LEGIJINI MEMOARI: Hrvati su mi koknuli 180 ljudi, a Arkan je bio obični pljačkaš

rujan 8, 2018 maxportal
Share Button

Milorad Ulemek Legija rođen je 1968. od  (otac Milana podoficir  JNA) završio je tečaj za automehaničara i maturirao u medicinskoj školi. Nakon neuspjele pljačke 1985. pobjegao je iz Beograda s nakon da ode u Italiju. Promašio je vlak i doputovao u Pariz gdje uhićen. U Legiju stranaca stupio jei 10. travnja 1986. godine.



Ostao je u Legiji nekoliko godina, boreći se u Čadu, Libiji, Bejrutu, Francuskoj Gvajani i Iraku (Zaljevski rat). Zbog toga je dobio nadimak Legija.

U Srbiju se vratio u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i pristupio Srpskoj dobrovoljačkoj gardi (Arkanovim Tigrovima), koji su u vrijeme njegova dolaska imali bazu u tada okupiranom Erdutu. Važan čovjek u Arkanom štabu bio je samozvani pukovnik Mihajlo Ulemek, Legijin stric.

Legija je prvo bio instruktor, a kasnije je unaprijeđen u jednog od zapovjednika Garde i borio se s Arkanom u Hrvatskoj i BiH.

Težak poraz doživio je u sukobu s HOS-ovcima i drugim hrvatskim postrojbama na području Škabrnje.

Arkan ga je smatrao svojim zamjenikom i povjerio mu zapovjedništvo postrojbe  prozvane “Super Tigrovi” koja je djelovala 1994. i 1995.  u istočnoj Slavoniji pod imenom te na području Bihaća

Kada su Tigrovi raspušteni 1996., Ulemek je stupio u Jedinicu za specijalne operacije Službe državne sigurnosti  poznatija kao Crvene beretke. Ulemek je postao zapovjednik Crvenih beretki 1999..

Tijekom rata na Kosovu, Legija je bio zapovjednik Crvenih beretki na bojištu, a u demonstracijama 5. oktobra nakon kojih je svrgnut Slobodan Milošević, aktivno je surađivao s kasnijim premijerom Zoranom Đinđićem.

Nakon izručenje Miloševića Legija se skompao sa šefovima Zemunskom klana, sudjelovao u otmicama, ubojstvima i švercu drugom. U to doba, a poglavito nakon Arkanova ubojstva, Zemunski klan izveo je 20-ak otmica i počinio destine ubojstava. Legija je bio jedan od ključnih ljudi u za veze s vlašću i pokrivanje mafijaša iz Zemunskog klana.

U travnju 2001., Legija je pod pritiskom vlasti na svoj zahtjev smijenjen s mjesta zapovjednika Jedinice za specijalne operacije. Jedinica je raspuštena 25. ožujka 2003. godine nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića.

Đinđića je 12. ožujka 2003. ubio član Crvenih beretki Zvezdan Jovanović Zveki , jedan od Legijinih zamjenika.

Nakon atentata na premijera Đinđića u akciji Sablja pohapšeni su svi pripadnici Zemunskog klana, a likvidirani su glavni kumovi Dušan Spasojević zvan Šiptar i Mile Luković Kum.

Legija je u zatvoru od 2. svibnja 2004, jer se uspješno skrivao, a i tada se sam predao policiji.

Na Specijalnom sudu u Beogradu Legija je osuđen na četiri maksimalne kazne od 40 godina, ali je 40 godina i ukupna kazna jer po srpskom zakonu u zatvoru ne može se biti duže od 40 godina.

Prvih 40 godina dobio je za sudjelovanje u otmici i ubojstvu Ivana Stambolića i atentat na Vuka Draškovića u Budvi

Druga je kazna ubojstvo je premijera  Zorana Đinđićem,  treća za zločine  zemunskog klana –  17 ubojstava, tri otmice i dva teroristička napada, napad sjedište DSS i na tvrtku “Defence road” Ljubiše Buhe Čumeta, vođe Surčinskog klana.

Četvrti put na 40 godina zatvora osuđen za ubojstvo četiri člana SPO na Ibarskoj magistrali i pokušaj ubojstva Vuka Draškovića

Prije nekoliko godina je umjesto obiteljskog prezimena Ulemek počeo koristi prezime svoje supruge – Luković, koje je uzeo 1994. godine.

