Zašto druga žena ministra poljoprivrede mlati mrtvoga magarca?

O pokušaju ustavnog puča na portalu Vjera i djela piše veliki pravni mag Petar Marija Radelj: “Izbor gospođe Kolinde Grabar Kitarović je i legalan i legitiman. Sumnje u ustavnost njezina izbora popraćene su nesuvislim analizama, neozbiljne su i proturječne!”

1. Nekoliko građana i birača, bliskih raspuštenom izbornom stožeru predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića – od kojih se on ogradio – a koji se ne mogu pomiriti s izbornim porazom predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića, objavili su 14. siječnja 2015. u medijima sumnje 1, 2, 3 u izbornu pobjedu Kolinde Grabar Kitarović na ponovljenim izborima za predsjednika Republike 11. siječnja 2015. Njihovo protivljenje da prihvate izborni poraz znak je žalovanja, ali nikako nije dobro što to žalovanje prelazi u napad na srž demokracije i pokušaj izazivanje ustavne krize. Za duhovno zdravlje tih sugrađana bilo bi dobro da što prije prihvate stvarnost, na što ih je pozvao i predsjednik Sabora već u izbornoj noći, i predsjednik Josipović u svojem obraćanju u kojem je priznao poraz. Stoga je propitivanje zašto se u meritorni ishod drugoga kruga izbora (između dva kandidata) kao treća opcija ne računaju nevrijedeći glasovi – mlaćenje mrtvoga magarca. Pitanje je po čijoj zamisli i naputku. Ili za čiji račun se to ipak čini.

2. Prema diplomiranoj pravnici, do preklani saborskoj zastupnici SDP-a, a zatim nevjesti ministra poljoprivrede i bivšoj europarlamentarki, Sandri Petrović Jakovina (29), prvi razlog za upitnost pobjede je tobožnja neusklađenost članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske s člankom 95. Ustava Republike Hrvatske koji da kaže „kako je za pobjedu na predsjedničkim izborima potrebno osvojiti većinu glasova svih birača koji su glasali“. Tvrdnja je netočna, neistinita i tendenciozna.

2.1. Netočna je, jer članak 17. stavak 4. Zakona o izboru predsjednika Republike određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“ Dakle, na ponovljenim izborima (poznatijem kao „drugi krug izbora“) ne treba dobiti apsolutnu većinu svih glasača koji su glasovali – u zakonskoj odredbi uopće nema pridjeva ‘svih’ – nego najveći broj glasova od onih birača koji su glasovali. Izborna pobjednica dobila je najveći broj glasova, 32.435 glasova više od svojega protukandidata.

2.2. Tvrdnja gospođe Petrović Jakovina neistinita je i u odnosu na sadržaj članka 95. hrvatskoga Ustavajer njegov stavak 3. glasi: „Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana.“ Stoga je očito da se ta odredba odnosi samo na prvi krug. Samo je za njega potrebna apsolutna većina. Docent zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Vedran Đulabić potvrdio je da je za pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora propisana relativna većina, a ne apsolutna kao u prvom krugu. „Dakle, dovoljno je da je kandidat dobio jedan glas više od protukandidata“, izjavio je doc. dr. Mato Palić s Pravnoga fakulteta u Osijeku (Dnevnik HTV-a, 14.1.2015.).

2.3. Tvrdnja je i tendenciozna jer oni koji je ponavljaju kao sumnju u istinitost i valjanost rezultata ponovljenih izbora za predsjednika Republike uopće ne razumiju, odnosno nepravilno tumače Ustav. Naime, u pravu se nikad ne može iz konteksta čupati i gledati samo dio pojedine rečenice. Najmanja odredba u pravu je stavak ili točka. Stoga se ne može kao opća norma uzimati samo prva rečenica članka 95. stavka 3. Ustava kad je iz susljedne, druge rečenice istoga stavka očito da je prethodna rečenica mjerodavna samo za prvi krug.

