Marko Ljubić: Suverenist Milanović i polu-suverenist Hasanbegović

rujan 18, 2020 maxportal
Share Button

Zanimljiva i u mnogočemu indikativna usporedba se nameće analizirajući reakcije u Hrvatskoj uoči i nakon posjeta člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika Zagrebu.



PIŠE: Marko Ljubić

Reakcije u Zagrebu valja usporediti s dijelom konotacija sarajevskih, apsolutnom pretežitošću bošnjačkih i muslimanskih reakcija, pri čemu je vrlo interesantno usporediti reakcije deklariranih nacionalista i deklariranih ne-nacionalista s percepcijom dvojbenog suverenističkog profila.

Usporedimo reakcije Zlatka Hasanbegovića i postupke/reakcije Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.

Po vlastitom priznanju, autentični hrvatski nacionalist Hasanbegović kaže, komu sarajevsko Oslobođenje daje udarni značaja, o Dodikovom posjetu Zagrebu kaže:

“Dodik je pod sankcijama SAD-a, zabranjen mu je ulazak u SAD i zamrznuta mu je imovina. U veljači ove godine visoki predstavnik u BiH izvijestio je javnost da EU razmatra mogućnost zabrane ulaska gospodina Dodika na područje EU. Ako je to istina, u tom kontekstu mogu primijetiti da možda koristi priliku da, nakon uvođenja tih sankcija, posjeti jednu od BiH najbližih članica EU-a.

Plenkovićeva vlada je prva i posljednja na svijetu koja je za entitetom RS, kojem je tada na čelu bio Dodik, koja je potpisala međunarodni ugovor, a sadržaj ugovora je, među ostalim,regulirao pitanje Bosanskog Broda i tamošnje rafinerije. Ono što je više od simbolike, Dodik je jučer s Vučićem obilježio novi srpski državni blagdan i vrlo jasno rekao da je cilj njegove politike državno ujedinjenje entiteta RS i Srbije, što, prevedeno na geopolitički jezik, znači stvaranje velike Srbije, takoreći pred vratima grada Zagreba”, komentirao je Hasanbegović, a zatim slijedom sluteći i nagađajući komentira:

“Da će Plenković i Milanović podijeliti misli s Dodikom i upitati ga na koji način misli oživotvoriti tu iluziju o državnom ujedinjenju te mu iznijeti hrvatske poglede na taj plan, koji je u osnovi nulti izvor svih problema od 1990. do danas” i nakon toga zaključuje: “Sukladno diplomatskom protokolu, sa svakim se može razgovarati, ali Dodik nije došao u bilo koju zemlju”.

S druge strane, predsjednik Milanović prima Dodika, razgovara s njim o stanju u BiH, jasno ističe neslaganja i suprotnosti u stavovima oko čitavoga niza pitanja u unutar bosansko-hercegovačkim odnosima između Hrvata i Srba ili ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima, pri čemu nema baš niti jedne indicije koja bi mogla izazvati neraspoloženje trećeg, u ovom slučaju bošnjačkog naroda.

No, bošnjački politički vrh, predstavljen članovima Predsjedništva BiH Džeferovićem i Komšićem, te predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, ni ne ulazeći u sadržaj razgovora doslovno riga vatru zbog samoga posjeta Dodika, pri čemu Izetbegović otvoreno prijeti hrvatskom narodu. To je još iz ratnog vremena standardna matrica muslimanske politike i medija, da je nedopustiv i u naravi sumnjiv bilo kakav razgovor srpskih i hrvatskih predstavnika, dok je razuman, naravan i poželjan svaki razgovor Srba i Muslimana, kasnije Bošnjaka.

Pri tome je svaki razgovor Srba i Hrvata “podjela” BiH, a čak i čitav niz sporazuma Muslimana i Srba su predstavljeni kao doprinos rješenju BiH problema. Posljedica takvih politika, pa i vojnih odluka prije svega Sarajeva, je današnja BiH s Republikom Srpskom i Federacijom BiH. Snažno podijeljena zemlja između Srba, i s druge strane Hrvata i Bošnjaka, pri čemu razvoj politika u Federaciji još od rata nosi snažan prvo vojni, zatim politički, a sve više i državni pritisak Bošnjaka na temeljna politička prava Hrvata, uključivo s galopirajućim progonom, koji i daleko nakon rata nije izbjegavao ni čitav niz ubojstava cijelih hrvatskih obitelji.

I u takvim okolnostima muslimansko-bošnjačko Sarajevo nije skrivalo ambicije ni suzdržavalo se od arbitriranja u samoj Hrvatskoj o hrvatskim državnim politikama, čemu je na ruku išlo katastrofalno raspoloženje nezanemarivog dijela medija u Hrvatskoj potaknuto politikama Stipe Mesića, Ive Josipovića i Vesne Pusić, ali i utjecajem intelektualaca tipa pokojni Ivo Banac.

Zanimljivo je primijetiti da su se u čitavom nizu najvažnijih pitanja o odnosima Hrvata i Muslimana-Bošnjaka gotovo u potpunosti slagali, inače u unutarhrvatskim političkim odnosima ljuti suparnici, ljevičari i liberali s desničarima, čak i najizraženijim političkim nacionalistima.

Iz tog kruga netipično je iskoračio aktualni predsjednik Zoran Milanović, ne prvi put. Njegov odlazak u plamteći Mostar pred svojevrsnim bošnjačkim proljećem nazad sedam godina, zatim javno izgovoreni realni i kritički stavovi o fenomenu Komšić, njegova odluka o odlikovanju postrojbi HVO-a ove godine za Dan pobjede, i konačno kulturne, jasne, ali oštre i snažne reakcije na bošnjačku histeriju iz Sarajeva zbog posjeta Dodika Zagrebu, praktično potvrđuju snažan suverenistički državni refleks, a ako baš hoćemo i realan nacionalistički stav državnika koji ima svijest o nužnosti integracije hrvatskog naroda i ulozi Republike Hrvatske u tome.

S druge strane, reakcija Zlatka Hasanbegovića, deklariranog nacionalista i suverenista je više nego komplementarna, ne prvi put i nikako ne slučajno prateći njegove političke reakcije o pitanjima u BiH, s reakcijama bošnjačkog vrha i medija u Sarajevu.

Iako Hasanbegovićeva reakcija ima snažno uporište u srpsko-hrvatskim prijeporima i golemom zlu koje je srpska državna politika napravila hrvatskom narodu u cjelini, njegovo usmjeravanje kritike s tzv. desnih, nacionalističkih i suverenističkih pozicija u Hrvatskoj, isključivo na zloćudnost imperijalnih pretenzija Srbije, na realne zle temelje Republike Srpske, javno i uporno kriminaliziranje Republike Srpske a istodobno potpuno ignoriranje jednako zloćudne, a već dvadeset godina aktualno zloćudnije bošnjačke politike prema hrvatskom narodu, u najmanju ruku teško kompromitira njegovu nacionalističku, a potpuno obezvrijeđuje njegovu suverenističku poziciju.

Ne može srpska prijetnja autentičnom suverenistu biti razlog za zanemarivanje ili negiranje muslimanske prakse i prijetnje, niti se može biti polu-nacionalist ili polu- suverenist.

Indikativno je baš to i takvo tzv. desničarsko raspoloženje u cijelome nizu tzv. desničarskih i nacionalističko-prokršćanskih političkih, civilnih i medijskih organizacija bliskih Hasanbegoviću, koji će sve što uradi Milanović proglasiti nenacionalnim i nesuverenističkim zbog razlika u vrijednosnim društvenim stajalištima, pa i Milanovićeve snažno suverenističke postupke, a sebi prisvajaju i prisvojit će monopolno pravo na zastupanje hrvatskog naroda, iako čitav niz i ljudi i stavova znače otvorenu suprotnost.

Zanimljiv je i trenutak, ne prvi put, da Hasanbegovićeve reakcije čine zakoniti slijed i logičku nadopunu s reakcijama izrazito neprijateljski raspoloženog bošnjačkog vrha, koji otvoreno javno prijeti Hrvatima, kao u ovom slučaju Izetbegović “spuštanjem prakse Komšić” na sve političke razine u Federaciji.

Ako u kontekst Hasanbegovićeve kritike i vrlo ružnih aluzija na Plenkovića i Milanovića, koje neskriveno optužuje za savjetovanje Dodika o uspješnom ostvarivanju projekta “Velike Srbije pod Zagrebom”, stavimo Hasanbegovićevo političko okružje i protagoniste, kao što je Škorin predstojnik ureda Peternel s neskrivenim animozitetom prema pomoći Hrvatima BiH, kao što je bio pokojni Ivo Banac, ili Željka Markić s referendumskom inicijativom Narod odlučuje, koja je politička prava Hrvata izvan Hrvatske ostavila na sadašnjoj krajnje ponižavajućoj razini, ako tome dodamo njihova medijsko-propagandna uporišta, onda se valja ozbiljno zamisliti nad takvom “suverenističkom” ponudom ili alternativom.

Autentični suverenisti će na posve isti čvrst i jasan način postupiti prema svakoj neprijateljskoj politici i namjeri, bila ona srpska, muslimanska, migracijska, slovenska, mađarska ili talijanska, a ne skrivati vrlo suspektne namjere ispod realnih problema sa Srbima i zbog realne srpske ekspanzivnosti. Nema dobrog ili boljeg neprijatelja, niti ima pola-suverenista i nacionalista. Zlo je zlo, dobro je dobro.

Sarajevski pritisak na Republiku Hrvatsku zbog potpuno nužnog pokušaja rješavanja srpsko-hrvatskih odnosa, i zbog potpuno legitimne suradnje Hrvata i Srba u čemu god mogu surađivati u BiH, krajnje je neprihvatljiv i tome pritisku baš nitko u Hrvatskoj ne bi smio davati potporu ili čak iluziju potpore. Hrvati i Republika Hrvatska su i opstali pred srpskom agresijom jer su svoju politiku i svoju sudbinu uzeli u svoje ruke, a baš zbog toga postoji danas kakva god BiH.

U ovome trenutku daleko više i ubojitije na dezintegraciji BiH radi bošnjački vrh, jer njihova politika prema Hrvatima, s jedne strane prisiljava Hrvate na psihološki i politički otklon od BiH, a s druge strane daje jasan međunarodni alibi Srbima za odlazak iz takve zajednice. Zato bi trebalo biti krajnje čudno da bilo koji hrvatski nacionalist, protivnik velikosrpstva i suverenist ima razumijevanja za takvu bošnjačku politiku otvoreno kriminalizirajući srpsko-hrvatske političke razgovore, a šuteći o višegodišnjim političkim dogovorima i bliskoj suradnji recimo Beograda i Ankare u savezu sa Sarajevom Bakira Izetbegovića.

Reakcije i događaji u ovom slučaju samo potvrđuju javno prisutnu krajnje izokrenutu političku perspektivu, koja osporava suverenistički postupak Zorana Milanovića, čak ga i optužuje ružnom Hasanbegovićevom aluzijom, a drži prihvatljivim i neupitno suverenističkim izrazito upitne postupke i poruke Zlatka Hasanbegovića i kompanjona mu.

Marko Ljubić/Foto: press

 

Komentari
Share Button