Pravni poredak i nakon smrti štiti dostojanstvo preminule osobe kroz prava njezinih najbližih srodnika, jer se javnim prikazivanjem nečije patnje i smrti izravno vrijeđa pijetet prema pokojniku i duboko zadire u intimu obitelji.
Smrt Kristijana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan već je sama po sebi potresla hrvatsku javnost. Dodatni šok izazvala je objava snimke nadzorne kamere koja prikazuje posljednje minute njegova života.
Snimka, koja traje više od osam minuta, ubrzo se proširila društvenim mrežama i internetskim platformama te postala predmet javnih rasprava, pravosudnih izvida i političkih reakcija.
Dok se najveći dio javnosti usredotočio na pitanje kako je snimka dospjela u javnost i tko je odgovoran za njezino curenje, možda je važnije pitanje ono koje se znatno rjeđe postavlja: što objava takve snimke govori o našem odnosu prema ljudskom dostojanstvu, privatnosti i pravima obitelji žrtve?
Nema nikakve dvojbe da postoji snažan javni interes da se istraže okolnosti ove tragedije. Riječ je o slučaju koji se dogodio unutar javne zdravstvene ustanove, a medijski objavljeni detalji izazvali su ozbiljne sumnje u zakonitost i stručnost postupanja odgovornih osoba. Upravo zato građani imaju pravo zahtijevati potpunu istragu, transparentnost institucija i utvrđivanje odgovornosti.
No javni interes nije neograničen pojam. U demokratskom društvu on ne podrazumijeva pravo javnosti da promatra svaki detalj nečije patnje, poniženja ili smrti. Njegova je svrha osigurati nadzor nad radom institucija i omogućiti raspravu o pitanjima od šireg društvenog značaja.
Drugim riječima, javnost ima pravo znati što se dogodilo, ali nema automatsko pravo gledati posljednje trenutke života jednog čovjeka.
Upravo na toj granici razlikuju se legitimno informiranje i ono što se s punim razlogom može nazvati javnom okrutnošću.
Bolnička soba nije javna pozornica
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je riječ o snimci nastaloj u zdravstvenoj ustanovi. Pacijent na liječenju nalazi se u jednom od najranjivijih položaja koje osoba može doživjeti. Bolnička soba predstavlja prostor u kojem građanin opravdano očekuje najvišu razinu privatnosti, povjerljivosti i zaštite dostojanstva.
Videonadzor koji postoji u takvim prostorima služi zaštiti zdravlja i sigurnosti pacijenata, a ne javnom prikazivanju njihovih najtežih životnih trenutaka.
Kada takva snimka napusti strogo kontrolirani sustav i postane sadržaj za masovno dijeljenje na internetu, dolazi do ozbiljnog sukoba između interesa javnosti i prava na privatnost.
Pritom se često zaboravlja da hrvatsko kazneno zakonodavstvo ne sankcionira samo neovlašteno snimanje u prostorima zaštićenima od pogleda, nego i samo činjenje takve snimke dostupnom trećim osobama. Drugim riječima, povredu privatnosti i dostojanstva ne čini samo onaj tko je snimku iznio iz bolnice, nego i svatko tko je svjesno objavljuje i dijeli dalje.
Kazneni zakon (Članak 144.) propisuje kaznu zatvora do tri godine za svakoga tko osobu u posebno zaštićenom prostoru snimi ili takvu snimku uporabi i učini dostupnom većem broju osoba.
Postupak za uklanjanje spornog sadžaja može pokrenuti obitelj, no brza reakcija pravosuđa je ključna kako bi se obitelj zaštitila od daljnjeg traumatičnog izlaganja javnosti i kako bi se spriječilo da se tragična smrt u zdravstvenoj ustanovi pretvori u javni spektakl.
Dostojanstvo ne prestaje u trenutku smrti
Jedno od najvažnijih pitanja koje proizlazi iz ovog slučaja jest odnos prema dostojanstvu pokojnika. Iako smrću prestaje pravna osobnost pojedinca u klasičnom smislu, hrvatski pravni poredak i dalje štiti pijetet prema pokojniku te kroz prava njegovih najbližih čuva uspomenu, dostojanstvo i privatnost povezanu s preminulom osobom.
Društvo koje poštuje vladavinu prava ne štiti samo žive osobe nego i način na koji se postupa prema onima koji više ne mogu braniti vlastita prava. Upravo zato objava snimke koja prikazuje smrt pacijenta nije samo pitanje medijske politike ili digitalnih platformi. Ona postaje pitanje poštovanja temeljne ljudske vrijednosti, dostojanstva čovjeka.
Sekundarna viktimizacija
Dok se javnost fokusira na počinitelje, institucije i kaznene postupke, često se zaboravlja na one koji možda trpe najteže posljedice.
Roditelji, članovi obitelji i bliski prijatelji ne prolaze samo kroz proces žalovanja. Oni su prisiljeni živjeti sa spoznajom da se najteži trenuci njihove voljene osobe pregledavaju, komentiraju i dijele na internetu. Takva situacija predstavlja ono što stručnjaci nazivaju sekundarnom viktimizacijom.
Prvotna tragedija bila je smrt njihova sina i člana obitelji. Druga tragedija nastaje kada se ista patnja pretvori u digitalni sadržaj dostupan tisućama ili desecima tisuća korisnika. Svako novo dijeljenje, svako ponovno pojavljivanje snimke i svaki novi pregled može značiti ponovno otvaranje emocionalne rane.
Obitelj tako ne postaje žrtvom samo jednoga događaja. Postoji opasnost da postane žrtvom trajnog digitalnog širenja vlastite tragedije jer internet ne poznaje zaborav, a jednom objavljeni sadržaj može se beskonačno kopirati, pohranjivati i ponovno distribuirati.
Upravo zbog toga hrvatsko pravo kroz zaštitu prava osobnosti prepoznaje važnost duševnog zdravlja, privatnosti i dostojanstva pojedinca. Ta zaštita nije tek deklarativna. Sudovi priznaju pravo na naknadu neimovinske štete kada dođe do teških povreda dostojanstva, privatnosti i obiteljskog života, osobito kada takve povrede uzrokuju ozbiljne duševne boli najbližim članovima obitelji.
Medijska odgovornost važnija od klikova
Posebno je značajno da pojedini mediji koji su izvještavali o slučaju nisu objavili samu snimku, nego njezin sadržaj i opis, pozivajući se na obzir prema obitelji preminulog. Takva odluka pokazuje da između prikrivanja činjenica i objave cjelovite snimke postoji širok prostor odgovornog novinarstva.
Moguće je istražiti slučaj, upozoriti javnost na ozbiljne propuste, kritizirati institucije i zahtijevati odgovornost bez pretvaranja ljudske smrti u sadržaj za dijeljenje. To je ujedno i ključna razlika između javnog interesa i senzacionalizma. Javni interes služi zaštiti društva, senzacionalizam služi privlačenju pozornosti.
Odgovorno novinarstvo nalazi se između te dvije krajnosti te podrazumijeva procjenu posljedica koje određena objava može proizvesti za žrtvu, njezinu obitelj i društvo u cjelini.
Test zrelosti pravne države
Slučaj Kristijana Josipa Periša mnogo je više od još jednog kaznenog predmeta. On predstavlja test sposobnosti institucija da istovremeno zaštite pravo javnosti na informaciju i pravo pojedinca na dostojanstvo. Pred državom nije samo zadatak utvrditi okolnosti smrti i moguće kaznene odgovornosti. Jednako je važno utvrditi kako je snimka dospjela u javnost te mogu li se zaštititi dostojanstvo pokojnika i duševni integritet njegove obitelji.
U trenucima kada digitalni prostor postane mjesto gaženja temeljnih ljudskih vrijednosti, reakcija države mora biti brza, jasna i institucionalno utemeljena.
Pravosudni i represivni aparat, odnosno DORH i policija, imaju zakonsku obvezu djelovati po službenoj dužnosti. Brzom istragom o tome tko je snimku iznio iz sustava, procesuiranjem odgovornih te upućivanjem hitnih pravnih zahtjeva tehnološkim platformama za uklanjanje snimke, pravosuđe izravno štiti dostojanstvo žrtve i integritet postupka.
S druge strane, iako izvršna vlast ne može izravno brisati sadržaje s privatnih globalnih mreža niti naređivati pravosuđu koga će uhititi, moralna i politička odgovornost Vlade i resornih ministarstava jest jasna javna osuda širenja ovakvog sadržaja. Kroz sustave zdravstva, pravosuđa i socijalne skrbi, država mora osigurati hitnu psihološku i besplatnu pravnu pomoć obitelji te potaknuti nadzor nadležnih regulatora, poput Agencije za medije.
Civilizacijska vrijednost društva ne mjeri se samo sposobnošću da razotkrije istinu o mogućem zločinu, mjeri se i sposobnošću da pritom ne izgubi osjećaj za ljudskost. Pravo javnosti da zna važan je temelj demokracije, no jednako važna jest i spoznaja da nijedna tragedija, ma koliko bila društveno relevantna, ne bi smjela postati javni spektakl na štetu dostojanstva žrtve i onih koji su je voljeli.
Upravo zato zaštita privatnosti, pijeteta prema pokojniku i duševnog integriteta obitelji ne predstavlja prepreku javnom interesu. Ona predstavlja njegovu najvažniju granicu.
M. Marković/Foto: Screenshot X
