S prve linije bojišnice: Predgrađe je puno leševa i spaljenih tenkova: ‘A da vidite što Rusi jedu…’

25 ožujka, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prošlo je točno mjesec dana otkako je Vladimir Putin napao Ukrajinu sa snagama od gotovo 200 tisuća vojnika. Jedan od prvih gradova koji je osjetio punu snagu te invazije bio je Harkiv na sjeveroistoku.



Dopisnik BBC-ja Quentin Sommerville i snimatelj Darren Conway proveli su vrijeme s dvojicom boraca koji se nalaze na prvoj crti bojišnice od samog početka. Pročitajte u nastavku njihova zapažanja:

Priča o Harkivu u suštini je priča o vojsci koja nije podbacila i vojsci koja nije uspjela pobijediti. Dok Rusija posrće, Ukrajina čvrsto stoji. Prkoseći brojnim očekivanjima da će u kratkom roku pasti, ruske snage nisu uspjele probiti linije ukrajinske vojske oko Harkiva i opkoliti grad.

Rusija je započela invaziju u pet sati ujutro 24. veljače. Noć prije, 22-godišnji Vlad i njegov brat po oružju Mark, također 22-godišnjak, nalazili su se na vjenčanju kolege privatnika. Kolone ruskih tenkova, haubica, oklopnih vozila i transportnih trupa prešle su granicu, samo 40 kilometara dalje. Unatoč dugom gomilanju ruskih snaga, taj potez ipak je unio šok.

Kada su saznali za napad, Vlad i Mark pridružili su se svojoj bojni – 22. motoriziranom pješaštvu – i krenuli ravno na prve crte bojišnice. Od tada su tamo. Tamo sam ih dva puta posjetio na sjevernom rubu grada – nekoć ugodnom prigradskome naselju, koje je sada postalo blatno bojište posuto leševima i spaljenim ruskim tenkovima i vozilima.

Zvuk je ono što potresa

Ali zvuk je, a ne pogled, ono što je ovdje tako potresno.

Na te se položaje gotovo neprekidno ispaljuje svaka vrsta ruskih projektila. Kada dođe do predaha od granatiranja, ili huka ruskih raketa Grad, sama tišina je to što uslijedi kao šok. Ukrajinske snage već tjednima žive pod ovim terorom.

Na obližnjem zapovjednom mjestu, na kojemu nema prozora, razbijeni namještaj razbacan je uokolo. U pomoćnoj zgradi, puškomitraljez s remenom stoji neskladno uz dječja kolica. Dječje penjalice okružene su kraterima od udarca, a na jednoj obližnjoj napuštenoj kući na ledenom vjetru klati se natpis “Na prodaju”.

Upitao sam Marka i Vlada za što se bore.

Vladov odgovor bio je kratak i jasan: “Za mir u Ukrajini.” Mark je na to dodao: “Ovi ljudi su došli u našu zemlju. Ovdje ih nitko nije zvao.”

Polovica građana u progonstvu

Tog prvog dana, jedna skupina Rusa uspjela je ući u centar, ali odbijena je nakon tri dana teških i krvavih borbi uz puno žrtava na obje strane. Rusi su bili protjerani izvan ruba Harkiva.

Mjesec dana kasnije, dok ruske rakete još uvijek pogađaju središte grada, a najmanje polovica od 1,4 milijuna građana se nalazi u prognanstvu, postoje četvrti koji su ostale netaknute.

Međutim, istočna i sjeverna stambena naselja grada, koja su uglavnom bila netaknuta kada sam stigao ovdje prije tri tjedna, su neprepoznatljiva. Primjerice, jedan stambeni blok na krovu ima bombu od 500 kilograma – da je eksplodirala, cijela bi zgrada bila srušena.

Mark i Vlad ovu tmurnost rata čuvaju od obiteljskih ušiju. Ne spominju tijela na stražnjim vratima i u susjednom vrtu, ne spominju se poginuli kolege u ruskom granatiranju ili zapovjednik tenka koji je poginuo prethodni dan. Zapravo, ništa što bi moglo otkriti operativne detalje.

“Uglavnom razgovaramo o tome kada će sve ovo završiti, kada ćemo se moći vratiti normalnom životu, kada više neće biti opasno hodati vani”, kaže Vlad.

Rusi su bili nespremni za dugotrajniju kampanju

Punjač telefona spojen je na generator u zgradi. Soba u kojoj spavaju je topla i uredna. S njima živi postariji njemački ovčar, traumatiziran je kaosom oko sebe i šeće od Marka do Vlada, od vojnika do vojnika tražeći utjehu od buke izvana.

Ukrajinskim vojnicima moglo bi biti teško, ali čini se da su Rusi bili nespremni za bilo što osim za najkraću moguću ranu kampanju u Ukrajini. Leševi koje sam vidio na snijegu bili su loše odjeveni za zimu, a ukrajinski vojnici kažu da su kod njih našli mršave obroke.

Pitam se, misle li Vlad i Mark na vojnike s druge strane?

Vlad mi otkriva da ima poruku za njih: “Bježite. Bježite. Ili ostanite ovdje pokopani u zemlju ili se vratite kući.” Zastaje, ali zatim dodaje: “Ne ubijajte djecu, ne uništavajte domove i obitelji.

Ruski ratni stroj strašan je protivnik, ali u početnoj fazi rata, ukrajinska vojska je u praksi primijenila lekcije naučene iz ruske aneksije poluotoka Krima 2014. godine.

