Politolog iz Vukovara u NU2 govorio o spajanju hrvatskih i srpskih škola

27 lipnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Gost emisije Nedjeljom u 2 bio je dr. Nikola Baketa, politolog s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.



Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu je rođeni Vukovarac koji se u svojim znanstvenim radovima bavi obrazovnim politikama govori o tome je li došlo vrijeme da se promijeni sustav školstva u Vukovaru.

Pitanje je trebaju li djeca hrvatske i srpske nacionalnosti biti u zajedničkim razredima u Vukovaru?

Na pitanje smeta li mu kada ga zovu govori o problemima u Vukovaru dok kao politolog proučava i govori i o drugim problemima, Baketa je odvratio kako to ne smeta izravno njega, ali da možda smeta ljude u Vukovaru što o problemima Vukovara govori osoba koja nije tamo svakodnevno. No, dodao je kako odlazi tamo i kontaktom s obitelji i prijateljima je upoznat s problemima.

Rani dani u Vukovaru

Nikola Baketa kaže kako mu je prvi kontakt s miješanim skupinama mladih hrvatske i srpske nacionalnosti bio u srednjoj školi kroz natjecanje odbojke, a kasnije kroz strane organizacije koje su se bavile problemom.

– Prvo smo polazili radionice u Vukovaru, a zatim kampove u Austriji jer je ideja da se izmakne iz te okoline koja često može biti osuđujuća prema druženjima različitih grupa,i onda smo radili na temama medijacije, rješavanje konflikata i kroz niz godina sam upoznavao sve više i više ljudi, objašnjava Baketa.

– Po povratku smo radili na nekim zajedničkim aktivnostima, one nisu nužno morale biti o nacionalnim pitanjima, radili smo da ponudimo zajednici nešto što mislimo da je potrebno, dodao je.

Osobni incident

– Kako sam često odlazio u Vukovar i s prijateljima izlazio van, družili smo se, i jednom smo bili napadnuti nas trojica s leđa. Njih 5-6, bez ikakvog razloga, vjerojatno im nismo bili poznati. Prijatelju je bio napukao nos i spominjali su nam majku srpsku, četničku i slično, iako nitko od nas nije bio Srbin, prisjeća se Nikola Baketa.

– Nakon što smo podnijeli i prijavu, i kad se saznalo tko je, pitali su me neki “pa nećete ih valjda sad prijavljivati, to su ipak naši, Hrvati”. Ono što ja mogu reći da netko tko tako napada ljude sigurno nije moj, zaključuje.

Istraživanje – kako razmišljaju djeca?

Istraživanje koje je 2018. godine napravila prof.dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, s filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje zaključcima konstatira: “djeca u Vukovaru podjeljenija su od odraslih, znaju koje su im nacionalnosti prijatelji, znaju koje su nacionalnosti druga djeca”.

Nemaju potrebu ići u drugo dvorište, prijatelji su im, pa istraživanju, u 70 posto slučajeva iste nacionalnosti.

Politolog dodaje da nije istina da ovaj problem postoji samo Hrvatskoj i nigdje drugdje.

– Postoje poljske škole u Češkoj, srpske škole u Mađarskoj, i postoje hrvatske škole u Srbiji. Takvi modeli obrazovanja postoje. Također postoje i drugdje u Hrvatskoj, Talijani u Istri, Česi u Daruvaru, Mađari u Baranji, to je jedno postkonfliktno područje, nabraja Baketa.

– Bitno je istaknuti da prema nekim viđenjima obrazovanja za mir i rada s mladima, postoje kratkoročni planovi, do 5 godina, dugoročni planovi od 5 do 10 godina, i generacijska vizija od 20 godina. Prilično bolno je da 2003. kad sam ja bio školi i kad smo trebali implementirati generacijsku viziju da to danas, skoro 20 godina poslije, bude već riješeno, a mi smo na istoj stepenici, zaključuje Nikola Baketa.

Baketa je rekao kako je istraživanje profesorice Čorkalo Biruški sjajno i komentirao rezultate koji ukazuju da su djeca podjeljenija od odraslih.

– Istraživanje ističe da su stariji čak imali iskustvo predratnog života zajedno, dok nove generacije nikad nisu imale to iskustvo i jedino su naučile funkcionirati u svojim malim jednoetničkim zajednicama, bez kontakta i potrebe za kontaktom s ikim drugim, objašnjava Baketa.

Istraživanje proučava monoetnično biranje prijateljstava u Vukovaru i da je ono posljedica pritiska vršnjaka, a ne roditelja.

– Vršnjački pritisak je ovdje vezan uz to s kim ćete se družiti. Onima kojima nije stalo izdvajati se po tom pitanju će jednostavno prihvatiti mišljenje svoje skupine i neće uopće pokušavati upoznati onoga drugoga, navodi Baketa.

– Druga zamka je ta što, za razliku od drugih sredina u kojima postoji obrazovanje po modelu A, primjerice u talijanskim školama u Istri gdje oni koji se izjašnjavaju kao Hrvati i dalje čine velik postotak onih koji idu u te škole, u Vukovaru je prilično homogeno, dodaje.

Što uče djeca srpske nacionalnosti?

Model škole A je zajednička škola u koju ide više nacionalnosti, koje su onda podijeljene po razredima. U Vukovaru djeca srpske nacionalnosti pohađaju nastavu na srpskom jeziku i pišu ćiriličnim pismom, ali je program sličan onome u razredima s hrvatskom djecom.

– Srpski jezik i kulturu uče dodatno, ali u jednakoj satnici se mora učiti hrvatski jezik i kultura. To su hrvatski kurikulumi koji se onda izvode na srpskom jeziku i pismu, ističe Baketa.

– Naravno kod takvih stvari je uvijek pitanje postoji li negdje skriveni kurikulum i ono što nastavnik zapravo predaje u učionici. To može biti zamka i u bilo kojoj drugoj vrsti programa, možete imati najbolje napisan udžbenik iz povijesti i onda imati profesora koji će ga tumačiti po nekim svojim osobnim uvjerenjima, kaže.

Model škole B je model koji nije trenutno dominantan u Vukovaru, a čine ju zajednička škola i razredi u koje ide više nacionalnosti. Društveni predmeti poput jezika i povijesti su odvojeni, a prirodni predmeti kao što su matematika, fizika i biologija su zajednički.

Baketa navodi kako je model B najmanje zastupljen u obrazovanju manjina u Hrvatskoj, a bio bi jako dobar model za provoditi jer bi djeca bila zajedno u razredima, a s druge strane učenje kulture i jezika održavalo bi se odvojeno i na materinjem jeziku.

– S jedne strane tu imate tehničke probleme, poput pitanja infrastrukture, ima li dovoljno učionica, nemate mogućnosti jednosmjenske nastave. S druge strane pitanje je i informiranost roditelja nacionalnih manjina i znaju li oni dovoljno o modelima koji su ponuđeni i na koji način uopće odlučuju o tome što odabrati, kaže Baketa.

Kaže kako je istraživanju navedeno da i djeca i roditelji srpske nacionalne manjine preferiraju rad po modelu B, međutim kada dođe upis u škole, iz nekog razloga se ipak odlučuju za model A.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •