Može li HRZ čuvati hrvatsko nebo!? NATO širi air-policing misiju iznad Jadrana

veljača 21, 2020 maxportal
Share Button

Kada novi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH kaže da nije siguran hoće li se za njegova mandata nabaviti novi borbeni avion onda znamo da je dogorilo do noktiju.



Kao što se znade, situacija sa „remontiranim“ MiGovima je katastrofalna. Leti samo 4 do 5 zrakoplova. Ostali su neupotrebljivi i koriste se za kanibalizaciju.

Također, kao što je poznato u vojnim krugovima, nema dugo da smo NATO-u deklarirali nesposobnost noćnih letova naše Eskadrile borbenih aviona, a po svemu sudeći nije daleko trenutak kada ćemo deklarirati i potpunu nesposobnost nadzora našeg neba.

To više ne krije ni vojni vrh.

Dakle, kada NATO-u obznanimo gubitak sposobnost air-policinga što će se dalje događati? Sam vrh Sjevernoatlantske vojne alijanse odlučuje koja država-članica u datom trenutku ima resursa i sposobnosti pružiti uslugu nadzora i čuvanja zračnog prostora nekoj zemlji članici.

U tom slučaju će se jednoj ili više nama susjednih zemalja (Italija, Mađarska) delegirati obveza nadzora hrvatskog neba iznad kopna i mora.

S Mađarskom već imamo ugovor o provođenju air-policinga, a radi se o okviru čiji sadržaj tek moramo definirati s obzirom na rapidni naših gubitak borbenih sposobnosti u zračnom prostoru.

Tada će Mađarska i Italija deklarirati određeni broj operativnih zrakoplova koji će raditi nadzor neba iznad hrvatskih gradova. Tu ide čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju pripremu logističkog supporta na nekom od naših aerodroma (Zagreb, Split, Zadar, Dubrovnik).

Dakako, Italija i Mađarska moraju jamčiti punu raspoloživost deklariranih aviona, pružiti određene garancije, itd… Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego prave misije gdje lovac leti naoružan. U mirnodopskim uvjetima doslovno provodi se ratni let.

Samo od sebe nameće se i pitanje cijene takve usluge na godišnjoj razini. To je stvar pregovora pri čemu Hrvatska nema kadrove koji su tome dorasli. Neslužbeno se u nekim stručnim krugovima barata cifrom i do 50 milijuna eura(?) ukupnih financijskih troškova takve usluge godišnje.

Međutim, taj se iznos može kompenzirati na razne načine.

No, ponavljamo, nemamo kadrove koji su dorasli jednom takvom izazovu koji sa sobom nosi i nesagledive geopolitičke implikacije. Postoji ona stara narodna poslovica koja kaže – Tko ne plaća svoju vojsku, plaćat će tuđu. To se u našem slučaju zlokobono počelo ostvarivati.

Air-policing nad susjednom Slovenijom odavno provode Talijani i Mađari.  Nebo južnije nam Crne Gore i Albanije čuvaju grčki i talijanski lovci.

U air-policing mozaik istočnog Jadrana sada se i Hrvatska počela uklapati. Gotovo je nepoznato u široj javnosti da se već 2011. ozbiljno razmatrala mogućnost davanja koncesije na zaštitu nacionalnog zračnog prostora Talijanima ili Mađarima. Jedna naša vojna delegacija posjetila je tada i talijansku bazu iz koje uzlijeću lovci koju čuvaju nebo „dežele“.

Sve ovo što nam se događa sa ratnom avijacijom ne samo da bolno demonstrira naš kadrovski i tehnički raspad, nego pokazuje da naš vojno-politički vrh nema vanjskopolitički opservatorij odakle može promatrati i predviđati budućnost vlastite obrane, ali i događanja u najbližem susjedstvu.

Ali, kod većine naših vojno-obrambenih planera prekosutra je futurizam. Planira se po ustaljenim obrascima, a kako se kontekst mijenja i planovi se prije ili kasnije sudari sa stvarnošću i raspadnu u komadiće.

Naši vojni komentatori vole se rugati Srbima i njihovim Migovima-29, a stvarnost im ne pruža nimalo povoda za to. Još 4 komada iz Bjelorusije stižu Srbima dogodine pa će formacijski biti kompletirani.

Neki će reći da je sve to stara krama. Možda i jest, ali ti avioni – lete, operativni su, danju i noću piloti nabijaju sate naleta. Za zadaće kontrole zračnog prostora Srbima su ti avioni više nego dobri.

Samo amateri i totalni smutljivci mogu podcjenjivati jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine….

Što se tiče naše vizije razvoja zrakoplovstva, nikad nismo bili načisto što želimo od borbene komponente HRZ-a. Imamo li hrvatski koncept sigurnosti zračnog prostora iznad našeg mora i kopna? Imamo li vojnu strategiju koja bi to podržala? Imamo li doktrinu HRZ-a?

Bez tih dokumenata nije moguće ispravno odrediti ni operativne prioritete nabave, školovanje ljudi, potraživanje međunarodne pomoći. I to se sve sada tako lijepo vidi.

Još jučer trebalo je ozbiljno razmišljati i smisliti kako bajpasirati višegodišnji period do dolaska i uporabe novih lovaca. Odgovoran sustav bi osim solucije „A“ anticipirao i soluciju „B“, za slučaj da ova prva varijanta propadne, a što se nije dogodilo. Valjalo je to napraviti žurno, što bezbolnije za državne financije i sa što manje šokova za vojni sustav koji trenutno može računati samo na četiri, do pet ispravnih zrakoplova.

Bezbolan „by-pass“ podrazumijeva poznat tip zrakoplova za koji već postoje obučeni piloti, naoružanje, mehaničari, alati i sustav održavanja, a to je MiG-21. Ima zemalja unutar NATO-a gdje možemo kupiti nekoliko primjeraka, remontiranih, moderniziranih i koji bi i više nego dobro čuvali naše nebo do dolaska novog tipa lovca. Ali, od borbenog zrakoplovstva smo digli ruke.

Diletanti su nam uništili HRZ, nebo prodali Mađarima i Talijanima, a u međuvremenu prestigle su nas i ambicije dojučerašnjih neprijatelja.

M. Marković/ Foto:press

 

Komentari
Share Button