Dunja Vatovac, u ime Hrvatska pozadinska Fronte napisala je otvoreno pismo HRT-ovoj novinarki Mariji Miličević vezano za gostovanje Marije Slišković i Josipe Milas Matutinović u emisiji Veterani mira.
“Poštovana gospođo,
Dana 9. 1. 2016. na HRT 4 prikazana je emisija „Veteran mira“ u sklopu koje je emitiran razgovor s gospođama Josipom Milas Matutinović i Marijom Slišković.
Govorilo se o utvrđivanju datuma kojim bi se obilježile mirovne inicijative koje su pokrenule žene 91. godine te se predlaže da se 18. siječnja ustanovi kao dan mirovnih inicijativa na nivou Republike.
Grad Zagreb već obilježava taj datum, a sada gospođe predlažu da se to utvrdi za cijelu zemlju!
Gledajući taj prilog mnoge od aktivnih sudionica povijesno važnog vremena iznenadile su se i našle zatečene: po kojem kriteriju je odabran upravo taj dan i tko ga je predložio?
Zar o datumu obilježavanja jednog važnog datuma odlučuje jedna ili dvije osobe? Nije li sazrelo vrijeme za stvarnu valorizaciju i učinak peticije te ličnosti kojoj je ta peticija uručena? Ili je primjerenije da se o tome otvori neka društvena rasprava, koja bi uključivala sve osobe, udruge i institucije koje su u tome sudjelovale.
Naime, mnogima je poznato da su već godine 1990. a naročito 1991. niknule mnogobrojne ženske humanitarne, civilne udruge i mnoge braniteljske udruge.
Nabrojat ćemo neke od njih:
Dobro je činiti dobro, Kap dobrote, Anđeli čuvari, Pokret majki za mir. Hrvatska žena, Bedem ljubavi, Hrvatska pozadinska fronta, Dora, Feniks, Centar Apel, Mi za našu gardu, Pokret za život i obitelj, Društvo Hrvatskih intelektualki, Spasimo djecu Hrvatske. Možda su postojale još neke, ali nemamo podataka.
Udruga „ Žene u domovinskom ratu“ osnovana je punih deset godina nakon rata 2005 (!) godine s ciljem prikupljanja gradiva jer gđa. koju je osnovala imala je minornu ulogu u događajima 91.-9.5 godine, doba Domovinskog rata.
Dok su naprotiv sve gore nabrojane udruge osnovane početkom Domovinskog rata bile veoma aktivne u događajima koji su zadesile Hrvatsku početkom agresije JNA i srpskih pobunjenih snaga. Organiziraju se skupovi, pišu apeli i peticije, prikuplja se humanitarna pomoć i sve ostalo što je bilo nužno da se pomogne Domovini , da se u svijetu pokaže istina o agresiji, da se svjetski političari i institucije zauzmu za zaustavljanja agresije i zločina nad nevinim hrvatskim žrtvama.
Žene, majke bile su te koje su najranije osjetile potrebu organiziranja spašavanja djece, svojih sinova znajući da smo prepušteni sami sebi.
Početi ćemo nekim kronološkim redom:
Svibanj 1990. godine u Zagrebu Ružica Ćavar, majka sinova koji su bili u JNA. Napisala ja Apel za mir kojim osuđuje mržnju i nasilje, poziva majke da se ujedine, organiziraju i dignu glas. Apel je objavljen u Vjesniku 30. svibnja 1990.godine.
Istovremeno Marija Suk u Osijeku u ljeto 1990 nakon najava i prijetnji srpskog predsjednika Miloševića organizira prosvjedne skupove tražeći mirno rješenje sukoba. Tijekom krvave agresije na Slavoniju gđa Marija Suk jedna od vodećih žena u kasnijim događajima dolazi u Zagreb s grupom žena čiji su sinovi bili u JNA.
Njezina neformalna grupa pod nazivom Pokret majki za mir- sastaje se s zagrebačkim ženama i što je začetak ( kolovoz 1991 ) Bedema ljubavi. Koncem 1990 obnovljena je i jedna od najstarijih humanitarnih organizacija „Hrvatska žena“ gđa Dragica Pandek i odmah se uključuje u molitvene skupove na Trgu Bana Josipa Jelačića, zajedno se Hrvatskim pokretom za život i obitelj i većim brojem građana Zagreba. Gđa Dragica Pandek, predsjednica Hrvatske žene je bila jedna od govornica na poznatom zboru održanom u vrijeme boravka Bedema ljubavi u Beogradu, na trgu Kralja Krešimira.
Hrvatska žena radi i danas a njen je rad nemjerljiv u Domovinskom ratu, organiziranje skupova potpore, humanitarnom radu, očuvanju hrvatske kulturne tradicije.
Početkom siječnja 8. 91.godine ( gđa. Milas) krenula je akcija prikupljanja potpisa predana tadašnjem predsjedniku Jugoslavije g. Mesiću koji je tada tvrdio da rata neće biti.
Jedan od najznačajnijih datuma bio bi osnivanje Bedema ljubavi kada je u 8.mjesecu 91.godine bio organiziran odlazak oko 20 autobusa u Beograd. Majke iz svih krajeva Hrvatske okupile se u Zagrebu i krenule u Komandu JNA na Topčider pod geslom: Tražimo svoje sinove. O tome ima dosta pisanog i snimljenog materijala o tim hrabrim ženama na čelu sa Slavicom Bilić.
Puno pisanog materijala, slika poginulih i masakriranih mladića- pod geslom STOP THE WAR IN CROATIA. O tom događaju pisale su sve domaće i strane novine.
Na dan puta majki u Beograd održan je povijesni skup pred V. vojnom oblasti u Zagrebu- legendarni govor Vlade Gotovca i odlazak 25 autobusa u sjedište Europskog parlamenta Strasbourg i Bruxelles.
Delegaciju žena prima gdje Doris Pack – članica europske pučke stranke kasnije godinama velika prijateljica i podupirateljica hrvatske samostalnosti.
stog tog ljeta gđa Marija Suk iz Osijeka vodi grupu majki koje su izgubile sinove u Rim – Vatikan kod sv oca pape Ivana II. Moleći pomoć, govoreći istinu, dokazujući da smo napadnuti! Nekoliko godina piše svjedočanstva, proteste ili svojim pjesmama nadahnuto govori o ljubavi prema Domovini. Zapažen je njen put u London gdje se susreću svi predsjednici Balkanskih država – kamo vodi silovane žene Hrvatske i Bosne i pokreče to pitanje.
Žene intenzivno rade. Rat je krenuo velikom žestinom, već je pola Hrvatske bilo okupirano
U 8. mjesecu inicijativa za osnivanje Hrvatske pozadinske fronte- obilazi mladiće, pomažući u hrani, lijekovima, odjeći, obući, pomažući prognanicima. Odlazi se brodom probiti blokadu Juga Hrvatske – Dubrovnik s osam tona hrane- Dunja Vatovac, Vesna Mihelić, Božena Ruk Fočić i Silva Supek
U 10. mjesecu službeno se registrira Hrvatska pozadinska fronta sa skoro 100 žena. Pored pomoći pišu se pisma svjetskim političarima, ( Akashi, Galbraith i drugi)
Počinje radom grupa „ Mi za našu gardu“ na čelu s gđom Jelicom Sarajlija – skrbeći za mladiće. Svi smo uz humanitarni rad pisali apele, obraćali se institucijama, predsjednicima država,
Jelić Sarajlija g. Georgu Bushu i gđi Margaret Tacher u 7. mjesecu 91.godine.
Hrvatska žena putuje u Ameriku povezuje se s dijasporom, gđa Marija Suk piše svjedočanstva, putuje svijetom .
Isto to radi i gđa Zdenka Farkaš, najprije kao članica Bedema ljubavi a nakon toga 1993. godine osniva Centar Apel i gradi ZID Boli na Selskoj cesti. Zid od opeka- cigli na kojoj je svugdje bilo ispisano ime jednog nestalog ili ubijenog branitelja. Ona prikuplja obimnu građu o svim nestalima, i s svim tim podacima s 787 fotografija odlazi 1993.godine u Sjedište UN u Ženevu na Konferenciju o ljudskim pravima- gdje se susreće s 86 diplomatskih predstavnika. Godine 1993 je Konferencija NGO ( nevladinih svjetskih udruga gdje sudjeluje Bedem ljubavi i Hrvatska pozadinska fronta s predstavnicom Vukovarskih majki gđom Anom Fituš.
Godine 1992. Osnovana je udruga Feniks na čelu s gđom Ljubicom Butula. Ona je izgubila sina i intenzivno se bavila pitanjem nestalih i obilazila je međunarodne institucije tražeći podatke o nestalima. Važno je napomenuti i rad Društva hrvatskih intelektualki osnovane negdje krajem 90- godine koje su dana 26. Srpnja 1991.god. napisale Apel za solidarnost.
Apel je preveden na nekoliko jezika i odaslan na sve strane svijeta. Surađivale su s Maticom hrvatskom i bile članice svjetske organizacije sveučilišno obrazovanih žena. Svu prikupljenu građu izdale su knjizi : „Stotinu svjedočanstava- potresni iskazi hrvatskih prognanika i logoraša Zagreb 1993.godine
Udrugu Dora vodila je gđa Granić, a rade još i danas.
Bedem ljubavi je nastavio raditi punom parom pod vodstvom gdje Ljerke Pavić sada pod nazivom Bedem ljubavi 1991. Danas skrbe o najtežim invalidima Domovinskog rata, piše osvrte na aktualne događaje i dokazuje istinu o žrtvama rata.
Ovo je samo dio prikaza dugotrajnog, samozatajnog rada mnogih plemenitih žena koje su radile volonterski, ne tražeći slavu niti materijalne naknade. Osobito ističemo novinarku albanske nacionalnosti Senidu Bilalli koja je zabilježila prve mirovne inicijative i ratna stradanja. Njezin film „Zid boli“ prikazan je na festivalu u Cannesu
Ovdje nisu spomenute mnoge žene koje su obukle odoru hrvatskog vojnika, uzele pušku u ruke i požrtvovno krenule u obranu Domovine. Neke od njih se bave i humani društvenim radom od početka Domovinskog rata do danas-, kao npr. Vera Jurčević, Ivana Haberle, Katica Bandov i druge. Da li ih ima u udruzi Žena u Domovinskom ratu ne znamo – jer nemamo uvida tko je član te udruge.
Kako ne znamo tko je i kada odlučio donijeti Odluku o službenom obilježavanju datuma Mirovnih inicijativa, smatramo potrebnim da se o tome pitaju osobe i organizacije koje su u tome intenzivno sudjelovale. Bio bi to minimum demokratskog načina komunikacije i međusobnog poštivanja.
Ljubazno vas molimo poštovana gospođo Miličević da ovo naše pismo pročita i predoči javnosti u jednoj od svojih narednih emisija „ Veterani mira“- na čemu zahvaljujemo unaprijed.
Smatramo potrebnim ovo pismo uputiti i nadležnim državnim institucijama koje će eventualno odlučivati o obilježavanju datuma. Moram napomenuti da ove udruge nikada nisu željele precjenjivati svoju ulogu u obrani zemlje, smatrajući svoj doprinos kao građansku dužnost. Isto kao što su to učinili naša djeca, muževi, braća ili prijatelji!!
Srdačan pozdrav!!!
Potpisnice:
Hrvatska pozadinska Fronta- Dunja Vatovac,
Mi za našu gardu-Jelica Sarajlija,
Hrvatska Žena-Dragica Pandek i Mira Halapa,
Hrvatski pokret za život i obitelj-Ružica Ćavar,
Centar Apel-Zdenka Farkaš
Potporu pismu Dunje Vatovac dala je i Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata:
Poštovane sestre u borbi za istinu o Domovinskom ratu i događajima koji su mu prethodili.
Iskazujemo vam našu iskrenu zahvalu i potporu u nastojanjima da te događaje i zaslužne osobe istaknete, a razotkrijete one koje se lažno predstavljaju kao sudionice istih.
Pravovremenim pristupom pobjedničkoj strani, takve su osobe danas stekle lažni autoritet i poziciju i uz ostvarene političke i druge utjecaje, omogućeno im je kroz projugoslavenske medije, plagirati i iskrivljavati za nas najvažnije razdoblje stvaranja neovisne i samostalne Države Hrvatske na čiji su oltar naši supruzi položili svoje mlade živote.
Jedna od takvih je i spomenuta Marija Slišković, osoba koja bez ikakvih osobnih rizika i zasluga u tom vremenu ali vrlo sposobna u manipuliranju, djelomično i zbog naše šutnje, sada zauzima mjesto u društvu koje joj ne pripada, kao i izmišljene, samo njoj poznate zasluge.
Kako ona i njoj slične osobe nemaju moralnih skrupula, zahvaljujemo što ste započele s postupkom koji je potrebno provesti u cijelom hrvatskom društvu. Raskrinkati plagijatore i njihove laži, a istaknuti one zaslužne.
Zbog bolje budućnosti za naša pokoljenja, naše društvo zaslužuje i mora čuti istinu. Zahvaljujemo vam na ovom postupku, koji ćemo nadamo se zajedno nastaviti sve do potpunog čišćenja naših redova.
Za UUHBDR Grada Zagreba i zagrebačke županije Rozalija Bartolić, predsjednica
M. M./Foto: Screenshot hrt