Legija je u zatvoru objavio 17 knjiga i sve imaju dominantnu memoarističku crtu. Najpoznatije među njima “Gvozdeni rov“, “Momci iz Brazila” i “Legionar“, a nama u Hrvatskoj najzanimljivija je posljednja pod naslovom  “U tigrovom gnijezdu” u kojoj piše o ratovanju u Hrvatskoj i pljački po Slavoniji.

Nakladnik je tvrtka Publischer, u Srbiji se prodaje  za 699 dinara (cca 45 kuna), a Legija očito ima vremena za pisanje jer knjiga ima 51o stranica.

“Garda je nešto specifično, to nije bila samo obična vojna formacija. To je bila obitelj, utočište, mjesto gdje su mnogi došli da bi služili Srbiji i njenom narodu”, piše u uvodu knjige legija pa dodaje kako su se njegovi gardisti borili širom bivše Jugoslavije “braneći svoj, srpski narod od najezde raznih hordi koje su željele ponoviti sve ono što su njihovi preci radili u Drugom svjetskom ratu”.

Opisao je i motive za povratak iz Legije stranaca u Jugoslaviju za što ga je presudan bio tekst Arkanovoj gardi.

“U Francuskoj su Vukovar zvali hrvatskim Staljingradom. Još tada se moglo vidjeti na čijoj su strani simpatije, odnosno kako se francuska javnost polako dresira na čiju stranu treba stati. Oni o Balkanu nisu imali pojma. Nisu znali da tamo nikada neki sukob nije mogao završiti s nekim čarkama. Moralo je biti krvi do koljena”, piše Legija.

Ulemek je o početku bio pun elana, ali se brzo razočarao i okrenuo kriminalu. Prvu veliku tragediju doživjele su Crvene beretke u okršaju za Škabrnju nakon čega su Arkan i Legija fingirali sukob s Martićem i napustili Dalmaciju. Vratili su se u Erdut odakle su odlazili u pljačku u Hrvatsku i BiH.

“A onda su stvari polako počele izlaziti na vidjelo”, piše Ulemek o švercu koji je cvjetao u to vrijeme.

“Prvo su počele masovno ulaziti cisterne s naftom. To je inače bila klasična fora. Uveze se nafta i onda se izveze u Krajinu, tako se operu papiri, a poslije se samo vrati u Srbiju i uzme se lova i na nafti i na neplaćenim prihodima za državu. Dvostruka zarada. Poslije su krenule i cigarete, pa drvo, prvo hrast.

Govorilo se da je slavonski hrast nešto najbolje na ovim prostorima. Onda su počeli sjeći i topole pored Dunava, i sve je bilo jasno kao dan. Kada sam počeo to shvaćati, i sam sam usporio. Nisam htio više izigravati budalu”, piše Legija navodeću da Arkan u to vrijeme sve manje prisutan u Hrvatskoj.

“Njemu je poslije događaja u Bosni sve bilo jasno. Shvatio je kako stvari stoje i produžio dalje. Previše smo svi mi bili mali da bismo mogli nešto promijeniti”, žali se Milorad Ulemek

“Kada sam vidio mnoštvo šlepera natovarenih drvetom kako prelaze Bogojevski most u smjeru Beograda, situacija mi je bila malo jasnija. I ovdje smo ga popušili i to će biti najvjerojatnije bez ispaljenog metka. Bilo mi je jasno koliko je ovdje sati. Žalibože svih onih momaka koji izginuše pred sam kraj ove odiseje”, prisjeća se pa kaže kako osjeća prazninu.

“Sve ove godine koje smo se borili i vjerovali otišle su nečijom voljom. Toliko poginulih, ranjenih i osakaćenih. Samo je Garda imala više od 180 poginulih za sve ove godine. I sada je netko odlučio da je gotovo. Nema više ubijanja, nema više ratovanja. Što smo se klali, klali smo se. Sada će biti onako kako netko drugi hoće. U ovom zbiru mi Srbi nismo baš najbolje prošli. Sve ono što je vjekovima unazad uz tešku muku, bol i tragediju stvarano, sada je izgubljeno nečijom voljom”, tužan je Legija.

“Nisam više načistu sam sa sobom što je istina, a što mit o nama Srbima”, zaključio je Legija knjigu napisanu u zatvoru Zabela kraj Požarevca koji zovu i srpski Alcatraz.

M. Marković/Foto:press



Komentari
Share Button