Oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi. Svaki od njih ima svoju biografiju & svaki od njih već se do sada polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”.
PIŠE: Mate Bašić
“Najžešća oporba našoj stranci u Hrvatskoj bila je Demokratska partija, na čelu sa srbijanskim političarem Ljubom Davidovićem. Međutim, stvarni vođa ove stranke u Hrvatskoj bio je Svetozar Pribičević. Pripadali su joj svi Srbi u Hrvatskoj, ali i značajan broj hrvatskih pametnjakovića. Bili su znani kao “orjunaši” zbog njihove borbe u organizaciji ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Zbog svojih terorističkih djela, stekli su lošu reputaciju.
Dok smo mi svoje vrijeme posvećivali razvoju brojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke, Ustavna skupština u Beogradu izglasovala potvrdu, taj je Ustav trebao osigurati sigurnu većinu, na temelju posebnog sporazuma zaključena u egzilu tijekom rata. Pašić je to intepretirao kao “najmanje jedan više od polovice” od svih izabranih zastupnika, bez obzira jesu li glasovali ili ne.
Da bi izbjegao mogućnost poraza, Pašić je obećao miuslimanskim zatupnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su u tom trenutku u najviše slučajeva bili vlasnici zemljišta, da će agrarna reforma, koja je uglavnom pogađala njih, biti izmijenjena. Na taj način, pridobio je dodatnih 18 glasova i Ustav je usvojen s minimalnom većinom.
Hrvatski Sabor 29. listopada 1918. godine, mjesec dana prije odlaska guska u maglu
Po staromu pravoslavnom kalendaru, 28. lipnja bio je dan Sv. Vida, pa je Ustav postao poznat pod imenom Vidovdanski ustav. (Dan Sv. Vida je srbijanski narodni blagdan u spomen na bitku na Kosovu između Srba i Turaka 1389.) Novi Ustav mogao bi se označiti dosta liberalnim, iako Hrvatima neprihvatljivim. U njemu je bio naznačen trend prema centralizaciji, koji je eliminirao povijesne pokrajine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore.
Zemlja je bila podijeljena u 33 dijela, a lokalne su vlasti bile zanemarene; lokalne su nadležnosti striktno podređene centralnoj vlasti u Beogradu. Hrvatska i Slavonija podijeljene su u četiri upravna područja, Dalmacija u još dva, a Bosna i Hercegovina čak u šest.
BAN Hrvatske i Slavonije, koji je još 1919. sveden na prostog izvršitelja naloga centralne vlasti, sveden je na položaj kraljevskog gubernatora čija je glavna dužnost bila likvidirati ostatke Hrvatske prenoseći sve nadležnosti na ministarstva u Beogradu. Zbog toga, Hrvatska, nacija stara tisuću godina, izbrisana je sa zemljovida, no nastavljajući živjeti, bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”. (1)
Tako je nasljednik Stjepana Radića, Vladko Maček, svojedobno opisivao nesreću, tugu i bugu hrvatskoga naroda.
Suvišno bi, makar u ovom nepretencioznom tekstiću, bilo objašnjavati tradiciju hrvatskih sabora, primjerice, od stoljeća petoga ili sedmoga od Konstantina Purpurnoga Pofirogeneta (2), preko najnevjerojatnije pametne Wikipedije (3), sve do najobjektivnijega neumrloga svjedoka povijesti, “pravnika” Josipa Jože Manolića (4), koji sve znade o ukidanjima, obnovama, imenovanjima i preimenovanjima Hrvatskoga Sabora.
Da ne spominjemo pravaške izdajice, poput, primjerice, Frane Supila, čovjeka ljepšega imena, frizure i brkova nego što su ih imali svi oni zajedno. (5)
Stotinu je godina prošlo, otkako je , “tisuću godina stara nacija Hrvatska, izbrisana sa zemljovida, ali je nastavila živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”, kako to bio sročio svojedobni kapetan austrougarske vojske V. Maček, no opet danas, godine 2018. – naglasimo to! – “Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti.
Aktualni, deveti saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 14. listopada 2016. godine na temelju rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 11. rujna 2016. godine u dvanaest izbornih jedinica. Na temelju glasova građana u Sabor je izabran 151 zastupnik.” (6)
Najdugovječniji saborski zastupnik u Devetom sazivu Sabora, vjerovali ili ne, jest, Branimir Glavaš, čovjek sa čak osam mandata u Saboru – što ionako ne bi trebalo računati, s obzirom na njegovu “povijest”. Bio je biran na svim izborima osim 2011. godine kad je bio “opravdano” odustan.
Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet. Sa jedva četiri mandata plasirali su se Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader.
(One pak malešne tipove sa 2-3 kratkoročna mandata, 7-8 godina ili manje, u ovoj prigodi, njih ne računamo, možda ih je više). (7)
Razumijemo li se: oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi. Svaki od njih ima svoju biografiju & svaki od njih već se do sada – majke ti mile? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”.
Oni su čudnovati kljunaši, s jedino njima razumljivim razlozima protiv referendumske Inicijative za promjenu Izbornog zakona (8), temeljne postavke za spas Hrvata, “nacije stara tisuću godina u hrvatskim dušama”, koja Inicijativa ionako opetuje: “PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:
a.) uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;
b.) uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;
c.) ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;
d.) ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”;
e.) ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.” (9)
Ali, matematički govoreći, oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada – majke ti mile!? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?
Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici?
Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine.
Teško je u povijesti hrvatskih sabora, državnih, antidržavnih, antinacionalnih, sluganskih, nedemokratskih i kakvim god ih epitetima izvolimo okrakterizirati, pronaći ovoliki broj zastupnika kojima je zastupništvo jedina životna profesija, jedini oblik identifikacije, bez kojega uopće ne bi bili prepoznatljivi, i bilo bi ih teže izdvojiti iz opće smjese nego što je to jednog ribara u Dalmaciji ili jednog traktoristu u Slavoniji.
Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo naći preko 20 njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovim navodno demokratskim, što navodi na bizarnu pomisao:
Ne bi li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon 2 mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja (at random), s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10% od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara…. bitangi.
Katastrofalna izlika za ovo stanje je u “opravdanju” da ih na te, tako rekući doživotne funkcije, “bira narod demokratskim putem, kako bi obavljali svoj posao” gdje su u opisu, “svoj posao” jedine dvije istinite riječi, a sve drugo potiče na dvije sudbonosne i međusobno ovisne teme: nacionalnopolitička svijest i izborni zakon, čime se imamo pozabaviti umjesto da se bavimo kritikom njihova rada, jer čak kada bi kritikom tih individua i ostvarili njihovu smjenu, na funkciji bi ih zamijenio netko sličan, isti ili gori, jer oni su samo refleksija našeg općeg i kolektivnog odnosa prema sebi kao narodu, umjesto prema sebi osobno.
Tako kako se mi kao kao Hrvati i kao birači brinemo isključivo svaki za sebe, tako se oni izabrani brinu svaki za sebe, dok svi zajedno tonemo u abyss.
Zato je simptomatično da se u Hrvatskoj ne raspravalja o Prijedlogu Programskih načela Projekta Velebit, ili bilo koga drugoga, nego o tome kakava je bitanga ovaj ili onaj saborski zastupnik, kao da će ga to ponukati da se popravi, ili mu kao zamjenu na poziciju dovesti nekoga boljega.
BILJEŠKE
