Otrovne i podle laži Zorana Pusića na HRT-u o zločinima u Vukovaru

17 rujna, 2018 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Gledao sam danas (17. rujna 2018. prije podne) emisiju Studio 4 (HTV 4. program) i ne mogu vjerovati svojim ušima. Od Zorana Pusića smo već svašta čuli, ali da netko može biti toliko pokvaren i drzak i bezočno lagati u lice svima onima koji jako dobro znaju što se događalo 1991. godine u Hrvatskoj pa i u Vukovaru, naprosto je nevjerojatno!



PIŠE: Zlatko Pinter/Foto:hrt

Ne čudi me što je tom liku pružena prilika svoje klevete iznositi na našoj “javnoj televiziji” (nije prvi put), ali pitam se gdje je tomu kraj i do kada ćemo trpjeti izvrtanje činjenica i krivotvorine uz pomoć kojih se nastoje amnestirati srpski zločinci i optužiti žrtvu – u ovom slučaju Vukovarce.

Po Zoranu Pusiću, Hrvati su najprije započeli “likvidacije Srba” (“negdje, čini mi se, u lipnju 1991., godine, dok još nije bilo rata u Vukovaru” – veli on).

E, pa da ti ja Pusiću kažem što i kako je bilo, jer sam jako dobro upućen u sve što se tada događalo s Vukovarom i oko Vukovara.

Naime, sve do kolovoza 1991. godine živio sam u blizini Vukovara, ali na lijevoj obali Dunava, gotovo svakodnevno odlazio u taj grad i kretao se područjem uz Dunav, na potezu: Bačko Novo Selo – Plavna – vukovarska skela – Živa – Labudnjača – Kamarište, budući da sam kao radnik DTD, VP Dunav – Bačka Palanka tako zarađivao svoj kruh svagdašnji (koseći nasip i radeći na izvozu drva iz šume – između obale Dunava i nasipa itd.).

U vojvođanski podunavski pojas priljev četnika je zamijećen već u vrijeme kad je planiran vojni udar u SFRJ (nakon 25. siječnja 1991. godine, poslije prikazivanja onog “dokumentarnog filma” o Špegelju i “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”). Tada je ta vaša (srpska) “JNA” planirala preuzeti vlast u državi, a četnici, srpski “dobrovoljci” i “teritorijalci” su im trebali poslužiti kao pomoćne snage u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini.

No, budući da je taj plan propao (zeznuo vas je vaš “Srbin” Bogić Bogićević kojega tvoji u Beogradu nisu mogli slomiti kako bi se izglasovalo na Predsjedništvu SFRJ izvanredno stanje), krenulo se zaobilaznim putem, na varijantu “B”.

Od veljače 1992. godine planski se ubacuju operativci SDB-a koji organiziraju ćelije ekstremista po srpskim selima – od Borova Sela do Vere, Bobote, Trpinje, Negoslavaca, Tenje.

Već od travnja 1991., na tom području se postavljaju srpske barikade koje drži naoružani domaći Srbi pojačani četnicima iz Srbije (skupine Mirka Jovića, Vojislava Šešelja). Jedan od glavnih operativaca je u to vrijeme arhimandrit manastira Bođani, Lukijan Vladulov (koji je poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), a njegovi suradnici su Siniša Žigić (prijevoznik na vukovarskoj skeli), samozvani četnički “vojvoda” Mileta Jergić (vlasnik salaša br. 29. na području općine Bođani), Žarko Bogunović (vlasnik kavane iz Bača) i skupina okupljena oko Vukašina Šoškočanina u Borovu Selu.

Budući da su Srbi na tom području naoružavani od 1990. godine (kao i u Kninu i okolici), oni proljeće 1991. dočekuju spremni za rat.

O tomu piše jedan od oficira tadašnje “JNA” Aleksandar S. Jovanović (knjiga Rat Srba i Hrvata 1991., Beograd 1994., izdanje Politike) koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (zapovijedao je jednom od topničkih postrojbi agresorske vojske tijekom rata u istočnoj Slavoniji kao kapetan I klase), a spomenuta knjiga sažetak je njegovih ratnih sjećanja na to razdoblje.

Evo što na str.15. kaže o aktivnostima naoružavanja srpskih terorista u Hrvatskoj:

“Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u trouglu Osijek-Našice-Đakovo. Tražili su vezu sa utjecajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete…” (istaknuo: Z.P.)

i dalje:

“Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: ‘Išli smo do Generalštaba (odnosi se na Nenezića – op. Z.P.), naoružavali smo sela Tenje, Trpinju…Sva ta sela, sem Erduta, Iloka…Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima podelili’.” (istaknuo: Z.P.)

Naime, autor kao glavne aktere naoružavanja Srba izvan Srbije (i posebice onih u istočnoj Slavoniji) navodi tadašnjeg ministra obrane Srbije, Tomislava Simovića, te umirovljene generale “JNA”, Nikolu Kalopera i Radojicu Nenezića.

U tim svojim tvrdnjama Jovanović se poziva i na jedan svakako relevantan izvor – dijelove knjige Rađanje srpske vojske koju je napisala Dobrila Gajić-Glišić, šefica kabineta ministra Simovića. Ti tekstovi objavljivani su već 1992. godine u beogradskom tjedniku NIN.

Dakle, Srbi su u istočnoj Slavoniji već u vrijeme mitinga u travnju 1991. godine bili do zuba naoružani i samo su čekali signal iz Beograda i dolazak četnika iz Srbije i Vojvodine kako bi se krenulo u rat za “Veliku Srbiju”.
Mitinzi u Jagodnjaku (21. travnja 1991.), kao i oni u Borovu Selu i drugim selima vukovarsko-borovskog područja sa srpskom većinom, na koje su dolazili četnički vojvoda Šešelj, zastupnik u Skupštini Srbije Milan Paroški (koji je poručivao okupljenima da svakog Hrvata mogu slobodno ubiti “kao kera kraj tarabe”), Stanko Cvijan (ministar u vladi Srbije za Srbe izvan Srbije) i drugi huškači i šovinisti, imali su za cilj samo doliti ulje na vatru.

Zarobljavanje dvojice hrvatskih redarstvenika u noći između 1. i 2. svibnja bila je planirana akcija uvlačenja u zasjedu hrvatske policije i izazivanja oružanog sukoba, što je srpskim ekstremistima i uspjelo. Ovaj masakr označio je početak rata u istočnoj Slavoniji u kojoj su na stotinama punktova u srpskim selima bile nakrcane stotine tone oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava za rat protiv Hrvatske.

Što se Tomislava Merčepa tiče, osobno ga znam iz tog vremena i bili smo povremeno u kontaktu, tako da sam prilično dobro upućen što je i kako tada radio, kao “sekretar za ONO i DSZ” općine Vukovar i predsjednik HDZ-a Vukovar.

On je bio na meti već od 1990. godine, kad se pojavio kao kandidat HDZ-a na lokalnim izborima, nakon čega su provedene smjene nekih direktora (velikosrpskih eksponenata na području općine Vukovar), a dotadašnji Radio Vukovar postao “Hrvatski Radio Vukovar” (poslije smjene tamošnjih pro-četničkih kadrova).

Tada se već o njemu počinju plesti intrige i Srbi ga uzimaju kao metu napada.

Jedina njegova krivnja bila je što je u općini Vukovar pokušao uvesti red, spriječiti oružane sukobe. Da bi to mogao, morao je razbiti četničke ćelije, odnosno punktove na kojima se deponiralo oružje, streljivo i ratni materijal. Čim su započele akcije oduzimanja skrivenog naoružanja, Srbi su digli dreku o “ugroženosti” i “ustaškom genocidu”, a Merčep je proglašen “ustaškim koljačem” koji “ubija Srbe”, “baca ih noću u Dunav”, “stavlja ih na elektro-šokove”, “muči” itd.

Izmišljane se fantastične priče o “masovnim ubistvima Srba” na području Vukovara, pa čak i o tomu kako “Merčep i njegovi ljudi kolju Srbe, pribijaju ih na krstove i puštaju niz Dunav“.

Osobno sam živi svjedok te kampanje, za koju smo svi u podunavskom području Vojvodine znali da ima za cilj onemogućiti svaku obranu Vukovara i Hrvatske i kompromitirati HDZ i tadašnju hrvatsku vlast, te je prokazati kao “ustašku” i “genocidnu”.

Srpski novinar Borbe koji je cijelo vrijeme ratne 1991. godine bio u Vukovaru, Branislav Gulan, u svojoj knjizi S obe strane pakla, tvrdi kako je bio sigurniji u stožeru Tomislava Merčepa nego na ulici ili u štabu Gorana Hadžića.

Što se optužbi povjerenika vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marina Vidića Bilog (na račun Tomislava Merčepa i njegovih “zločina prema Srbima“) tiče, one su se pojavile tek nakon povratka Marina Vidića iz logora u Srbiji i riječ je o njegovim izjavama koje dao pod prisilom – nakon mučenja i tortura koje su nad njim provođene.
To je jedina i prava istina.

Marin Vidić je (koliko znam) živ pa neka se javi i opovrgne to.

>>>  Marin Vidić Bili: Moj iskaz uzet je u logoru i pod batinama, nisu točne optužbe protiv Šeksa, Glavaša, Merčepa…

Zoranu Pusiću i svima kojima još uvijek nije jasno kad su i kako započeli zločini u Vukovaru, kratko podsjećanje:

2. srpnja 1991.:

Srpski ekstremist Slobodan Jurišić hicima iz pištolja ubio je dvojicu hrvatskih branitelja – pripadnika ZNG, Damira Ivanovića i Franju Katića. Ubojstvo je počinio (kako je to kasnije objasnio policiji), zato što „nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući“.

Naime, Ivanović i Katić su ne nadajući se napadu, svratili u kafić „ZIP“ (u dijelu grada „Sajmište“) koji se nalazio u prostoru Jurišićeve kuće, nakon čega su iznenada napadnuti i ustrijeljeni. Katić je umro na mjestu gdje je pogođen, a Ivanović nedugo poslije od zadobivenih ozljeda.

Ubojica je bio poznat u Vukovaru po tomu što je već od ožujka iste (1991. godine), gomilao oružje i streljivo koje su Srbima u gradu u to vrijeme dopremani iz skladišta “JNA”. I ovaj zločin kao i brojni drugi srpski zločini ostao je nekažnjen.

Ovo je u nekoliko mjeseci stalnih srpskih provokacija (dizanja barikada, ometanja prometa i kretanja cestama, maltretiranja građana i nošenja drugih cijevi) najozbiljniji incident poslije pokolja u Borovu Selu koji je u ovom gradu na Dunavu ionako složenu situaciju još više zakomplicirao.

Godinu poslije, Jurišić je od strane hrvatskog pravosuđa proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti, jer nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Ova je sudska odluka, međutim, anulirana time što je kasnije oslobođen krivnje na temelju Zakona o općem oprostu koji je Republika Hrvatska donijela u cilju mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, tako da je Srbima udijeljen kolektivni oprost za djela počinjena protiv ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Ostaje, međutim, nejasno, kako se u ovom slučaju mogao primijeniti spomenuti zakon – budući da djelo koje je počinjeno nije moglo biti obuhvaćeno oprostom, kao niti bili koji drugi zločin iz mržnje ili ratni zločin. Zakon o općem oprostu predviđao je oslobađanje od djela oružane pobune, ali ne i od odgovornosti za počinjene zločine – a u ovom slučaju je potpuno jasno o čemu je riječ.

3. srpnja 1991.; jugozapadna Bačka

Iz smjera Novog Sada prema Slavoniji i Baranji kreće se kolona od oko 60 oklopnih borbenih vozila i tenkova. Tehnikom upravljaju ročni vojnici i rezervisti „JNA“, a zapovjednici su aktivni oficiri. Odmah po dolasku na obalu Dunava započinju s provokacijama – pucaju u objekte na drugoj strani rijeke, pravdajući to „vatrom koja se na njih otvara s te strane“.

Na televiziji se čak prikazuju snimke iz kojih je potpuno jasno o čemu je riječ, ali srpski promidžbeni stroj nastavlja sa svojim konstrukcijama.

Istoga dana agresorske snage ulaze u Baranju, a potom i u istočnu Slavoniju.

NAPOMENA:

Ova dva navoda (koji su vremenski datirani) dio su moje Kronologije koja bi se trebala u skoro vrijeme tiskati u obliku knjige.

Nama Hrvatima je dosta laži i opskurnih likova koji zločine svojih sunarodnjaka kriju iza krivotvorina, objeda i propagandnih floskula.

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->