Prije brutalnih egzekucija klanjem ili strijeljanjem nedužne su žrtve zvjerski mučene. Egzekucije su obavljali pripadnici jedinice Jugoslavenske armije koja je tih dana bila stacionirana u Gračanima, a ubijali su ih tik iza naselja, na ulazu u Park prirode Medvednica ili čak i u samom naselju, a tijela su naknadno premještena u masovne grobnice.
Za sedamnaest lokacija masovnih grobnica sačuvana je dokumentacija i precizno se zna da su u njima 783 žrtve. Međutim, smatra se da su samo na tom području razasuti ostaci nekoliko tisuća nedužnih ljudi.
Na žalost, takvih je stratišta u Hrvatskoj na stotine dok se žrtve broje u stotinama tisuća. Većina ni dan danas nema obilježeno grobno mjesto.
Istodobno, dan ranije u Kumrovcu je organiziran dernek u čast komunističkom diktatoru Josipu Brozu koji je izravni krivac za stotine tisuća smaknuća tih poratnih dana. Pa i za ove gračanske.
Hrvatska koja je članica Vijeće Europe i Europske unije i čiji se dužnosnici žure usvojiti netransparentne dokumente poput tzv. Istanbulske konvencije, nije još uvijek primijenila Rezoluciju (broj 1481), usvojenu 25. siječnja 2006., kojom se osuđuje zločine totalitarnih komunističkih režima, a koja obvezuje sve države članice.
U njoj se, među ostalim, precizno navodi da su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u središnjoj i istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko država u svijetu, bili bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja ljudskih prava, stoji u Rezoluciji, uključivala su ubojstva i pogubljenja, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.
Sve je to, a postoje i živi svjedoci i materijalni dokazi bilo prakticirano u Titovoj Jugoslaviji.
Razlozi za to su jaki utjecaj pojedinaca iz prošlog sustava i njihove djece, ali i nametnuti mit o tome kako su Titove žrtve zaslužile zvjerska mučenja i brutalne egzekucije. Takav stav nije ništa drugo do civilizacijska, moralna i svaka druga sramota.
Doduše, čak i spomenuta Rezolucija Vijeća Europe to detektira kao veliki problem pa u jednom dijelu daje obrazloženje zbog čega još postoje pojedinci navezani na totalitarni komunistički sustav koji ga javno brane. Tako navode da poslije pada totalitarnih komunističkih režima u središnjoj i istočnoj Europi nije provedeno niti iscrpno i produbljeno međunarodno istraživanje, niti rasprava o zločinima što su ih počinili ti režimi.
Usto, te zločine nije odmah osudila međunarodna zajednica, kao što je bio slučaj s nacističkim zločinima. Samim tim u dijelu široke javnosti postoje i oni koji nisu svjesni zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi. To više, kako se navodi u Rezoluciji, što su komunističke stranke u nekim državama zakonite i još uvijek djelatne, čak i kad se nisu distancirale od zločina što su ih u prošlosti počinili totalitarni komunistički režimi.
I još nešto. Demokratski svijet odavno je izjednačio svaku nevinu žrtvu. U travnju 2009. usvojena je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se osuđuju zločini svih totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma.
Prema toj Rezoluciji, ali i Deklaraciji UN-a za ljudska prava svaka žrtva ima pravo na spomen i dostojanstven pokop. Mnoge žrtve partizanskih zločina to nisu imale i još ni danas nemaju. Žalosnije od toga jest samo to što u današnjoj Hrvatskoj nema prave volje i snage ( čast rijetkim pojedincima koji ulažu osobni angažman) da se sazna istina. Kao i da se zabrane slavljenje diktatora Tita i simboli države koja je donijela veliko zlo hrvatskom narodu”, napisala je izaslanica predsjednice Silvana Oruč Ivoš.
