Danas je petak, 28. veljače 2020., u novinama piše: “Oni (HDZ) ne žele pristati na te amandmane, mi ne želimo pristati na nedefinirane uvjete održavanja popisa stanovništva”, kazao je Pupovac novinarima uoči koalicijskog sastanka, na kojemu manjine i dalje amandmanima traže da se građanima u popisu omogući izjašnjavanje o više materinskih jezika i poštivanje manjinske kvote među popisivačima.
PIŠE: Mate Bašić
Danas je, u petak 28. veljače 2020., kad – dat će dragi Bog da bude zadnji put – Milorad u dogovoru sa HDZ-om zadnji put upriličuje umarajuću scensku predstavu na temu ucjene Parlamenta tzv. koalicijskom podrškom tamo gdje je nema, niti ju je trebalo biti, osobito s obzirom da će ionako sve biti izglasano onako kako je unaprijed zamišljeno i namješteno.
Međutim, razmislite dokle to vježbanje živaca, zapravo, može uopće ići, kamo to vodi, čemu stremi?
Pogledajte, od pojedinačnoga ka općemu:
1.) što to znači: “poštivanje manjinske kvote među popisivačima”?
Prema popisu iz 2011, u Hrvatskoj je tada živjelo ukupno 4.284.889 stanovnika, od čega je bilo 3.874.321 Hrvata, odnosno, Hrvata je bilo 90,42 posto, dok su ostali tzv. manjine (koje su manjine pak sačinjene od – abecednim redom – Albanaca, Austrijanaca, Bošnjaka, Bugara, Crnogoraca, Čeha, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Srba, Talijana, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha, Židova te od tzv. Ostalih, tzv. Neizjašnjenih i tzv- Nepoznatih, sve u skladu s proverbijalnom Preambulom hrvatskoga Ustava).
Drugim riječima, Milorad Pupovac želi sada “koalicijski isposlovati” da se među popisivače uvede zakonsko pravilo kako ih može i smije biti samo 9,58 posto, od čega popisivača koji pripadaju (najbrojnijoj) srpskoj naciinalnoj manjini među njima smije biti samo 4,36 posto, u skladu s “poštivanjem manjinske kvote među popisivačima”, kad se ionako na prvi pogled “vidi” da među “popisivačima” – makar kad je riječ samo o Srbima – njih ima više od žalosnih 4,36 posto…
Uz napomenu kako ne bi bilo loše kad bi dr. Pupovac objavio i popis popisivača s njihovim transparentnim podacima, naime, ako sam ja u krivu, pa da se ispričam i čovjeku i javnosti.
2.) što to znači “da se građanima u Popisu omogući izjašnjavanje o više materinskih jezika”?
Materinski jezik označava jezik koji čovjek nauči u ranom djetinjstvu bez formalne nastave. Materinski se jezik strukturom svojeg zvuka, oblicima i gramatikom duboko usađuje u govornika. Svatko uči određeni jezik u svom okruženju od prethodne generacije najčešće pri odrastanju u obitelji, piše na Wikipediji.
Materinski je prihvaćeniji pridjev iako je u upotrebi i materinji, a prema Anićevu rječniku, materinski je jezik idiom koji dijete stječe u najranijoj dobi bez svjesnog učenja, najčešće od majke, stoga nosi takav naziv.
Zbog toga, kako je nedavno pisao Glas Slavonije (glasilo jednoga hrvatskoga kraja iz kojega se u Zagreb dotepla i ona zastupnica SDSS-a u Saboru Dragana Jeckov koja iz nekoga razloga uporno svojim jezičnim idiomom inzistira na nacionalno-političkoj diferencijaciji u Hrvatskom Saboru),obično je mati ta koja nas uči govoriti i uz koju progovaramo prve riječi, pa otuda i naziv materinski jezik, a taj naziv u različitim inačicama postoji u gotovo svim jezicima.
Drukčije rečeno, materinski je jezik prvi jezik koji naučimo, kazala je ugledna sveučilišna profesorica i jezikoslovka Sanda Ham.
“Usisati jezik s materinskim mlijekom kaže tko misli da izvrsno govori svoj jezik zahvaljujući svojemu podrijetlu i tko misli da je baš onaj jezik kojemu ga je mati naučila jedini pravi, čisti i prihvatljivi. Ta je zabluda česta u nas, osobito u štokavaca – budući da je hrvatski književni jezik štokavski stiliziran, izvorni štokavci misle da samo oni znaju pravilno govoriti. Naravno da tomu nije tako, jer književni jezik svi moramo učiti i nema osobe koja ga progovara spontano”, objasnila je prof. dr. sc. Ham.
“Hrvatska je jezična situacija složena (ali nije zamršena)”, dodala je osječka jezikoslovka Ham, “jer je hrvatski jezik tronarječni (ili, kako danas češće kažemo – trojezični), svako se narječje grana u svoje dijalekte, a oni dalje u svoje govore”.
Jezik kojim prvim progovorimo može biti čakavski, kajkavski ili štokavski. Te smo činjenice manje svjesni jer će i čakavac i kajkavac, kao i štokavac, za svoj materinski jezik reći da je hrvatski bez obzira na njegovu narječnu pripadnost.
“Nedostatak svijesti o stvarnoj hrvatskoj jezičnoj različitosti unutar pojma materinski jezik dobar je za naše književnojezično zajedništvo i sporazumijevanje, ali nije dobar za očuvanje narječnih posebnosti – kada je riječ o Međunarodnom danu materinskoga jezika u Hrvatskoj, možemo ga promišljati i kao osobiti dan u kojemu možemo i trebamo upozoravati na naša narječja, njihove posebnosti, ali i na zajednička obilježja koja ih čine prepoznatljivo hrvatskima”, smatra dr. sc. Sanda Ham.
Ma, dobro!
Ne valja duljiti!
Naime, to da dr. lingvistike i jedan od dugovječnijih političara u Republici Hrvatskoj (možda je nadmašio i V. Šeksa po trajnosti, before expired) Milorad P. i njegova urbana gerila u Saboru i izvan nje, pokušavaju nametnuti nevjerojatnu pizdariju, na okruglom svijetu zemaljskom nepostojeću, o “više materinskih jezika”, e to je više od provokacije, više od demagogije, to je onkraj zdravog razuma: pa, zaboga, kako može postojati “više materinskih jezika”, kad je mater samo jedna, otprilike kao Sunce u našoj galaksiji, kao hrvatski u Hrvatskoj?
Ma, zapravo!
Eto im tamo!
To su se ionako oni dogovorili između sebe,
smišljaju zabave za javnost. Nama na štetu!
Mi samo cmizdrimo!
