Kad se na karti bivše Jugoslavije počela crtati nova geopolitička stvarnost, Hrvati u Bosni i Hercegovini suočili su se s dilemom: ili organizirati vlastitu političku i vojnu strukturu, ili nestati u vrtlogu rata koji se neumoljivo širio.
U takvim okolnostima 1991./1992. godine nastaje Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a kasnije i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je 28. kolovoza 1993. i formalno proglašena. Ove godine obilježena je 32. obljetnica njezina osnutka – prilika da se podsjeti zašto je taj političko-vojni projekt tada bio pitanje opstanka, a ne luksuz političkog inženjeringa.
To je vrijeme podsjećalo na poker partiju u kojoj su svi blefirali, a ulozi su bili golemi. S jedne strane, međunarodna zajednica je formalno priznavala BiH kao cjelovitu državu, ali realnost je bila kaos na terenu. S druge strane, Hrvati su osjećali da ih sarajevska vlast ne može, a često i ne želi, zaštititi. Zato se Herceg-Bosna nametnula kao politički okvir koji će objediniti Hrvate u BiH i omogućiti im pregovaračku poziciju – jer bez teritorija, institucija i vlastite vojne sile, nitko za stolom ne bi ozbiljno računao s njima.
Hrvati su se našli stiješnjeni između dva fronta. S jedne strane stajala je JNA koja se transformirala u Vojsku Republike Srpske, dobro naoružana i s jasnim ciljem teritorijalne ekspanzije. S druge strane, Armija BiH se tek formirala, bez koordinacije i s različitim interesnim skupinama unutar bošnjačkog korpusa.
U toj situaciji HVO (Hrvatsko vijeće obrane), kao vojna struktura Herceg-Bosne, bio je nužan instrument preživljavanja. No, Herceg-Bosna nije bila važna samo za Hrvate u BiH. Ona je imala i presudni strateški smisao za samu Republiku Hrvatsku – branila je južni krak države, dolinu Neretve i Dubrovnik.
Bez kontrole tog prostora, Hrvatska bi bila presječena na dva dijela, a južna Dalmacija postala bi izolirana enklava, lako izložena neprijateljskim udarima. Herceg-Bosna je tako bila svojevrsni „strateški štit“ Republike Hrvatske.
Herceg-Bosna je u svojoj biti bila politički projekt koji je nastao iz realpolitike. Mali narod u ratu nema luksuz velikih ideala, već samo hladne kalkulacije. Ako su Srbi imali Republiku Srpsku, a Bošnjaci težili unitarnoj BiH, Hrvati su morali stvoriti vlastitu polugu moći. To nije bilo pitanje separatizma koliko pitanje preživljavanja u geopolitičkoj matrici gdje međunarodni akteri priznaju samo one koji imaju „faktičku vlast“ na terenu. A s vojnog aspekta, Herceg-Bosna je bila i jamac sigurnosti granica Republike Hrvatske.
Danas, s povijesnim odmakom, mnogi osporavaju ili idealiziraju Herceg-Bosnu. No, u trenutku njezina nastanka, politički i vojni smisao bio je neupitan. To je bila improvizirana, ali racionalna reakcija naroda uhvaćenog između tuđih interesa i vlastite nesigurne budućnosti.
Ove godine, kada se obilježila 32. obljetnica, jasno je da bez tog entiteta Hrvati u BiH vjerojatno ne bi opstali kao politički subjekt, niti bi južni dio Hrvatske mogao biti sigurno povezan s ostatkom države. Herceg-Bosna bila je i ostala – vojno-politička nužnost u jednom od najturbulentnijih razdoblja hrvatske povijesti.
M. Marković/Foto: Vanja Beljan ( Na fotografiji Ivan Beljan)
