Hrvatski filmski redatelj Jakov Sedlar gostujući u večerašnjoj emisiji Iza zavjese odgovorio je svojim kritičarima glede filma o Jasenovcu.
Rekao je kako je nekoliko godina proučavao materijale za film. U filmu nema falsifikata, takvu informaciju plasirao je jedan poluopskurni portal, ustvrdio je Sedlar. Sporni dokument dobio je u Beogradu.
Po prvi put u jednom filmu iznesene su sve činjenice koje su dostupne i poznate… No, smatra da nije uspio obuhvatiti svu istinu jer je masa dokumenata uništena. Rekao je kako je to prvi film koji govori o tome da je Jasenovac kao logor i zatvor radio i nakon 1945. O tome svjedoče dvojica svjedoka. O broju žrtava logora Jasenovac ne želi kalkulirati, za njega je svaka žrtva – žrtva.
Govorio je i o svom filmu koji se bavi temom Bleiburga – Četverored, za kojega je scenarij napisao Ivan Aralica. Film nikad ne bi bio snimljen da nisam imao potporu predsjednika Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška. Zato jer stalno postoji iracionalni strah od istine što su radili partizani, komunisti 1945. godine, rekao je Sedlar.
Dodao je kako je prije dva mjeseca dobio dokumente iz kojih je razvidno da je u to vrijeme bio u Sloveniji i osobno nadgledao sve što se događalo. Slovenija je najveće stratište hrvatskog naroda. To nije tema koja je probitačna. Ljudi su konformisti, ne žele ući u rizike, pogotovo rizik ove vrste. Podjetio se kako mu je Vlado Gotovac nakon premijere filma o Bleiburgu u Zagrebu rekao kako je u filmu prikazao 30 posto onoga što se ondje dogodilo.
I danas sam kod dijela novinara i ljudi koji odlučuju o financiranju filma na crnoj listi. Nakon 1999. godine snimio je, kaže, oko 45 filmova, a ni jedan nije prikazan na HTV-u, iako su neki od njih rađeni u koprodukciji s našom kućom.
Žao mu je jer je to i njegova publika. Pozitivnu stranu te priče vidi u tome što je morao snimati vani i ondje upoznao puno divnih ljudi.
Na kritike da je Četverored rađen u naglašenoj crno-bijeloj formi, Sedlar kaže kako je to najveća tragedija hrvatskog naroda. Ne znam kako drugačije ispričati priču o Bleiburgu osim da su s jedne strane ubojice, a s druge nevine žrtve, rekao je Sedlar.
Govoreći o HAVC-u Sedlar je upitao kakav je interes hrvatske kulture od filmova koje je Vijeće financiralo. Kakva korist od filma “15 minuta – Dvor na Uni”, filma o oslobođenju Skopja koji je sniman u Makedoniji s makedonskim glumcima, o filmu o beogradskom kinu? Kad brane HAVC iznose laži i onda bacaju na ideologiju, tvrdi Sedlar. Treba ulagati u naše mlade ljude, a ne u razne koprodukcije. Hrvatski novac mora se trošiti na hrvatske filmove.
Za argument da su filmovi koje je HAVC financirao nagrađivani na međunarodnim festivalima, Sedlar kaže kako u svijetu postoji 3000 festivala. Jedina referenca koja se priznaje u svijetu je zarada na kinoblagajnama, a ne nagrade na festivalima, ustvrdio je. Kontrola mora postojati – ne za 200 tisuća kuna već i za pet tisuća kuna. Primjera poput HAVC-a nema u Europi, ustvrdio je Sedlar.
Nemam ništa protiv Hribara, no sustav je loš. Ne radi se o ideologiji već o krađi novca. Klijentelizam – Hribar je dao novac za film svojoj kćeri, član upravnog odbora, Turković je dao sredstva za suprugin film, a njegov sin je zadnjih 6 godina radio sve grafičke dizajne za HAVC.
Upitao je i gdje je novac koji je ZAMP dodijelio Društvu hrvatskih režisera 42 milijuna kuna. Vera Robić Škarica sama sebi je dodijelila milijune kuna. Vlasnik Nukleus filma otvorio je drugu tvrtku i odmah je dobio sredstva na novom natječaju… pobrojao je Sedlar.
Komentirajući Hribarovu izjavu o domovinskim filmovima, Sedlar je rekao kako je na tu temu snimljeno stotine filmova.
Filmovi su moćno sredstvo prenošenja istine. Nama ne treba propaganda, treba nam istina. Imate medije takvi kakvi jesu, ljude koji po katedrama šire dezinformacije … Treba nam istina… domovinski film postoji – samo u glavama bolesnika on ne postoji, rekao je.
