Poznati ruski povjesničar Sergej Černišov, sa sibirskog ogranka Ruske akademije znanosti, opisao je kako izgleda svakodnevni život u ruskoj provinciji, odakle i sam potječe. Razmišljanja ljudi u provinciji, uključujući i stav o ratu u Ukrajini, jako se razlikuju od onih u velikim urbanim sredinama. Originalan tekst objavljen je na nezavisnom ruskom portalu Sibir.Realii.
Moji roditelji posljednjih dvadesetak godina žive u “privatnom sektoru” velikog grada. Prije pisanja ove kolumne proveo sam nekoliko dana razmišljajući o tome kako prevesti ovaj izraz na druge jezike (uključujući Moskvu). Shvatio sam da nema šanse.
Ovo nije “individualna stanogradnja”, kako piše WikipediJa, već svojevrsno ubrizgavanje ruralnog života u tkivo velikih gradova.
Nema asfaltiranih cesta, nema kanalizacije (iako gotovo svi imaju kupaonice), telefoni i prirodni plin pojavili su se prije 15-ak godina. Plin znači da zimi ne morate, kao prije, dva ili tri puta dnevno nositi ugljen u kantama iz šupe i ložiti peć. Plin je još uvijek luksuz; nije svugdje dostupan. Prije 10-ak godina uz ograde su se počeli pojavljivati strani automobili. Ništa se nije promijenilo u zadnjih pet godina.
Ovo ljeto sam pokupio sina od roditelja nakon vikenda. “Dođi najkasnije do 10 ujutro”, rekla mi je majka. Došao sam točno u 10. U 11 je bio zakazan sprovod u susjednoj ulici u ovom “privatnom sektoru”. U 11 je tamo doveden nećak kvartovskog starješine.
Sergej Černišov/ Foto: RFE/RL
“Starješina” je cijenjena osoba, kao razrednik, samo za susjedstvo. Njegov nećak, preminuli “sudionik specijalne vojne operacije” mora biti dostojanstveno ispraćen – ljudi trebaju ići i odati počast njemu. Mobiliziran je u proljeće, borio se šest mjeseci, vratio se kući na dopust i opet se vratio.
Već prvog dana povratka u Ukrajinu našao se pod vatrom. Vratio bi se kući opet, ovaj put u pocinčanom lijesu, čak i sa staklom prefarbanim. Zato sam u 10 morao doći po svoje dijete – moja majka zna da ne bih odobrio njegovo sudjelovanje u ovoj memorijalnoj manifestaciji.
U ulici mojih roditelja kod roditelja živi još jedan “ratni heroj” – bivši Wagnerov vojnik, a prije toga okorjeli kriminalac.
Otkad se sjećam, stalno je bio u zatvoru, što zbog sitne krađe, što zbog huliganstva. Izašao bi na par mjeseci, pio, pljačkao i opet završio u zatvoru. Ako je tih mjeseci nekome nešto nestalo iz vrta ili kuće, on je bio prvi osumnjičeni. Sada ima medalju i potpuno novi auto. Odveo je roditelje na more. Navodno su plakali od ponosa zbog sina.
A odmah preko puta je gospođa koja je radila kao kondukter u tramvaju – možda je zbog toga poznata po tome da glasno psuje. Posljednjih godinu i pol, kaže, njezin zet sve više priča o ratnom dragovoljcu. Uostalom, krediti se neće sami vratiti. I to je istina – još jedan susjed se napio zbog kredita; srce mu nije moglo podnijeti piće, a prije proljeća izašla je cijela ulica da ga pokopa.
Živio sam u toj ulici 10 godina. Moji roditelji još žive tamo. Ovdje imaju svoju banju, svoju garažu, svoj povrtnjak – a ne kao “u onim vašim stanovima, gdje ste jedan na drugom”. Što se tiče Wagnerovih veterana u susjedstvu – dobro, gdje ih sada nema u susjedstvu?
