Sat se pomicao i u NDH: Kada, kako i zašto je nastalo ljetno računanje vremena

U nedjelju u tri sata ujutro vrijeme se pomiče jedan sat unatrag te ćemo spavati sat vremena duže, u vožnji su obavezna dnevna svijetla 

Ljetno računanje vremena stvoreno je kako bi se moglo bolje iskoristiti duge ljetne dane, a prvi je na tu ideju u 18. stoljeću točnije 1784. došao Benjamin Franklin, jedan od utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država.

Franklina prvi je puta 1784. godine spomenuo u pismu urednicima lista Journal of Paris, no kako je bila riječ o šaljivom članku, nije jasno je li Franklin doista ozbiljno želio. Ovaj je sustav ozbiljno predložio William Willett u članku „Waste of Daylight“ (Gubitak dnevnog svjetla), objavljenom 1907. godine, ali nije uspio uvjeriti britansku vladu da ga prihvati.

Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi je put ostvarena u Njemačkoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, od 30. travnja do 1. listopada 1916. kako bi se duljim korištenjem dnevne svjetlosti uštedjela energija koja se trošila na proizvodnju u ratnoj industriji.

Iste godine taj primjer slijedila i Velika Britanija.

Tijekom Drugog svjetskog rata  ljetno računanje vremena koje danas nosi međunarodnu oznaku  DST  – ‘Daylight Saving Time’  uvele su i Sjedinjene američke države. Nakon Drugog svjetskog rata pojedine zajednice i savezne države u SAD-u nastavile su s korištenjem ljetnog računanja vremena što je dovelo do konfuzije.

Naime, neki gradovi vremenski su bili sat vremena iza drugih iako je udaljenost između njih bila samo nekoliko kilometara. Američki kongres to je pitanje je razriješio tako što je 1966. godine usvojio zakon čime je ljetno računanje vremena ušlo u standardnu praksu u SAD-u.

Benjamin Franklin

Ideja o uvođenju “ukaznog vremena” zasnovana je na astronomskoj okolnosti da u siječnju sunce izlazi oko 8 sati, a zalazi oko 16, dok u srpnju, kad je dan znatno duži, izlazi prije 5, a zalazi poslije 21 sat. Budući da ljudi svoje dnevne aktivnosti započinju u isto vrijeme tijekom cijele godine, obično oko 7 sati, sredinom ljeta se tako “gubi” skoro dva sata dnevnog svjetla.

Ideju da se to vrijeme nadoknadi prostim pomicanjem sata prvi je smislio George Vernon Hudson (1867-1946), entomolog sa Novog Zelanda, koji je 1895. u radu pred Kraljevskim društvom u Wellingtonu predložio ljetne pomicanje vremena za dva sata.

Međutim, ideja bi vjerojatno ostala zaboravljena da se istog prijedloga, neovisno od Hudsona, deset godina kasnije nije dosjetio već spomenuti britanski poduzetnik i graditelj William Willett (1856-1915).

Tijekom jednog ranojutarnjeg jahanja po okolici Londona, Willett je u ljeto 1905. godine primijetio kako je sunce odavno izašlo, a veliki broj ljudi još uvijek spava. Znajući da se vrijeme sunčevog izlaska mijenja tijekom godine i da u ljetnim mjesecima, obdanica počinje ranije, Willett je pokrenuo veliku kampanju za uvođenje takozvanog “britanskog ljetnog vremena”.

Neumorno lobirajući sve do Prvog svjetskog rata, Willett je pridobio neke liberalne zastupnike u engleskom parlamentu, a za njegovu ideju se zagrijao i budući engleski premijer Winston Churchill.

Nastradavši u epidemiji gripe, Willett nije dočekao da ukazno vrijeme bude ozakonjeno. No, njegov prijedlog je prihvatila Njemačka i 1916. prva zakonski uvela ljetno računanje vremena, potaknuta ratnom potrebom za uštedama ugljena. Britanci su ih slijedili 1921. a potom i gotovo sve europske nacije i SAD.

Zimsko vrijeme  sukladno je stvarnom “Sunčevom vremenu”, dok se ljeto računanje od “Sunčevog vremena” razlikuje za jedan sat, pa se i zove ljeto računanje vremena.

Ljetno računanje vremena najviše koristi državama koje su udaljenije od ekvatora,  danas ga koristi 70-tak zemalja, a u Hrvatsku se uvedeno  1983. godine.

U Hrvatskoj je ljetno računanje vremena bilo korišteno  od 1941. do 1945.

Megy M.: foto:arhiv