PIŠE: Marko Ljubić
Uoči formiranja nove hrvatske vlade i u tijeku pregovora, prvenstveno između HDZ-a i Mosta, nekoliko je teza koje se već notorno ponavljaju u javnosti, a koje po doborom starom običaju baš nitko ozbiljno ne propitkuje, da ne kažem, da ih ne izvrće naopačke. A trebalo bi, jer je to u najmanju ruku izraz obične intelektualne ili umne znatiželje, odnosno radoznalosti. Ljubopitljivosti.
Zašto se danas u Hrvatskoj „mudro“ odreći – ljubopitljivosti?
Evo, ja neću biti trendovski mudar, pa otvorimo jednu od tih nevjerojatnih podvala i prijevara koja nas tuče u glavu svaki dan. To je fama o međunarodnom ugledu, statusu, prihvatljivosti ovoga ili onoga i „mišljenju“ svijeta.
Medijsko-politička rasprava o tome treba li ili ne treba Zlatko Hasanbegović biti član nove vlade, te, što će sve utjecati na Plenkovića i HDZ u odluci o tome, iznjedrila je jednu već notornu sintagmu koja se u hrvatskoj politici ponavlja od devedesetih godina i koja uvijek podrazumijeva da je zbog međunarodnog ugleda i statusa Hrvatske potrebno u državnoj politici učiniti čitav niz stvari koje ne potpadaju ni na koji načinj pod – razumno obranjive postupke.
A pogotovo pod razumo ponašanje u korist svojih nacionalnih interesa. Evo zašto.
Ključna teza s koje polaze kadrovici, kreatori unutarnjo-političkih prilika i nositelji pretežite moći u zemlji u ovome.trenutku jest – da nam u „ovome trenutku“ trebaju ljudi koje će svijet prepoznavati, koji će biti prihvatljivi Europi i koji imaju međunarodni ugled, odnosno prepoznatljivost. Naglašavam ovo „ u ovome trenutku“, jer taj trenutak u ovakvoj Hrvatskoj bez iskoraka iz te sintagme – neće zapravo nikada proći. Jer je „ovaj trenutak“ uvijek, ovisno o tome kome i kako zatreba, i, naravno, ovisno o tome – tko odlučuje. Zar ima nekoga u cijelome svijetu, s pristojnim razumskim potencijalom tko bi na prvu rekao da navedeno nije i mudro i razumno i – potpuno odgovorno, pogotovo u kontekstu donošenja odluka koje se odnose na cijeli jedan narod?
Prilično sigurno – nema. A opet, to je potpuno netočno, lažno, podmuklo i opasno varanje zdravoga razuma i cijeloga naroda. Evo zašto.
Naime, ako svedemo raspravu o Zlatku Hasanbegoviću na reakcije međunarodnih čimbenika, te institucija s kojima će hrvatska Vlada nastojati postići optimalne interese hrvatskoga naroda, te ako tome dodamo da je „ovaj trenutak“ nezgodan zbog javne percepcije Zlatka Hasanbegovića, njegovoga navodnog međunarodnoga ugleda, a sve u kontekstu realnih problema u kojima se Hrvatska nalazi- moglo bi sereći, pa to pije vode. Jer o ugledu, odnosno međunarodnoj prihvatljivosti Zlatka Hasanbegovića imamo iskustvena saznanja točno onakva kakva nam već godinu dana plasiraju osobe i strukture koje imaju potpunu dominaciju u javnosti, medijima, u parazitskoj i realsocijalističkoj kulturi, ukratko- na antifa spektru.
Oni nam svakodnevno objašnjavaju, kao neki dan Peđa Grbin, da je više poziva imao zbog „straha od Hasanbegovića u vladi“ zadnjih par mjeseci nego u tijeku četiri prethodne godine, te da cijeli svijet, onaj nama bitan – ustaje i liježe u strahu od Hasanbegovića i hrvatskih fašista. Znanstvenici tako liježu i bude se u noćnim morama i oznojeni, grabeći čaše vode, rakije, čega se dohvate, užasnuti pred bujajućim revizionizmom, umjetnici panično traže zaklon od cenzora koji se usudio idiotu na daskama reći da je idiot, novinari iz cijele Europe drže straže u svojim redakcijama pred eventualnim nasrtanjem tipa iz Hrvatske, koji će im prvo poslati nekontrolirano tisuće nedužnih novinara na čelu sa Slavicom Lukić i Sašom Lekovićem, nešto kao Soroš Arapa, a onda i osobno doći pred njihove redakcije s bičem Božjim.
Na bijelome konju. Pardon, crnome, jel tako?
Čovjek bi po svemu što čujemo o „zabrinutosti Europe“ morao prihvatiti da je ovo stvarno sve točno. Jadne li Europe suočene sa supersilom Haaškom?
Kakva Amerika, kakva Rusija, kakva Kina, kakav nesretni Trump, Putin, kakva Merkel, nema mu ravna. Toliko da je Hollande već izgradio bunker i očekuje udar iz Hrvatske. Iako izgleda da je ovo pretjerivanje, tko će ozbiljnije samo pogledati ukoličnu ispisanoga o tome čovjeku u Hrvatskoj, pretjerivanje je slabašne supersile uspoređivati sa superjunakom Hasanbegovićem. Ne znam kako se on osjeća, ali iskreno, ja bih već razmišljao o – uvođenju vlastitog poreza ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji. Kad si već tako opasan, pa nek plaćaju.
Vjerovati tipovima koji šalju ovakve javne poruke o „ugroženosti“ hrvatskog ugleda zbog Hasanbegovića ili ne?
Budala ima, nepodnošljivo puno. S druge strane, pogotovo je puno ljudi koji nisu – ljubopitljivi i koji su odavno pripremljeni na medijski i iskustveni zaborav, koji se ne smiju suprotstaviti nametnutim i zaglušujićim trendovima, koji se boje svoga imena i prezimena, koji ne vjeruju svojim očima jer im slike obrađuduju – tuđi memorijski centri. Takvih je nažalost prepuna Hrvatska.
Zato i takva retorika i takve „ugroze“ prolaze ili uz sasvim malu pobunu, sasvim rijetko pitanje i u sasvim opasnim količinama trajne prijevare.
Ugled sam kreiraš
Međunarodni ugled imaš onakav kakav ili dopustiš da ti drugi kreira, ili ga sam kreiraš. Tuđman je bio pobjednik pred cijelim svijetom, iako je cijeli današnji naš saveznički svijet škripao zubima od njegova dolaska na čelo Hrvatske do njegovoga posljednjega daha. Nisu ga voljeli, nisu mu aplaudirali službeno i protokolarno, nastojali su ga na sve načine osporiti medijskim kampanjama i pritiscima, krivotvoriti njegovu politiku, njegove vizije. Moglo bi se reći da na javnoj površini upravo zbog toga što gotovo nikome nije u moćnome svijetu odgovarao – nije imao pozitivan ugled.
Iako bi gotovo svaki tadašnji zapadni državnik u tim trenutcima ubio da je mogao osigurati svome narodu ono što je u tom trenutku radio Tuđman, te tako ostati zabilježen u nacionalnoj povijesti. Baš svaki. A Tuđman je postigao ono što je želio i on i hrvatski narod.
S druge strane Budimir Lončar je imao cijelo to vrijeme vrhunski međunarodni ugled u političkim elitama, a bio je običan – izdajica svoga naroda. Tu ulogu ne bi nikada prihvatio ni jedan zapadni političar, pogotovo oni koji su Budimira Lončara obasipali pažnjom. Da čujemo, o kojem to onda mi ugledu i statusu govorimo i danas u današnjim prilikama i o današnjim ljudima?
Hrvatska ima trenutno ugled kakav je uspjela postići njena dosadašnja državna politika i njeni izaslanici, predstavnici, te onakav ugled kakav se može iščitati na medijskoj ravni u Hrvatskoj. Taj ugled je, ako je točno ono što govore antife i njihovi promotori u inozemstvu problematičan jer smo opasno inficirani ekstremizmom, radikalizmom desne ili nacionalističke naravi, zatim da smo jako skloni fašizmu, a da je Zlatko Hasanbegović, te Glasnović i čitav niz javnih i političkih osoba živi dokaza za to. Gotovo ljudožderi.
Taj ugled, odnosno takav status potpisali su izravno sve redom Srbi, Srbija, bivši agresori na Republiku Hrvatsku, pripadnici međunarodnih agentura koje personificira Soroš, koji je od prve najave osamostaljivanja Republike Hrvatske sipao milijarde dolara na njeno uništenje, sve redom bivši pripadnici jugoslavenskog komunističkog režima i to oni na najvišim državnim, javnim i društvenim funkcijama, koji nesmetano djeluju u Hrvatskoj, usprkos ustavnom izvorišnom stavku da je Republika Hrvatska nastala nasuprot bivšem jugoslavenskom komunističkom režimu.
Takvima je „revizionizam“ smrtna presuda. A Hasanbegović revizionist po definiciji, jer svaki ljubopitljiv čovjek, a pogotovo znanstvenik takav mora biti – smrtna opasnost, ne zbog svoje svemoći, nego zbog jako opasnoga primjera koji daje tisućama i milijunima ljudi. To je kao puštanje duha iz boce. Nema povratka bez tenkova, a tenkove više nije realno koristiti za pacifikaciju hrvatskoga naroda. Bar trenutno.
Međunarodni „ugled“ koji odlikuje Vesnu Pusić
Na temelju međunarodnoga ugleda kojim se pokušava eliminirati Hasanbegovića, Vesna Pusić je odlikovana nazaddvadesetak dana u Francuskoj najvišim državnim priznanjem, na tom tragu bijedni i petparački agitpropovski filmaši i filmovi iz Hrvatske dobivaju priznanja „izavn konkurencije“ kako bi se s njima moglo mahati Hrvatskom, iako im se cijeli svijet smijulji, na temelju toga ugleda u Srbiji se i po Republici Srpskoj dijele „međunarodne nagrade“ književnicima, novinarima, kulturnjacima, a ponekad se uspije aktivirati kakav polušpijunska ekipa u Londonu sa sličnom nagradom, kako bi se sve to ovjerilo i mogli svim tim mahati – narodu.
Prisjetite se odakle je došao čuveni savjetnik Dejan Jović, prisjetite se odakle je banuo reformator Jokić, a sjetite se nastupa notornih antifa analitičara i još notornijih znanstvenika, te cijeloga antifa društvenoga ološa, kad suočeni s argumentima i zdravim razumom kao svoj argument prizivaju London, Ameriku, ovoga ili onoga iz – velikoga svijeta. To je redovita pojava.
Pitanje je jesmo li mi dakle u Hrvatskoj stvarno toliko „Indijanci“ da nam se može podvaliti šareno zrcalo te da zauzvrat odvalimo bosonogo kolo pred takvim klošarima, kako u Hrvatskoj, još i više iz svijeta, koji od nas to očekuju?
Odluka o Hasanbegoviću i prije svega s Hasanbegovićem, će točno na to pitanje odgovoriti. Da se vratimo tom legendarnom međunarodnom ugledu i statusu. Rekao bih osobnom rejtingu. S tim smo se suočavali i oko kandidature Kolinde Grabar Kitarović, s tim se suočavamo i danas kad na vlast evidentno dolazi Andrej Plenković.
Što to znači i ima li to neku vrijednost? Ima. Potencijalno veliku, potencijalno pozitivnu i istodobno potencijalno golemu i negativnu. Evo zašto.
Ako Andrej Plenković svoj ugled temelji isključivo na tome da je po mišljenju europskih birokrata mudar, razuman i neupitni Europejac, ako nikada neće najvažnijim osobama iz europske političke strukture, pri čemu mislim na najviše pozicionirane birokrate u EK ili EU, zatim u Njemačkoj i Francuskoj, napraviti nikakav problem i neće postavljati pitanja koja će ih uznemiravati, iako to podrazumijeva odustajanje od sebe samoga i svoje zemlje i naroda – jasno je da je njihov politički miljenik. A čiji ne bi bio?
Zar roditelji u prvome osvrtu na pitanje o svojoj djeci ne kažu – samo takvi, nikada ne gnjave, puni su razumijevanja za sve što radimo, pa i ako nešto zabrljamo, razumiju nas ako im ne damo na vrijeme doručak, šute, neće se buniti ako moraju ići u poderanim tenisicama, neće nikada negodovati, pa čak i ako se koja kuna potroši na raspojasane izlaske s društvom radi održavanja svoga društvenoga statusa?
Ne podsjeća nas to na tu prispodobu? Podsjeća itekako.
Plenković: Ili laže o svome ugledu ili je državnik
Dakle, uzmimo da Andrej Plenković stvarno ima visok ugled i kredibilitet u Europskoj komisiji i uopće među europskim državnicima te vodstvom Europske pučke stranke. Ne bi li onda bilo potpuno prirodno da on, ako zna, a zna, da Zlatko Hasanbegović nije nikakav ekstremist, nikakav manijak s kamom u zadnjem džepu ili eventualno državnoj aktovci, nego vrhunski intelektualac, civiliziranih i vrhunskih moralnih, ljudskih i najviših ciljanih europskih načela i standarda, jednostavno svoj ugled i status jasno prezentira i na način da kaže eventualnim nezadovoljnicima – “Lažu vas antife ekstremisti iz Hrvatske. Ja to mogu potvrditi svojim ugledom!” Završen izmišljeni, a očekivani citat Plenkovića.
Ne radi li se tako u svim prigodama u životu među ljudima? Radi. U čemu je onda problem? Zašto Andrej Plenković jednostavno ne bi nošen svojim relavantim statusom i ugledom rekao istinu svojim i hrvatskim europskim i svjetskim suradnicima i saveznicima? Otprilike ovako: Sve je suprotno od toga što vam govore, jer oni su ekstremisti, oni su izazivači kaosa, nereda, ljudi bez morala, konkurentnih vrijednosti, bez imena i prezimena, nositelji zločinačkih simbola, paraziti na državnom proračunu i klonite senjih. Završen drugi očekivani i izmišljeni citat Plenkovića.
Zar to ne bi bilo logično reći, a prije toga na temelju svoga ugleda i osobnoga stava, zamoliti takvoga Zlatka Hasanbegovića da mu bude desna ruka u emancipaciji nove hrvatske državnosti? Bilo bi.
I ja upravo to i takvu prezentaciju međunarodnoga ugleda Andreja Plenkovića očekujem i to treba očekivati svaki razumni i dobronamjerni Hrvat. Sve drugo je – bijedna laž. I kukavičluk, koji s međunarodnim „ugledom“, „međunarodnim neprihvaćanjem“, „međunarodnim problemima“ ima veza koliko i Milorad Pupovac s hrvatskom državnošću.
Svoj međunarodni ugled i realni status prije svega hrvatskom narodu i javnosti, Plenković će pokazati upravo na odnosu prema izboru Zlatka Hasanbegovića u novu vladu. Da je molio Boga za bolju prigodu – vjerojatno bi je teško dobio, jer Bog ima i preče brige. Međutim, treba odmah reći da je to izravan i potpuno jasan test stvarne Plenkovićeve političke vizije i namjera. Tu prijevare nema. Plenković ili nema stvarni ugled ili laže o svojim političkim ciljevima, ili ima istinski ugled i mogući je hrvatski državnik.
Foto:FaH