Svaki put kad čujem ‘stručnjake’ kako mi iz svojih toplih studija u Nizozemskoj ili Izraelu govore kako ljudi pate pod jarmom Putinovog režima i kako su ti ljudi izgubili sve zbog rata i sankcija, pomislim na ovu ulicu.
Muškarci iz siromašnih i zabačenih područja Rusije nose najveći teret rata. Na fotografiji: muškarci u vojnom centru na okupiranom Krimu, rujan 2022. Izvor: Wiki Commons
Razmišljam o tome kad gledam uobičajene YouTube debate između “liberalnih” emigranata, gdje govore kako će narod zbog neizdrživog pritiska sankcija uskoro shvatiti da mu je “Putinov režim” uzeo sve što su imali. Oni će razumjeti i nadamo se da će ustati. Možda ne ustati, ali barem sabotirati režim. Ili tako nešto.
Nedavno je poznata psihologinja Ljudmila Petranovskaja pokušala navesti sve gubitke ruskog naroda kako bi dokazala da “nemaju svi Rusi koristi od ovog rata”.
Popis je uključivao: nacionalnu valutu i vrijednosti imovine u “valutnoj protuvrijednosti” koja se srušila; svijet je “zatvoren” za turiste; ukidaju se izgledi da djeca studiraju u inozemstvu; ograničavanje građanskih prava i sloboda; degradiranje obrazovanja i kulture; razdvojene obitelji “zbog iseljavanja”; itd.
Nakon što sam pročitao ovaj popis, još sam jednom zahvalio sudbini što nisam rođen u Moskvi i još uvijek nisam izgubio dodir sa stvarnošću.
Jer ako dvije trećine ruskog stanovništva uzmemo kao “ruski narod”, onda “ruski narod” nije izgubio ništa od ovoga. Jer od početka nisu imali ništa od toga. Zadnji put su oni, ljudi, držali dolare u rukama 1997. godine – da se zabave, ništa više. Nikada nisu išli u kazališta i nisu primijetili kako su najbolji režiseri napustili Rusiju i ostavili njih, ljude, bez ičega.
Njihova djeca idu u istu školu u koju su i oni nekada išli – možda su čak imali i istu učiteljicu, koja već ima 70 godina. Nije im, narodu, palo na pamet da se djeca mogu učiti bez vike i da se mogu šetati po školskim travnjacima. Naposljetku, ako su njihove obitelji bile “razdvojene”, to je bilo samo zbog zatvora, mobilizacije ili službe po ugovoru (u vojsci). Oni, ljudi, nisu otišli u Gruziju ili Kazahstan – nitko od njihove rodbine nikada nije otišao izvan svog grada.
Cijene u trgovinama porasle, ali narod nikad nije vjerovao u trgovine. Narod ima krumpira i tegle kiselih krastavaca u podrumima za cijelu zimu. Preživjet ćemo već nekako. Dakle, u cjelini narod nije ništa izgubio. Nemaju ništa posebno za izgubiti. Ali što su dobili? Dobili su puno. Prije svega novac. Toliko novca.
Naravno, deseci tisuća ruskih vojnika nisu se vratili, ali stotine tisuća jesu! I vratili su se s toliko milijuna rubalja koje prije nisu mogli ni zamisliti.
U rodnom gradu moje supruge (ne tako velikom kao naš, ali mnogo industrijskiji), jedan se čovjek vratio kući s tri milijuna rubalja, koje su on i njegovi prijatelji potrošili u 10 dana. Tristo tisuća dnevno za dečke – neograničeni alkohol i prostitutke. To je život! Oni koji imaju obitelji u međuvremenu dolaze kući i odlaze na more, kupuju stanove, nadograđuju automobile.
Drugo, osjećaju se kao da su dio nečeg velikog. Kao što su naši djedovi pobjeđivali fašizam, mi pobjeđujemo nacizam u Ukrajini (ili što je već tamo). U isto vrijeme tučemo homoseksualce, Židove, cijeli kolektivni Zapad, masone, sve. Oni stariji vesele se ponovnom oživljavanju pionira, vojnoj obuci u školama, školskim uniformama i općenito svim tekovinama svoje mladosti. Bilo je i vrijeme, inače bi se današnja mladež potpuno prepustila! I svi ti dobici bez ikakvog truda, obično čak i bez ustajanja s kauča.
A što ponuditi ljudima koji su se zahvaljujući ratu obogatili i osjećaju se sjajno, kao kraljevi? Snimke o palačama korumpiranih dužnosnika? Narod zna odavno, još od 90-ih, da su pokradeni, to nije vijest.
Rasprave o tome kako je narod (koji je ostao) kriv za zločine režima? Intervjui o demokraciji i ljudskim pravima? Tragične priče zatočenog Berkovicha ili Melkonyantsa? Tko su uopće ti ljudi – ništa o njima nisu rekli ni na televiziji ni na internetu (na primjer, na stranici Komsomol’skaya pravda ).
Novčani dodaci – koje ljudi ne bi zaradili godinama i godinama od svojih normalnih poslova – u kombinaciji s osjećajem da su dio nečeg velikog, eksplozivna su smjesa. Ako to ne uzmete u obzir, mogli biste se beskrajno pitati zašto su na prošlim izborima uglavnom sela (a ne veliki gradovi) glasala za gubernatore koje postavljaju Kremlj i “vladajuća stranka” – iako je upravo to bilo selo koje je najviše stradalo od mobilizacije.
Upravo ta eksplozivna smjesa gura bake koje na biračka mjesta dolaze u haljinama kupljenim prije 20 godina da glasaju za režim. Iskreno su za režim za koji vjeruju da će uskoro izgraditi veliku državu – za inat neprijateljima, naravno.
“I upravo iz te mješavine nastaje totalni nesporazum između tankog sloja onih koji su ratom stvarno izgubili sve i ogromne većine stanovništva koja nije izgubila ništa, a dobila je sve.”
U našim intelektualnim razgovorima, dok se nadamo da će noćna mora uskoro završiti, pokušavamo se ne prisjećati ove činjenice: stotine tisuća muškaraca i žena koji su već sudjelovali u sadašnjem ratu i procesu “ponovne izgradnje novih teritorija ” imaju milijune djece.
Ti milijuni djece vjeruju da njihovi očevi i majke sada čine herojske stvari. Oni iskreno vjeruju u to, jer njihovi roditelji ne mogu biti čudovišta. Ovi milijuni djece stavljaju trobojnicu 1. rujna za početak školske godine, gledaju istu televiziju, slušaju priče svojih očeva o “ ukropi ” (pogrdni izraz za Ukrajince) i putuju kroz uništeni Mariupolj na svom putu na odmor na Krimu (sa ili bez očeva).
Za javno pokajanje nakon završetka rata morat ćemo pričekati da ova djeca odrastu i dobiju svoju djecu, pa da se ovoj (još nerođenoj) djeci kaže da su im djedovi činili nedostojanstva. Iz nekog razloga, lakše je slušati o djedovima nego očevima. Unutarnje, a ne vanjsko, pokajanje u Njemačkoj započelo je 1970-ih – baš kad su odrastala djeca djece nacista.
Tako će do kraja 2040-ih biti moguće razgovarati s ljudima o gubicima koje je rusko društvo zapravo pretrpjelo od sadašnjeg rata. Bar će neki od njih stvarno slušati. Osim toga, do tada će učitelji čija je karijera započela pod Brežnjevom konačno prestati predavati.
U međuvremenu, narod proživljava možda i najbolje razdoblje u životu. Naravno, neki od njih se povremeno vraćaju iz rata u pocinčanim lijesovima. S druge strane, cijela će ulica izaći na sprovod – zašto vam se ne sviđa oživljavanje tradicijskih vrijednosti.
IZVOR: Sergej Černišov/ Sibir.Realii.
