Matrica vojnog planiranja kod Hrvata godinama je ista. Naime, nitko ne zna po kojim parametrima se ono radi. Od donacije do donacije, a usput ugasimo i pokoju sposobnost naše vojske. Na primjer, zadnja sposobnost koju smo ugasili je bio taktički avio-transport, odnosno Eskadrila transportnih aviona koju su činili sjajni avioni srednje klase An-32.
PIŠE: Denis Krnić, vojni komentator
Od 2014. godine ovi avioni stoje čvrsto prizemljeni na Plesu bez jasne budućnosti, a nije tako trebalo biti.
Hrvatska je ovog trenutka bez zrakoplova taktičkog transporta s kojim je HRZ obavljao čitav niz zadaća, od trenažnih letova, prijevoza vojnika, dužnosnika, do hitnog medicinskog prijevoza. Hrvatsko obrambeno planiranje je takvo da imamo potpuno opremljene transportne avione koji doslovce propadaju pod vedrim nebom. Zašto – to nikom nije jasno.
No, pilotima i struci je kao dan jasno da se radi o avionima koji posjeduju odlične performanse, posebno kada su u pitanju visinski aerodromi. Mogu slijetati na travu ili zemlju. Osim za vlastite potrebe možemo ih iznajmljivati za NATO misije. Sa An-32 HRZ bi mogao raditi obuku specijalnih zračnih postrojbi (domaćih i stranih), prevoziti ljude, opremu i teret. An-32 se mogu koristiti i za izvanredne situacije.
Možemo ih koristiti kao bolnice u raznim prirodnim katastrofama.
Postoji mogućnost i za prenamjenu u protupožarnu verziju. Takva prenamjena podrazumijeva ugradnju vanjskih bočnih tankova za vodu kapaciteta osam tona. Riječ je o verziji AN-32P, u svijetu poznatijeg kao “Firekiller”. Kako Hrvatska nema kapacitete za gašenje za požare na većim kopnenim visinama, te na udaljenosti leta od mora ili jezera većoj od 30 kilometara, u vatrogasnim krugovima se pitaju zašto zrakoplovi nisu prenamijenjeni u vatrogasnu verziju.
S obzirom da je ovaj tip zrakoplova sposoban za“ long-range“ ophodnje, posebno kada su u pitanju morske površine, nameće se pitanje zašto se ne bi koristio i u Obalnoj straži. Današnje „nevojne“ prijetnje na Jadranu diktiraju brzo vrijeme reagiranja, nadzor morskih područja od prvorazrednog je značaja za EU. U pravu su oni koji kažu da vlastite interese ne znamo preklopiti sa interesima EU i tako profitirati.
Stručnjaci vele da ne bi trebalo previše financijskih sredstava za dovesti ih u potpuno funkcionalno stanje. „Odokativne“ procjene se kreću između 5 i 7 milijuna kuna ukupnih troškova. Transportni Antonovi 32B uglavnom su u ispravnom stanju, posebno onaj oznake 727 koji je 2011. godine prošao generalni remont motora, trupa, hidrauličkih sklopova, stajnog trapa, antikorozivne zaštite, sustava ventilacije. Osim toga, tada su ugrađeni IC mamce, upozorenja od radarske ozračenosti, ICAO kompatibilne instrumente …
Dok sat leta AN-32 košta oko 15 tisuća kuna, sat leta jednog kanadera Cl-415 HRZ-a porezne obveznika stoji između 100 i 150 tisuća kuna.
Dodajmo i podatak kako sat leta helikoptera Mi-8 “teži” 55 tisuća kuna.
Vojni planeri 2014. nesuvislo su se odrekli transportnih zrakoplova, a da za tu odluku nije bilo uporišta u Dugoročnom planu razvoja OS RH, kao što tada, a ni danas ne postoji odluka o nabavi zamjenskih transportnih zrakoplova(?!). Prednosti hrvatskog AN-32B u odnosu na većinu konkurentskih zrakoplove su brojne: stražnja rampa, snažniji motori, lakše manipuliranje teretom kroz stražnji ulaz, itd. Osim toga, ima i IC mamce, te navigatorski prozor u obliku “kaplje” radi boljeg pogleda.
Oživljavanje taktičnih transportnih sposobnosti kroz Antonova nam treba i da bi smo što bezbolnije kadrovski i tehnički dohvatili budućnost koja leži u suvremenim transportnim avionima kao što je C-27 Spartan. U našem susjedstvu imaju ga Italija, Rumunjska i Bugarska. Potonje dvije nabavile su ga radi zamjene An-24/26). U tom slučaju moglo bi se pregovarati sa Rumunjima i Bugarima oko regionalne suradnje po pitanju održavanja i korištenja.
Hrvatska spada u red malih zemalja koje ne posjeduju stratešku dubinu kopnenog teritorija. Takav nedostatak implicira niz pitanja oko nacionalne sigurnosti pri čemu je postojanje taktičkog transporta nezaobilazno pitanje. Hrvatska nije specifičan primjer po pitanju nedostatka strateške kopnene dubine.
To je značajka država poput Izraela, Norveške, Singapura, zemalja Baltika ili Beneluxa, čiji su vojni planeri nedostatak strateške kopnene dubine kompenzirali pametnim rasporedom obrambene infrastrukture i korištenjem prikladne tehnike.
Denis Krnić, vojni komentator/Foto:morh
