mi najviše nedostaje. Zbog bolesti nisam mogao ni na posljednji ispraćaj što me strašno rastužilo.
A to zašto me još nisu tretirali u bolnici leži u općem metežu i zbrci u našem zdravstvu, odlasku liječnika na bolje uvjete i nedostatak neke glavešine koja će zvati za tebe nekoga primarijusa. Onda ide sve brže, jebo im ja sve po spisku. No ipak će me krajem mjeseca primiti na bolničko liječenje da zavšim još nekoliko neugodnih pregleda od kolonoskopije i sličnoga i tek će me onda staviti na listu čekanja, nakon dvije godine.
Čak se i dio liječnika u bolnici Merkur čudi kako i zašto toliko čekam, Tolike su kurve da mi kažu, kao što je moja doktorica:
“A zašto bi, gosp. Roško, Hrvatska uopće trošila novac na vašu operaciju, kad ste vi bili i ovisnik i pijanac, što ćete opet biti?” Ja sam za njih vrag samo mi fale roščići na glavi. Pa što da joj napravim, da je bacim s petog kata?
Šteta za te tvoje glupave Hrvate koji su ti dali otkaz. Ne znam samo tko od njih uopće išta zna od onih enciklopedija koje si proučio kroz život, i posao, na cesti, u ratu, u čaši, i tomu slično. Mislim, Mate moj, da je tako bilo od kada je vijeka, jer sam to osjetio vrlo snažno i na svojoj koži!
I da ti, nažalost, kažem da nam je, od slične bolesti kao i ja, umro prvo Marko naš, pa nedavno Kirbi, i to u roku od mjesec dana, pa onaj moj Duško Radić, i brojni drugi. Umire se u prosjeku s pedeset i ranije.
A ti se čuvaj, imaš i zašto. Em Kata, pa ona predivna dva svjetska lijepa i zgodna tipa, i jedan ovdje.
Ne pišem svaki čas ni na internetu, jer ima dana kad ne mogu ništa, ni sjediti ni gledati, ni misliti, sve me boli, slabije vidim, jedino tu i tamo poslušam koju muziku za dušu ili malo poezije. Inače, mislim da bih se najradije eutanizirao, ali nemam s čim što bi sigurno djelovalo učinkovito!
Uopće ne spavam, kao ni zadnjih 20-30 godina, što vjerujem da razumiješ-
Zaključao sam da sam kao ptica u krletci u Šenovoj 1, na prvom katu, i da imam gun, mislim da bi se već nekoliko puta skinuo,
Luka mi je osnovni element održavanja života, to mi jedino i sve. Svi ostali ne postoje, niti ja za njih, uključujući i moje najbliže u obitelji, ali neću o tome sad, bolno je.
Da ti ne govorim da mi se dogodila i trbušna kila, i da svaki dan čekam ustvari novu boljku, samo ne znam s koje će strane. I više neću o bolesti
Napio bih se, nešto bih uzeo ali sve sam prekinuo, a “opće me ne privlači ni zere”, kako kažu u Šbeniku.
Znaš ti onu – IĐE ČOVIK IŠBENKA!, i pozdravlja cilu lipu obitelj Bašić-Brozović.
Bog Vas blagoslovio i budite mi zdravi i veseli.
(Upravo sam ušao u osmu godinu jer se ovih prvih 50 ne računa. Hej, imam ja do puberteta još godina). Tvoj Željko’
Onda je stigao i treći mail.
‘Izišao sam iz bolnice jučer, tri puta lošijeg psiho i fizičkog zdravlja. Nažalost po mene pronašli su mi novu još opakiju bolest – bolest limfnih čvorova, osobito na vratu, u preponama, želucu… Jebi ga, upao sam u duboki ponor i teško se od te iznenadne i šokovite vijesti vadim! Ne vidim da si mi išta pisao, ali valjda hoćeš. Nemam ti što novo reći jer sam jako oslabio, i sad čekam s čim će me početi liječiti, lijekovima ili kemoterapijom. Luka mi je jedina svijetla točka I, evo, to što smo se pronašli na internetu. Bok ti, i budi mi zdrav i živ i zaposlen. Tvoj Ž.’
– Izgleda da je umro Željko Roško, jebi ga, sorry na vijesti, rekao mi prijatelj telefonom – zgromio me jutros porukom u inbox Boris Gložinić, nakon čega sam mahnito krenuo po Zagrebu, na dvadesetak adresa, provjeravati što se točno dogodilo s mojim prijateljem, kumom i bratom.
Prva dva maila primio sam krajem listopada, a treći krajem studenoga. Razmijenili smo nekoliko grčevitih poruka, no nešto očito nije bilo u redu: Željko više nije razlikovao Facebook od e-maila, zaboravljao je da smo se, ne baš često, ali ipak dopisivali i razgovarali telefonom, a u novim porukama nije bilo ni spomena o politici, još manje uspomena na “stare dane”, smijeh, cure, bure i oluje. Nakon Nove godine, na moje, a ni na Katarinine, mailove više nije odgovarao, što znači – zadnje je mjesece sigurno proveo u nezamislivoj agoniji, više nije imao snage ni za internet.
– Malo sam ti uspio saznati, tek točno je da je preminuo. Doma, nije u bolnici, pronašli su ga jučer – javio mi je na kraju Nedjeljko Kaveljevic, s tugom napominjući kako ni on Roška nije sreo nakon mojega zadnjega boravka u Zagrebu (Nedo je otišao u mirovinu, Roško je još bio na Hrvatskom radiju, ali je brzo potom i on otišao otamo).
Željka Roška poznajem, čini mi se, cijeli svoj odrasli život. Upoznala me s njime moja najbolja prijateljica sa studija etnologije Dubravka Bratoljić, jednoga poslijepodneva, uz kavu u RANS-u Moša Pijade, blizu Filozofskog.
Razbarušeni šibenski Dalmoš, (tada još uvijek) dugokosi gitarist, najmlađi urednik Zoon Politikona na FPZ-u, valjda je tek bio upisao postdiplomski (mislim da ga nikada nije okončao), predavao je u nekoj zagrebačkoj srednjoj školi, postao je tih dana i mjeseci, kao i ja uostalom, dio inventara u Klubu Istrana, na prvom katu zgrade u Ilici 10, gdje smo ubrzo pokrenuli i jednu urnebesnu amatersku kazališnu družinu, i sjajno se zabavljali. Otkačeni, nasmijani, s puno cuge, trave i misli kako nam nema kraja, kako nas ništa ne može zaustaviti.
Nije nas razdvojio ni tinjajući, ni prikriveni, ni otvoreni sukob Poleta, u kojemu sam završio ja, i Omladinskog radija (kasnije Stojedinice), kamo je otišao on, kao jedan od pokretača i prvi politički urednik. Kao da su se (zapravo, uistinu jesu!) pravila u našemu svemiru temeljila na sasvim drugačijim polazištima, daleko od prolazne, dnevne politike, od poštivanja onih koji podmuklo pale i gase semafore baš na cesti kojom mi prolazimo šutke i u miru, “rokerirajući” dalmoške podoknice u tercama, ni sami ne znajući jesmo li konzervativci, ili smo revolucionari, jesmo li dotepenci ili smo slobodni ljudi u slobodnom svijetu, koji tek na prvi pogled (taj svijet) izgleda drugačije: onako, vrlo sivo, tada – a i kasnije – socrealistički zamagljen.
Kad su drugovi njega smjestili u JNA, vratio se brzo, zblefirao je nekakvo ludilo, ali kad su tamo potjerali mene, ja toliko hrabar ipak nisam bio. Po povratku, Roška sam zatekao u Večernjem, odakle je uskoro preselio na Radio Sljeme, da bi se kasnije kretao po horizontali i po vertikali HRT-a, ali je švrljao i po svim drugim RTV-postajama, kako bi koja kapnula u Zagrebu, a i po novinama, od Starta, preko ST-a, do Globusa. Bio je odličan radijski novinar, još bolji urednik, no opterećen teškom političkom stigmom anarholiberala i slabo disciplinirana tipa koji ne priznaje živi autoritet. Plus što je sklon – doslovno – svim vrstama poroka. Kao takav, na prvim se demokratskim izborima natjecao na listi Radikala i Zelenih i, naravno, propao, osvojio je nešto više od 1000 glasova ukupno.
– Pa nije ni to baš malo – govorio je, i smijali smo se.
U našem kvartu, u Sopotu (gdje mu je otac kupio stan, kao i moj meni, pa smo bili među rijetkim “novinarima” koji su još u “socijalizmu s ljudskim likom”, još prije ratnih i poratnih privatizacija, imali “riješen stambeni problem”, dakle, od nijednoga državno-društvenoga sustava nismo uzeli ništa, a čini mi se, niti bi nam drugovi i gospoda štogod dali!), bio je legenda: uvjerljivo najlošiji igrač pikada u kafiću Jabuka, no s puno strasti, ja sam ga, gotovo svakog jutra, prepoznavao po načinu zvonjave na portafonu. Čudio sam se njegovoj urednosti: kući je odlazio zgužvan kao škartoc, a novi dan je dočekivao svježe istuširan, obrijan, ispeglan, šminker.
No, teško da će netko zaboraviti – posjeća me Katarina, da je upravo Roško – emocionalni aktivist, kakav je bio – “organizirao” zatvaranje svih kafića u Sopotu Dva, i kolektivno doček svečane kolone pape Pavla Drugoga kroz Novi Zagreb, tamo pokraj zgrade Porezne uprave, zajedno sa svom djecom i sa svim slučajnim igračima pikada koji su se u kafićima zatekli.
Nikada nitko nije o tome razmišljao: je li u tom trenutku bio radikalni ljevičar koji je prethodno organizirao Cicciolinine dolaske u Zagreb, ili je bio šibenski katolički konzervativac, možda hrvatski desničar, kakav se oglasio na mojemu porafonu svojedobno s opomenom: “Pa, mi bismo bili zadnje ništarije kad ne bismo išli na posljednj ispraćaj hrvatskoga ministra obrane Gojka Šuška na Mirogoj!” Poslije smo u kafiću na Zvijezdi sjedili s Borkovićem i ekipom, tko se više – osim nene! – sjeća o čemu smo razgovarali.
U rat je Željko, poput cijele naše male velike klape, krenuo naglavačke, pa je negdje u Zapadnoj Slavoniji zaradio metak u nogu, zbog čega je kasnije na Kosovu i u Afganistanu odlučio biti oprezniji. Bio je odličan šofer, ali nikad nije stigao do dobrog auta: jednoga je spačeka bio kupio za 100 maraka, pa ga je, kad mu je crknuo, ostavio nasred ceste, vozio je jedno vrijeme nekakvu poljsku peglicu, koja mu je, čini mi se, istrulila na parkirališti pred zgradom, a slično je prošao i “najbolji” auto kojega je ikada nabavio, plavi Kadett, dvadeset godina star.
Bio sam vjenčani kum njemu i Snježani (mali svijet, dobri ljudi, Snježa je s mojom prvom ženom studirala fonetiku, a bila prethodno udana za mojega frenda s etnologije, Maxa, radovao sam se Lukinu rođenju, bjesnio sam na Željka kad nije razumio, ili nije želio razumjeti, kako (i zašto!) mu brak propada pred nosom, i tugovao – puno kasnije, kad mi je javio, kad sam već bio u Čudnovatoj zemlji Oz, na ovom malenom otočiću, zagubljenom između Indijskog oceanai Tihog oceana – kad je nesretna, lijepa i dobra, Snježana preminula.
Za to vrijeme, on je, bolje nego na sebe, pazio na moje, privatne i obiteljske, horizontalne i vertikalne spirale: siguran sam da ponekad nije razlikovao ljubav prema svojemu Luki i mojoj djeci, Anti pogotovo. Ali je – po sebi – znao prepoznati moje budalaste pogreške i spriječiti ih ili izgladiti koliko-toliko, na vrijeme. Katarina i danas tvrdi da je on bio njezin “brat zaštitnik” u sedmom krugu njena života u zemlji snova Hrvatskoj gdje je, u snu, u jednom trenutku života bila odlučila živjeti.
Ono što me kod Roška posebno fasciniralo, bila je njegova – konfliktna nekonfliktnost. Ostavljao je dojam čovjeka kratkog fitilja, gotovo mrguda, dalmošle prznice, violentnog južnjaka među hladnim racionalistima, tipa koji stalno nekome nešto prigovara (što je, doduše, i činio), a da, zapravo, iza toga nije stajala nikakva zla namjera i nikakvo dugoročno zlopamćenje.
Na tulume u njegov dom u Šenovoj ulici u Sopotu Jedan, skupljali su se ljudi za koje bi se, koliko jučer, moglo pretpostaviti da će ili oni njega, ili on njih, zaobilaziti u širokom luku. No, tulumi su bili veličanstveno mirni, gramofon i longplejke nije bacio, tehnicizirani CD-player tek je postavio pokraj njih, a znao se dohvatiti i gitare, uz obveznu primjedbu, kako “to više nije to”, jer su mu prsti natekli i nabrekli, zbog otrova kojega godinama unosi u sebe. Onda bismo se drečali, i smijali se, postrance mjerkajući žuto ukoričenu zbirku pjesama Boba Dylana, koja je šetala iz mojega u njegov dom, nikada nismo ustanovili čije je to vlasništvo, tko ju je od koga posudio, a tko ju je od koga ukrao, jer – bila je samo jedna jedina.
Oh, where have you been, my blue-eyed son?
And where have you been my darling young one?
I’ve stumbled on the side of twelve misty mountains
I’ve walked and I’ve crawled on six crooked highways
I’ve stepped in the middle of seven sad forests
I’ve been out in front of a dozen dead oceans
I’ve been ten thousand miles in the mouth of a graveyard
And it’s a hard, it’s a hard, it’s a hard, and it’s a hard
It’s a hard rain’s a-gonna fall.
Zapravo, oduvijek sam, još od osamdestih, mislio kako ću napisati roman o Rošku. Tako da mi ne bude nedostajao kad mi bude nedostajao. A sad kad pomišljam da će mi nedostajati, jer mi već nedostaje, samo što to moram osvijestiti, mislim kako sam bio kukavica: nisam napisao taj roman, u ogledalu svjestan vlastite loše dvostrukosti: jedna je lijenost, a druga strah. Taj strah da će se dogoditi to što se, evo, dogodilo, a što sam ja, kreten, mislio da ću izbjeći, jer – stvari ne valja prizivati. Koji sam ja idiot! A možda sam ih na taj način mogao – odgoditi. Kismet, destiny.
Vjerojatno bih tu nenapisanu štoriju o hrvatskoj, dalmoškoj djeci socijalizma u novim nepoznatim okolnostima bio započeo s njegovom pričom, kako je još kao mali zaključio da ima oči veće od drugih, i da svojim očima vidi više nego što obični ljudi vide.
Kad smo, prije desetak godina, Katarininoj mami pokazivali stare fotografije iz Zagreba, zamislite, ona – koja je u Australiju odselila još 1964. – prepoznala je dijete koje je kao primoštenska djevojka čuvala u Šibeniku, dok se igrao u jednomu popločanom dvorištu, godinu dana prije polaska u prvi razred osnovne. Po velikim očima, prepoznala je Željka Roška. Mali svijet, a velike oči.
Razdire me misao da je Željko umro potpuno sam.
Prije njega, umrla je Snježana, koju je – govorio je – volio i nakon smrti, umro je i muž njegove sestre, umrla mu je majka, a nakraju mu je umro i otac. Sa HRT-a je otišao bez puno žaljenja, a s kime se proteklih godina družio i prijateljevao, ne znam baš, mislim da su ga mnogi napustili, zaboravili. Svejedno čijom “krivicom”, ako je takvo što uopće ubrojivo više.
– Katarina u drugoj sobi opet plače – došao mi Ante reći maloprije – sada je vidjela HINA-inu površnu vijest na HRT-u, zapalila je svijeću, a plakala je i prije, gledajući fotografije s naših rođendana.
Ja, i mi,
Željka Roška smo voljeli,
a siguran sam da je volio i on nas.
Doviđenja, dragi Željko!
Kakvi bismo ljudi bez tebe svi mi bili?
Počivao, konačno, u miru Božjemu.
Spokojno spavaj, sklopljenih velikih očiju.
I dobro osluškuj dok ne začuješ
slijedeće zvono s portafona:
to ću biti patetični ja.
IN MEMORIAMNOVINAR EPOHE: ŽELJKO ROŠKO 1957. – 2016.SVOJIM JE VELIKIM OČIMA VIDIO VIŠE NEGO ŠTO DRUGI LJUDI…
Posted by Mate Bašić on 11. ožujka 2016
