U MÜNCHENU je poslijepodne nastavljeno suđenje Perkoviću i Mustaću iznošenjem završnih riječi sutužitelja i obrane.
Po ulasku u sudnicu Mustač je pitao Perkovića je li jeo? Branitelj Wagner pitao ga je kako je. Perković je odgovorio da mu je najednom šećer bio nizak. U sudnici je nazočan liječnik i devetero sudskih policajaca.
Prvi je govorio Markus Meissner, odvjetnik Gizele Đureković, javlja u opširnom izvješću novinar HRT-a Jozo Ćurić
“Predmet postupka je likvidacija protivnika jugorežima. Ubojstvo počinjeno na današnji dan prije 33 godine je političko, Đureković je bio vodeća osoba protukomunističke emigracije”, kažu sutužitelji u svojoj završnoj riječi napisanoj na više od 30 stranica. Nisu pobrojali, navodili i ocjenjivali dokaze, što je učinilo njemačko državno odvjetništvo.
Odvjetnici Meissner i Pavlovići govorili su o djelovanju Stjepana Đurekovića u emigraciji, o Udbinoj dezinformacijskoj kampanji i okolnostima likvidacije. Odvjetnici su rekli sucima kako se kampanja laži o Đurekoviću vodi od 1982. do danas – prikazuju ga u medijima kao gospodarskog kriminalca i prikrivaju političke motive ubojstva, lažu o njegovoj ulozi u borbi protiv tadašnjeg komunističkog režima, sakrivaju nalogodavce, ili pokušavaju prebaciti odgovornost na saveznu Udbu, kako bi oslobodili odgovornosti SDS Hrvatske.
Đurekovića prvi put proglašavaju ustašom i kriminalcem nakon zastupničkog pitanja u Saboru SR Hrvatske 1982. godine. Pavle Gaži medijima tada daje Đurekovića, kojeg napadaju kao krivca za nestašice i krađe milijuna u krizom potresenoj Jugoslaviji. Sam Zdravko Mustač reći će u travnju prije ubojstva, kako su kaznene prijave protiv Đurekovića slabo potkovane dokazima. Mustač nalaže ocrnjivanje emigranta Franji Vugrincu iz SDS-a Zagreb. Istodobno, kažu odvjetnici Gizele Đureković, u INI se događao kriminal velikih razmjera s kojeg su skretali pozornost na Đurekovića.
Spomenuli su Lugano, Zug, Vaduz i druga mjesta koja su bila poslovni centri provjerenih partijskih biznismena. Vanjka Špiljak nadzirao je razgranatu ININU mrežu, tvrde sutužitelji, provodio je tajnu gospodarsku aktivnost partijskog vrha, tako je Đureković smetao cijelome vrhu, ne samo Miki Špiljku.
Sutužitelji su govorili o dezinformacijskoj kampanji protiv Đurekovića, o Udbinim akcijama Brk i Pismo, o glasinama da je ubijen, proširenima dva tjedna uoči ubojstva. Vijest u Jugoslaviji objavljena je 2 dana poslije ubojstva, a Tanjug je zločin pokušao pripisati obračunu među emigrantima.
Uakciji Kvadrat Zdravko Mustač pokušava prikriti ubojstvo, navode sutužitelji.
Tvrde kako Perković, svjestan političkih promjena uništava arhiv SDS-a SRH, a Mustač naređuje uništavanje dijelova arhiva saveznog SDS-a. Sutužitelji kažu kako usprkos djelovanju saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, lustracija u Hrvatskoj nikad nije provedena. Zbog pomirbe koju suočen s opasnošću od rata provodi predsjednik Tuđman, u službama djeluje gotovo neokrnjena stara SDS-ova struktura.
Meissner i Pavlović govorili su o odbačenoj prijavi protiv Perkovića 90-tih, o izjavi Pavla Gažija 1995. da je Đureković ubijen zbog prikrivanja pljački u INI, a da je sve, prema toj priči, naredio Stane Dolanc kako bi zaštitio Špiljkova i druge sinove uhljebljene u INI.
Prema toj konstrukciji ubojstvo su odobrili Planinc, Špiljak i Nikola Ljubičić, a izveli Giška, Arkan i skupina iz beogradskog podzemlja po nalogu crnogorske Udbe. Prema tim dobro organiziranim dezinformacijama, Gaži i hrvatska služba pravili su se kako ništa nisu znali o ubojstvu, tvrde sutužitelji.
Govorili su o tzv. Lex Perković i pokušaju promjene Ustava, pa o pokušaju Državnog odvjetništva RH, kako bi se spriječilo suđenje. Istodobno Perkovića i Mustača pokazuju u medijima kao borce za hrvatsku neovisnost. Svim naporima da suđenja ne bude, rekao je odvjetnik Meissner, usprotivila se Gizela Đureković.
Sutužitelji tvrde kako državni kriminal u INI nije bio glavni motiv ubojstva. Primarni je motiv po njima objavljivanje članaka i knjiga u emigraciji, objava analize Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku. Đureković je ispisao politički program slobodne hrvatske države, kaže Meissner, tekstove Kako urediti buduću hrvatsku državu i Put do slobode, suradjivao je s kosovskim emigrantima važnima za pobunu protiv Jugoslavije, želio je ujediniti emigraciju i voditi Hrvatsko narodno vijeće. S tim su usporediva postignućaBrune Bušića, likvidiranog u Parizu 16. 10. 1978., kažu sutužitelji.
“Nije postojala strašna Udba u Beogradu, a dobra Udba u Zagrebu koja je progonila samo teroriste”, rekao je odvjetnik Gizele Đureković Markus Meissner. Nije KOS JNA izveo likvidaciju, nisu Perkovićeva izvješća išla na ruku Hrvatima, kako je rekao hrvatskoj vojnoj policiji koja ga je ispitivala 1994.
Postojala je Udba, čvrsto ustrojena civilna tajna služba i politička policija Jugoslavije, SDS je imao jedna pravila, rekli su sutužitelji, iste metode na svim razinama, naveli su sucima operativne akcije Tiper i Arguskao primjer.
Bez odobrenja saveznog sekretara nije smjela biti ni jedna akcija u inozemstvu, a republički sekretar SUP-a odobravao je akcije od posebnog interesa za republiku. Ništa nisu činili bez odobrenja političkog vrha, stoji u dokumentima. Savez komunista usmjeravao je akcije službe. Predsjednica savezne vlade (SIV) bila je Milka Planinc, predsjednik CK SKJ Mitja Ribičić, a predsjednik predsjedništva od svibnja 1983. bio je Mika Špiljak.
Političke naredbodavce ubojstva treba tražiti u političkom i partijskom vrhu, kažu sutužitelji. Odobrenje je morao zatražiti Stane Dolanc. U Hrvatskoj predsjednik Predsjedništva bio je Milutin Baltić, predsjednik SKH Josip Vrhovec. Predsjednik vlade SRH bio je Ante Marković.
Poslije ubojstva Đurekovića dolazi do smirivanja afere INA, rekli su sutužitelji. Opisali su način pripremanja Udbine akcije u inozemstvu. Tragovi Đurekovićeva ubojstva, rekao je Meissner, vode do saveznog i SDS-ova Hrvatske, Slovenije, BiH i Crne Gore. Naveo je tragove operativnih akcija Brk, Jela, Pevec, rekao je kako dezinformacijska kampanja organiziranog prikrivanja zločina traje već 30 godina.
Potpisi Mustača i Perkovića su na odluci o zavođenju operativne obrade Đurekovića, rekao je Meissner, oni su sudjelovali u odluci, pripremi, organizaciji i izvođenju ubojstva, rekao je. Za Mustača kaže kako je Stani Dolancu iznio procjenu da će se Đureković razvijati ekstremno, Mustač kažu sudjeluje u dezinformacijama o likvidaciji, a u postupku Pratesu Mustač je 2006. videovezom sucima rekao: Imao sam potpuni nadzor nad službom.
Sutužitelji tvrde kako je pokušaj obrane da ubojstvo prikaže kao neželjenu posljedicu Arkanove otmice, pokušaj da Perković i Mustač budu oslobođeni zbog zastare koja u Njemačkoj može nastupiti poslije pokušaja otmice s neplaniranom posljedicom (smrti).
Sutužitelji tvrde, Perković i Mustač aktivno su sudjelovali u likvidaciji i prikrivanju zločina, naredbodavaca, organizatora i počinitelja, kazu sutužitelji.
Odvjetnici Gizele Đureković priključili su se saveznom državnom odvjetniku Njemačke – zatražili su doživotni zatvor za Perkovića i Mustača, procjenjujući kako su ne samo pomagali, nego su sudjelovanju u teškom ubojstvu Stjepana Đurekovića, u Wolfratshausenu kraj Muenchena, na današnji dan prije 33 godine.