Međutim, ukrajinske snage još uvijek su znatno nadmašene u brojnosti, tehnologiji i zračnoj snazi. Kako se onda tako uspješno brane od Rusa?

Rusima nedostaju osnove

Kako se moglo čuti tijekom presretnutih poziva, ali i pročitati u nekim izvješćima stranih obavještajnih službi, ruskim postrojbama nedostaju osnove kao što su šatori i pancirke, kopaju rovove u ledenom tlu kako bi imali gdje spavati.

Prije dva tjedna, na drugom položaju bojišnice u gradu, upitao sam mladog ukrajinskog zapovjednika spavaju li njegovi ljudi u rovovima.

“Zašto bismo spavali ovdje kad možemo spavati u kućama. Rusi spavaju u rovovima, a mi spavamo tamo”, rekao je, pokazujući na dobro zagrijanu kuću punu muškaraca. Objasnio je da su mrtvi Rusi imali pancire od kevlara, ali mnogima nedostaju oklopne ploče koje čine prsluk učinkovitim.

Mark i Vlad su dobro opremljeni. Dok se krećemo kroz prednje položaje, posvuda ima streljiva i oružja. Hrpe obroka, u kuhinji čaj i kava. U njihovim vozilima ima dosta cigareta.

Kada preko radija javi vijest da je kolega ozlijeđen, za nekoliko minuta stiže hitna pomoć i unesrećeni je već prekriven toplom dekom. Krvari, ali brzo ga stabiliziraju. Ruska granata ga je pogodila gelerima i izgubio je većinu prstiju na jednoj ruci.

Nekoliko sati kasnije, dok se vraćamo u pozadinu, preko radija stižu vijesti da je vojnik stabilno i da će se oporaviti.

Ukrajinci uživaju u prednosti “domaće momčadi”. Nude nam kekse i svježe dostavljene kolače iz domaćih tvornica. Njihov neprijatelj nema tu sreću. Bilo je izvješća da ruske trupe pljačkaju i traže zalihe. Seljani u blizini Harkiva žale se da su kokoši i proizvodi ukradeni.

Prednost domaćeg terena

Videozapis kuhinje ruske vojske daje uvid u obroke koji se služe vojnicima. Porcije su natrpane lukom i krumpirom – sve zajedno sa zgusnutom masnoćom. Obroci ruske vojske dolaze čak s datumom isteka valjanosti 2015. godine.

Kada sam prvi put sreo Marka i Vlada, njihov zapovjednik mi je dao jedan od njihovih čvrstih zelenih paketa ukrajinskih dnevnih obroka – poklon za rastanak, rekao mi je tada.

Unutra je bilo 17 različitih stvari: pšenična kaša s govedinom; juha od riže i mesa; goveđi ragu; piletina s povrćem; svinjetina i povrće; krekeri; keksi; vrećice čaja; kava; piće od crnog ribiza; med; šećer; crni papar; žvakaća guma; pločica tamne čokolade; plastične žlice; vlažne maramice.

Vlad i Mark, ali gotovo i svaki borac koje sam susreo na prvoj liniji bojišnice u posljednja tri tjedna, dijele zajedničku stvar – borili su se u istočnoj regiji Donbasa.

U separatističkim enklavama Donbasa, Donjecku i Lugansku, ukrajinske snage prošle su osam godina borbene provjere. Između 250 i 400 tisuća ukrajinskih muškaraca možda je tamo obavljalo dužnost od 2014.

Time je stvorena profesionalnija vojska i vojska sa zajedničkim ciljem. Vojska koja je znala da se Rusija neće zaustaviti u Donbasu ili na Krimu.

Odmrzavanje neće pomoći ni Rusima

U Harkivu se počinje topiti zimski snijeg i mraz. Pridružujem se Marku pored njegove lisičje rupe – jame iskopane u zemlji, na nasipu koji je prva linija bojišnice.

Njegove čizme škripe u blatu, bojište je postalo gnjecavo, težak teren.

Odmrzavanje možda neće pomoći ni Rusima – prije dva tjedna temperatura je ovdje bila -13C°, sada je osam stupnjeva. Kako se blato produbljuje, tako hvata čizme, vozila i opremu, zapravo postaje zamka za napadače i blagodat za one koji brane poljoprivredno zemljište oko grada.

Međutim, male su šanse da će ruske trupe naprosto nestati s ukrajinskog tla.

Već postoje izvješća koja govore da sjeverno od Kijeva kopaju i formiraju obrambene položaje budući da je njihovo napredovanje zaustavljeno.

A Rusija, s nuklearnim i kemijskim oružjem, kao i nizom sofisticiranog konvencionalnoga oružja, ima moć eskalirati svoja bombardiranja Harkiva i drugih gradova. To je već činila u Groznom i u Siriji, a tamo je Rusija svom svojom vatrenom nadmoći dokazala da topništvo zahtijeva vrlo malo morala ili motivacije da bi bilo učinkovito.

Ali ukrajinske snage, mjesec dana nakon početka ovog rata, zadovoljne su što prkose očekivanjima. Sa svakim tjednom koji prođe, njihove šanse da ostanu neovisni rastu, vjeruju.

Rusija ne ide nikamo, ali ne idu ni Mark i Vlad, kao ni deseci drugih ukrajinskih vojnika koje sam upoznao i koji kažu da su u ovoj borbi do samog kraja.

R.I. /Foto: EPA


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •