Odvjetnik Pavlović o presudi u Münchenu: “Ključna su bila dva Udbša koji nisu svjedočili”

kolovoz 17, 2016 maxportal
Share Button

ODVJETNICI Siniša Pavlović i njegova supruga Zrinka zastupali su sutužiteljicu Gizelu Đureković u procesu protiv bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i pri­je nego što su njih dvojica izručeni Njemač­koj.



Zahvaljujući njihovu angažmanu, već u Hrvatskoj spriječene su opstrukcije nekih pravosudnih krugova da do izručenja uopće i dođe. Široj javnosti nije ni poznat nevjerojatan trud ovo dvoje odvjetnika u pribavljanju dokumentacije, kao ni briljantni nastupi u sudnici, na temelju čega se može reći da su zaista pobijedili moć­ne protivnike – bivše čelnike Udbe i njihove obrane.

Proces protiv čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača trajao je 22 mjeseca. Osu­đeni su na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u uboj­stvu hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

Upitan je li na početku suđenja bio predvid­ljiv ovakav ishod s obzirom na tadašnje stanje spisa, Pavlović odgovara:

“Teško je reći da je osuđujuća presuda bila predvidljiva na početku suđenja. U odvjetničkome poslu nikada ne postoji stopostotna sigurnost ni u što. Naše je iznijeti dokaze i svoje pravne argumente, odluka je uvijek na sudu. I kada imate najbolji procesni materijal n rukama, ne možete biti sigurni da ćete postići željeni ishod.

Naravno, u ovome slučaju postojao je još cijeli niz elemenata koji je upućivao na krajnji oprez: suđenje pred njemačkim sudom po pravilima koja su u odnosu na pravila u Hrvatskoj prilično drukčija, nedostatak in­formacija o tomu što se stvarno dogodilo sa Stjepanom Đurekovićem prije više od 30 godina, velik broj važnih svjedoka ili je umro ili je imao snažan interes ne razja­sniti što se dogodilo, zatvorene arhive s važnim dokazi­ma pa i respektabilna odvjetnička ekipa obrane.”

“S druge strane, dugogodišnji rad njemačkoga državnog odvjetnika i bavarske policijske uprave te osuda Krunoslava Pratesa i čvrsto posložena optužnica davali su mnogo razloga za optimizam.”

Odvjetnik Pavlović opisuje što im je najviše pomoglo tijekom procesa.

“Prije svega, svakako valja reći kako je jednostavno ne­mjerljiv posao oko pribavljanja dokumentacije i izjava mnogih važnih svjedoka napravio još davno prije ovoga suđenja Bože Vukušić, što u sklopu svojega rada za Komisiju za žrtve rata i poraća, što u svojim istraživanjima kao publicist. Sve to davalo je prilično dobru sliku ne samo o tomu što je i kako je Udba radila već i vrlo kva­litetnu osnovu za optužnicu.

Golem su prinos dali i Igor Omerza i Roman Leljak svojim dugogodišnjim istraživanjima slovenskih arhiva koji sadrže zaista vrijednu dokumentaciju za povijest rada ne samo slovenske već i savezne i hrvatske Udbe. Ono što je nedostajalo bili su konkretni dokumenti koji bi pokazali mehanizme donošenja odluka o likvidacija­ma političkih emigranata u inozemstvu i načinu izvo­đenja likvidacija i drugih, kako ih je sama Udba zvala, specijalnih akcija.

Čak je i među dobro obaviještenima vladalo uvjerenje da nikada ne će biti pronađen bilo koji konkretni pisani dokaz o naređivanju ili izvođenju spe­cijalnih akcija u inozemstvu jer je bila pretpostavka da se sve odvijalo usmeno, uz najveću razinu konspiracije te da je, ako je nešto pisano i postojalo, sigurno u među­vremenu uništeno”.

Važni a prikriveni dokumenti na hrvatskim sudovima

“Zato definitivno najvažnijim držimo to što smo doka­zali da su likvidacije za Udbu bile važan, ali rutinski po­sao, da se sve odvijalo unutar zadanih pravila i procedura i da su u tome optuženici jednostavno morali sudjelovati već po svojim pozicijama u Udbi.

Ključnim dokazom, koji je definitivno potvrdio da je naše uvjerenje, proizašlo iz našega poznavanja ondašnje­ga birokratskog sustava i mentaliteta, da je nešto moralo postojati i da su udbaši bili previše nemarni da baš sve unište, pokazao se dokument o predlaganju likvidacije Ante Brune Bušića.

Zanimljivo je da je taj dokument, na temelju zahtjeva suda za međunarodnu pravnu pomoć, pribavio i u sudski spis poslao tadašnji predsjednik Žu­panijskoga suda u Zagrebu sudac Ivan Turudić kao jedan djelić opsežne dokumentacije o Stjepanu Đurekoviću i aferi Ina te o suđenju Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića iz 1999. godine kada je Sindičić oslobođen optužbe.

Dokument je očito bio poznat i u vrijeme suđenja Sindičiću, ali su kasnije provjere pokazale da tijekom su­đenja Sindičiću nikada nije prezentiran sudu niti je bio dio sudskoga spisa.

Nakon što smo analizirali i sudu u Münchenu prezentirali taj dokument, bili smo sigurni da takvih dokumenata mora biti još. Pokazalo se da smo bili u pravu, samo je do toga trebalo proći još dugo vremena i obijanja mnogih pragova da se arhivsko gradivo deklasificira i učini do­stupnim, pa onda još i više mjeseci provesti u Hrvatsko­me državnom arhivu, kopati, čitati, analizirai”, opisuje Pavlović.

Ističući svjedoke koji su bili ključni u ovome postupku, Pavlović navodi dvojicu koji u stvari nikada nisu svjedočili.

“Prijelomni trenutak suđenja bio je kada su dvojica za izvođenje likvidacija političkih emigranata u inozemstvu izuzetno važnih svjedoka, Stanko Čolak i Dmitar Šijan, odbili svjedočiti.

Obojica su se prvo mjesecima izmota­vali, izbjegavali svjedočenje na sve načine, obrazlagali da nisu u stanju svjedočiti zbog zdravstvenih razloga i visoke starosti, da bi na kraju, nakon što ih je sud po ne znam koji puta pozvao, prije svjedočenja videovezom iz Beograda, tamošnjem državnom odvjetniku, dali pisane izjave da odbijaju svjedočenje radi svoje osobne zaštite, odnosno jer bi svjedočenjem mogli teretiti sami sebe.

Ovo je, iako prilično nezapažen, za nas bio prijelomni trenutak suđenja jer su do tada svi nekadašnji pripadnici Udbe, saslušani u Münchenu kao svjedoci, pjevali istu pjesmu. Otprilike ovako: Jesam, radio sam u Službi, ali Služba nikada nije ubijala, ne znam ništa o tome.

Pone­kad je to išlo i do apsurda, kao da na suđenju za ratne zločine svi tvrde da su bili u vojsci, ali su samo gulili krumpire, nitko nije pucao.

Zato su ova dvojica, svojim stavom da je ipak najvaž­nije štititi vlastitu stražnjicu, pokazali da se i ta struktura odrekla Mustača i Perkovića i pustila ih niz vodu.

Po­slije tridesetak godina odlično organizirane, orkestrirane i obilno financirane dezinformacijske kampanje u kojoj se radilo sve da se priča zamagli, na sve načine ocrni Stjepana Đurekovića, ali i sve druge likvidirane, te u konačnici pomogne odgovornima za ubojstvo, ovo je bila velika prekretnica i znali smo da smo blizu”, ističe Pavlović.

Pouke za suvremenu Hrvatsku iz ovoga slučaja?

Pavlović smatra da Hrvatskoj nisu potrebne pouke, poruke ili mudre misli, već da vrijeme “da naši povjesničari uđu u arhive, prouče ondje dostupne materijale i napišu objektivnu i istinitu povijest jednoga sramnog razdoblja kada su Hrvati hladnokrvno ubijali druge Hrvate samo zato što su drukčije mislili. I onda to razdoblje treba zauvijek završiti i krenuti naprijed”.

“Objava presude, ma koliko je i prije već bilo jasno ka­kva će presuda biti, bila je, barem za mene, jedan nevje­rojatan trenutak. Samo jedna misao mije išla kroz glavu: Naša teta Gizela doživjela je ovo poslije tolikih godina. Jedino čega smo se stvarno bojali bilo je da ona to nikada ne će dočekati.

A optuženike, sada osuđenike, izravno smo gledali tada kao i cijelo vrijeme suđenja, takav je bio raspored u sudnici. U trenutku izricanja presude, obojica su ostala sasvim mirna i naizgled bez ikakvih emocija”, prisjeća se Pavlović.

Značaj presude na Hrvatsku?

Tužitelji su u završnoj riječi naglasili kako to nije suđenje ni državi ni političkome režimu, a Pavlović kaže da su tada rekli, i “ostajemo čvrsto pri tome stavu, da je taj navod tužitelj­stva načelno točan, ali nepotpun.

Naime, točno je da se u kaznenome postupku ne sudi državi niti bilo kojemu političkom sustavu, već konkretnim optuženicima za konkretna djela koja im se stavljaju na teret. To je jedna od temeljnih pravnih definicija kaznenoga postupka. Do­datno, jedno od temeljnih načela međunarodnoga javnog prava jest da ni jedna država ne može suditi drugoj drža­vi, pa ni propaloj, te upravo u tom smislu treba razumjeti izjavu tužiteljstva.”

“Ipak, mislili smo važnim javno ukazati da to u ovo­me slučaju jednostavno nije potpuna istina jer se optuženicima sudi za njihovo sudjelovanje u aktu državnoga terorizma i u takvim slučajevima političke implikacije slučaja jednostavno nije moguće izbjeći i da je po tome, ali samo i isključivo po tome, ovo suđenje bilo političko suđenje par excellence”, pojašnjava Pavlović.

O izjavama SDP-ovog čelnika Zorana Milanovića Pavlović kaže da su one za dnevnopolitičke potrebe

“Izbori su pred vratima. Nema smisla to mnogo komentirati. Formalno gledano, SDP nije sljednik Udbe, ali je sljednik SKH koji je imao važnu ulogu u odobravanju likvi­dacija političkih protivnika i kontroli rada Službe držav­ne sigurnosti“.

“Mislim da bi Zoran Milanović napravio veliku uslugu i Hrvatskoj i SDP-u da odgovori na pitanje gdje su nedo­stajući dokumenti iz arhive Saveza komunista Hrvatske koji nisu predani u Hrvatski državni arhiv i da učini sve te dokumente dostupnima javnosti bez ikakvih uvjeta. Naravno, u Hrvatskome državnom arhivu gdje je tim do­kumentima mjesto”, kaže Pavlović.

“A to jesu li ti ljudi dali Tuđmanu putovnicu ili ne i jesu li ili nisu osnivali HDZ, posao je za povjesničare. Osob­no nisam pretjerano uvjeren da su stvari tako crno-bijele kako ih se pokušava prikazati. Naučio sam to i iz ovoga suđenja. Uostalom, u sudski spis stigli su, u sklopu do­kumentacije koja je poslana putem međunarodne pravne pomoći i neki dokumenti o dr. Franji Tuđmanu iz onoga vremena, koji sa suđenjem nemaju baš nikakve veze i još su k tome nepotpuni i takvi nepotpuni daju jednu posve lažnu sliku o prvome predsjedniku Republike Hrvatske. Tko god je te dokumente ondje stavio, nije želio dobro Hrvatskoj”, upozorava.

Može li ovaj proces otvoriti nova suđenja za uboj­stva hrvatskih emigranata u Njemačkoj, odvjetnik potvrđuje da definitivno može, ali da to ovisi o mnogim čimbenicima.

“Osobno, više bih volio da konačno doznamo što Dr­žavno odvjetništvo Republike Hrvatske ima reći ili, još bolje, učiniti po tome pitanju. DORH je ostao dužan mno­ge odgovore u ovoj stvari i nije dovoljno lakonsko pri­općenje da su oni o tome rekli sve što su imali još u po­stupku predaje Mustača i Perkovića Njemačkoj. Mnogo pitanja je s njihove strane ostalo neodgovoreno i to, bez ikakve sumnje, nije dobro”, podsjeća.

Za Pavlovića je iznenađujuća spoznaja na koji su se način donosile odluke o likvidacijama.

“Sasvim subjektivno gledano, za mene je frapantno kojom su lakoćom donošene odluke o likvidacijama političkih protivnika. Dojma sam da je sve zaista izgledalo kao u holivudskim filmovima. Hladan profesionalni potpis na dokument i stroj za ubijanje se pokreće. Jedino što ih je brinulo bilo je da ne budu otkriveni jer bi na taj način moglo doći do međunarodnih političkih posljedica za Jugoslaviju. Strašno”, ističe.

Gospođa Gizela Đureković na ovakvu presudu osjetila je s jedne strane olakšanje da je sve konač­no gotovo, ali i silan ponos da je uspjela to učiniti za svoje dečke za svojega života, opisuje Pavlović pomiješane osjećaje gospođe Đureković.

Njoj je bilo najvažnije postići samo jedno: “doznati i objaviti istinu nakon 33 godi­ne ispunjenih gadostima koje su nabacivane na Stjepana i Damira Đurekovića. Čast nam je i ponosni smo da je imala toliko povjerenja da nam povjeri ispunjenje toga svog životnog cilja.”

Dodaje da nikada nije bilo ni najmanjega znaka će Perković i Mustač nešo pro­govoriti o sumnjivoj smrti njezina sina Damira u Kanadi. “Na žalost, kako sada izgleda, čini se da ta službena inačica Damirove smrti nikada ne će biti službeno, pred sudom, revidirana. Ali nikad ne reci nikad…”

Gospođa Gizela na ovaj je po­stupak potrošila najveći dio svoje skromne ušteđevine, a sta­jala bi još i mnogo više da im Robert i Georg Zagajski i sami sinovi Udbine žrtve, nisu za veći dio suđenja ustupili jedan mali stan u Münchenu. “Bez toga jednostavno ne bismo mogli financijski izdržati i pitanje je bismo li uopće mogli bilo što napraviti.

Dodatno, jer nas obvezuju neka sasvim prozaična pra­vila odvjetničke profesije, dužan sam reći da nismo radili pro bono, bili smo plaćeni za svoj posao. Istina, za sada, po najnižoj dopuštenoj odvjetničkoj tarifi, ali ipak plaće­ni. Platili smo i sve poreze i doprinose hrvatskoj državi s tim u vezi”, naglašava Pavlović i dodaje “A hoćemo li i kako nadoknaditi financijski gubitak, vi­djet ćemo. Nije to naročito važno. Ponavljam, čast nam je i ponos da smo u ovoj priči mogli sudjelovati i barem nešto učiniti”.

Troškovi postupka enormni, a osuđenici imaju samo mirovine

Osuđenici će po presudi morati snositi troškove suđenja, ali mali su izgledi da će taj dug od osuđenika ika­da biti naplaćen, pojašnjava Pavlović.

“Osuđenici su se prije početka suđenja pobrinuli da svu imovinu prebace na svoje bliske rođake i osim, za naše prilike dobrih mirovina, nemaju nikakve druge poznate imovine. Ali, s obzirom na to da su oba osuđenika utužili Republiku Hrvatsku s ciljem da im se plati troškove suđenja u višemilijunskim iznosima, po­stoji određena mogućnost da se i na taj novac, ako ga bude, sjedne radi naplate sudskih troškova. Ali o tome je sada prerano”, zaključuje odvjetnik Siniša Pavlović.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik

Komentari
Share Button