Rahim Ademi pisao bivšem ministru MUP-a: “Zbogom zauvijek, lažni prijatelju!”

21 prosinca, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“Kada sam vidio članak u kojem o meni i mojoj knjizi govori moj kućni prijatelj prof. dr. Onesin Cvitan, malo je reći da sam ostao šokiran. Osjećao sam se kao da mi je prijatelj zabio nož u leđa”, piše Večernji list. 



–  Zbogom zauvijek, lažni prijatelju – poručio je general Rahim Ademi svom dugogodišnjem prijatelju Onesinu Cvitanu koji je 1991. bio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Ademi je reagirao na napis Onesina Cvitana o njegovoj knjizi “Samo istina – ratni dnevnik generala Hrvatske vojske“, a njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

– Početkom kolovoza 2021. u izdanju Večernjeg lista objavio sam knjigu „Samo istina“ i od tada me napadaju neki pojedinci i dvije udruge ratnih veterana. Iako ti napadi traju već nekoliko mjeseci, ostao sam potpuno ravnodušan i na njih se nisam osvrtao jer znam da je sve ono što su napisali laž i montaža, i to gora od one koju sam doživio 1986. od „organa bezbjednosti“ ondašnje JNA prije nego što su me zatvorili u vojni zatvor u Sarajevu. Za razliku od njihovih neistina, u mojoj knjizi napisana je samo istina. Čudio sam se jedino kako knjigu mogu komentirati čak i oni koji je nisu ni pročitali.

Još dok sam pisao knjigu, znao sam da će biti napada, ali sam se vodio time da je bolje napisati najgorču istinu nego najslađu laž. Znao sam i to da će istina mnoge zaboljeti i, kako je na promociji moje knjige u Zagrebu rekao moj prijatelj i suborac Miodrag Demo, „neka ih boli“.

I moja supruga Anita znala je da će biti napada pa mi je, dok sam pisao knjigu, govorila da je ne objavljujem sada, nego da rukopis ostavim kćerima da ga one objave nakon moje smrti. Nisam pristao na to i drago mi je što nisam, jer istina se mora znati. Meni nije normalno da danas, 30 godina od početka rata, imamo 30 istina o Domovinskom ratu.

Bio sam, dakle, miran i potpuno ravnodušan na te napise, ali kada sam vidio članak u kojem o meni i mojoj knjizi govori moj kućni prijatelj prof. dr. Onesin Cvitan, malo je reći da sam ostao šokiran. Osjećao sam se kao da mi je prijatelj zabio nož u leđa. Moja supruga i ja nismo mogli vjerovati da su to riječi „našeg Onesina“, koji nam je bio prijatelj 30 godina.

U tom članku Onesin Cvitan, koji je 1991. bio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, piše da je moja knjiga „odraz subjektivnog doživljaja ondašnje i sadašnje stvarnosti Rahima Ademija“ i da „ne može funkcionirati kao apsolutni i nepobitni izvor činjenica o Domovinskom ratu i posebno bitci za Šibenik u rujnu 1991. godine“. A ono što sam u knjizi pisao o njemu „ne izaziva toliko čuđenje koliko podsmijeh“, kaže Cvitan i zatim se osvrće na uspostavljanje bitnice na brdu Raduč iznad Murtera. Evo što je o tome napisao:

„Na tom važnom položaju u vrijeme kada je Šibenik bio izložen napadima srpskog agresora, mi smo uspostavili bitnicu na koju smo željeli staviti top koji bi mogao braniti šibensko područje s te zapadne strane. Zahvaljujući jednom hrabrom Tribunjcu, uspjeli smo nabaviti dva topa. Jedan je bio čuveni ruski top T12, dakle famozni top o kojem Ademi priča u svojoj knjizi i netočno i neistinito navodi da bila riječ o dva takva topa. Uz taj top T12 dovezen je još jedan klasični top manjeg kalibra.

Mi smo top T12 od 100 mm, misleći da je riječ o dalekometnom topu, postavili na Raduč želeći pokriti prolaz od Zadra koji je bio slabo branjen. Za zapovjednika te bitnice imenovali smo Murterina Antu Markova, ali se ispostavilo da naši ljudi ne znaju rukovati tim topom. Mi smo se tomu čudili jer smo mislili da je svaki top, top, ali smo ubrzo doznali da taj T12 nije dalekometni top, nego specijalni protutenkovski top koji nema ni približan domet kakav smo od njega očekivali.

Uglavnom imali smo odličan veliki top kojim nismo znali rukovati i koji je bio sasvim druge namjene od one koja je nama trebala pa smo pozvali Ademija, koji je slovio kao artiljerac znalac i topnički stručnjak. To topnički stručnjak i artiljerac znalac poslije ove knjige koju je nazvao ‘Samo istina’, moram staviti pod velike navodne znakove. Štoviše pitanje je kakav je to artiljerac Ademi? Pravi artiljerac ili ‘artiljerac’. Ademi je na naš poziv došao na Raduč.

Pokazalo se da ni on ništa ne zna o tom topu od kojeg smo mi imali velika očekivanja. Uz top je bila kutija s priborom za njegovo čišćenje i održavanje u kojoj smo našli upute za rukovanje tim topom napisane na ruskom jeziku. Tako smo doznali da je riječ o čuvenom protutenkovskom topu T12 koji je bio strogo čuvana tajna SSSR-a do sredine osamdesetih godina. Tek kada smo to pročitali, Ademi je kazao da ne možemo tim topom tući čak ni Betinu koja je tu odmah ispod nas.

Ademi je tada tražio da taj top damo njemu jer mu treba u rajonu Gaćeleza, u koji su se povukli tenkovi JNA sa Šibenskog mosta. Pristali smo dati mu taj top, ali smo tražili da za uzvrat na Raduč pošalje top koji je mogao pokrivati slabo branjeni zadarski pravac. Slabo branjeni ne zbog nečijih propusta, nego slabo branjeni zbog pomanjkanja teškog oružja u našim rukama. Tražili smo od Ademija jedan zamjenski top. Ademi je pristao i rekao da će nam za taj T12 dati ne jedan, nego 2 topa 85 mm. Složili smo se i to je bilo to.

Ademi u svojoj knjizi prikazuje sasvim drukčije, neistinito i netočno. Dakle na kraju priče, Ademi je uzeo taj T12 s Raduča, ali na Raduč nije nikada dopremio top, odnosno dva koja nam je obećao. Možda ta epizoda ne bi bila značajna da je to jedina Ademijeva neistina, ali u njegovoj knjizi ‘Samo istina’ ima ih cijeli niz. Neke događaje i situacije prikazao je sasvim neistinito, što me čudi jer postoje ne samo svjedoci nego i vjerodostojni dokumenti o svemu tome. Moj je dojam da je knjiga pisana improvizirano s, po mom mišljenju, nekim čudnim ciljevima i, čini mi se, uz sufliranje nekih osoba, pa možda nekritički umetanjem pasusa koje su pisali neki drugi ljudi, koje je Ademi samo ‘potpisao’.

Dodao bih da general Ademi ne govori istinu ni o 1. obalnoj topničkoj bitnici 113. brigade nazvanoj ‘Ruža hrvatska’ na otoku Žirju. Ne mogu ne osvrnuti se i na tu Ademijevu laž. Potpuna je neistina da je na Žirju bio samo jedan top koji ne može dosegnuti Šibenski most i da Žirje nije imalo nikakav značaj u bici za Šibenik u rujnu 1991. godine. Da je bitnica na Žirju bila tako beznačajna, nemoćna i po njegovoj ocjeni minorna, zar bi na nju JNA dizala svoje bojne zrakoplove i na sve načine je pokušala uništiti? Topovi sa Žirja djelovali su punih pet dana gađajući neprijateljeve brodove u šibenskoj luci, štiteći šibenski akvatorij, tenkove JNA u rajonu Šibenskog mosta. To je neupitno i neosporno. Postoji toliko sudionika i svjedoka tog pothvata i toliko dokumenata da je neshvatljivo da ga bilo tko, a posebno general Ademi, na bilo koji način dovodi u pitanje.”

Kad sam to pročitao, odmah sam mu poslao SMS poruku, na koju nisam dobio odgovor. Evo što sam mu napisao:

„Bivši prijatelju, žao mi je godina od 1991. do danas, jer od danas me je sram što sam imao takvog prijatelja, kojeg sam izuzetno cijenio. Vrlo dobro znaš da je u knjizi napisana samo istina, a koju si sam svaki put pričao cijelom društvu na našim bezbrojnim druženjima. Uvijek si se sam smijao na svoj račun i kako si mislio tući Benkovac, a da sam ti ja već iz daljine vikao da stanete jer ćete pogoditi u Betinu itd. A sada kažeš da nisam znao ni koji je to top! Srami se!

Dogovorili smo razmjenu 2 tvoja topa za 4 obalna topa 85 mm. I postavio si uvjet da ti prije dopremim 4 topa, a onda ćeš ti predati ova 2 topa. I tako je i bilo! Ne znam kako te nije sram tvoje i moje obitelji, kao i prijatelja kojima si uvijek iznova pričao ovu priču i svi bi se smijali.

A što se tiče topa sa Žirja, do smrti ću ponavljati da bi po Žirju i dan-danas četnici igrali šumadijsko kolo ispred mosta. A što se tiče moje knjige, dovoljno sam pametan i sposoban i sam sam je napisao i za to imam dokaze – svojih devet rukom napisanih rokovnika, i to bez ikakvog savjetnika jer mi nisu potrebni. Morat ću ih zakopati ispod masline da ih ne bi tvoja služba uništila. Zbogom zauvijek, lažni prijatelju!“

Moram dodati još nešto vezano za svoju knjigu: neki suborci uvrijeđeni su što u njoj nisam spomenuo njih i njihove postrojbe, pa im poručujem da sam knjigu pisao na operativno-strateškoj razini, a da sam ulazio u takve detalje, tada bi knjiga imala 10.000 stranica ili bi za svaku operaciju koju sam opisao trebala posebna knjiga. Bilo bi dobro da oni napišu knjige o svojim postrojbama i iskreno se nadam da hoće.

Ovaj osvrt završio bih još jednom istinom: već mjesecima za svoju knjigu primam pohvale i čestitke od prijatelja, suboraca, generala, javnih osoba, ali i od meni nepoznatih ljudi iz zemlje i inozemstva. Svima velika hvala! – poručio je general Rahim Ademi, piše Večernji list.

Zanimljivo jei da Rahim Ademi nije reagirao na veći broj objava u kojime je navedeno da je njegova knjiga “Samo istina” puna laži, samohvale i neutemeljenih optžbi na brojne časnike Hrvatske vojske, a reagirao je samo na tekst Onesna Cvitana.

Na njegovu knjigu reagirali su veterani Četvrte gardijske, general zbora Mirko Šundov, komador Ivica Tolić, šibenski Jastrebovi, Nikola Vukošić i branitelji Šivbenika, Milan Bobetko, sin generala Janka Bobetka i još neke veteranske udruge. To je ono što smo objavili, a vidjeli so još reakcija.

Maxportal je na temu Ademijeve knjige “Samo istina” objavio uvodni redakcijski tekst sa stavom da je takvu knjigu, punu neistina, u kojoj se osramotio i autor Rahim Ademi i nakladnik Večernji list, mogao napisati samo “agent KOS-a ili osvetoljubiva budala – u svakom slučaju šteotočina”.

M. Marković/Foto: pxll

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •