NAKON posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave
Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.
Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:
1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.
Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.
Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha. Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.
Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.
Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.
Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.
Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.
Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.
Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.
Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.
Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.
Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.
Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.
Zorica Gregurić
Vukovar, 2. srpnja 2015.godine