3. Osim toga, ta se većina, potrebna za pobjedu, računa od birača koji su glasovali i to ne apstraktno, nego konkretno. Suzdržani, otuđeni, poništeni i nevrijedeći glasovi su sociološki i politološki fenomen vrijedan obrade i vrjednovanja, ali nisu pravnorelevantni „glasovi“ jer nisu konkretni, nisu dani sukladno Zakonu o izboru predsjednika Republike Hrvatske. On određuje:

„Članak 29.

(1) Glasuje se samo za kandidate navedene na glasačkom listiću.

(2) Glasački listić popunjava se tako da se zaokružuje redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje.

(3) Vrijedećim se smatra i onaj glasački listić iz kojeg se na siguran i nedvojben način može utvrditi za kojeg kandidata je birač glasovao.

Članak 30.

Nepopunjeni glasački listić, kao i tako popunjen glasački listić da se ne može sa sigurnošću utvrditi za kojeg je kandidata birač glasovao, smatra se nevrijedećim.

Nevrijedećim se smatra i glasački listić na kojem je birač glasovao za dva ili više kandidata.“

Stoga oni birači koji nisu glasovali sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o izboru predsjednika Republike (zaokruživši redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje) zapravo uopće nisu „glasovali“ u pravnom smislu! Profesor emeritus osječkoga Pravnoga fakulteta dr. Zvonimir Lauc ističe da u konačni rezultat „ulaze samo oni koji su predali ispravne glasačke listiće. Nevrijedeći glasački listići se ne uračunavaju.“ (Vijesti HTV-a u 5, 14.1.2015.). Sociolog i analitičar Slaven Letica ističe da nevrijedeći listići nemaju značajku punovrijednih nego ništavnih glasova.

U Rješenju U-VII-947/1995 od 20. studenoga 1995. (Narodne novine, br. 94/95) Ustavni sud Republike Hrvatske ističe: „Iz Zakona proizlazi da je izabran onaj kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasovali. Kandidat može dobiti najveći broj glasova samo kad se radi o vrijedećim glasačkim listićima, tj. o takvima na kojima je birač jasno izrazio svoju volju u korist određenoga kandidata. Nitko ne može dobiti tzv. nevrijedeće glasove, jer se iz glasačkih listića koji su nevrijedeći ne može utvrditi za kojega kandidata je birač glasovao. Pri utvrđivanju rezultata glasovanja uzimaju se u obzir samo vrijedeći glasački listići, jer samo glasove s takvih listića može dobiti neka stranka ili kandidat. Zakonodavac bi, za slučaj da je želio odstupiti od takvoga pravila – da se u obzir uzimaju vrijedeći, a ne i nevrijedeći glasački listići – zasigurno posebnom odredbom to i propisao. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi zaključak da se rezultati glasovanja utvrđuju na temelju samo vrijedećih glasačkih listića; dakle onih koji sadržavaju valjani glas birača. Taj se zaključak odnosi i na utvrđivanje ukupnoga broja glasova koje je dobio pojedini kandidat ili stranka, kao i na utvrđivanje tzv. prohibitivnoga praga. Nevrijedeći glasački listići mogu značiti politički prosvjed, izraz nezadovoljstva izborima ili političkim prilikama, ili pak nemar birača. Zbog toga, a i iz drugih razloga, Zakon određuje da se broj nevrijedećih glasačkih listića mora utvrditi i evidentirati u statističkim i drugim pokazateljima o izborima. No, nevrijedeći glasački listići, a u skladu sa zakonskim odredbama, nemaju ulogu u određivanju rezultata glasovanja.“

Pravna shvaćanja Ustavnoga suda su obvezatna i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Pravna shvaćanja Ustavnoga suda dio su judikature koja se proučava na pravnim fakultetima i polaže na ispitima. Stoga se nameće protupitanje, kako je moguće da mlada diplomirana pravnica koja je to pronijela, to ne zna i dezinformira javnost, a medijima to postaje udarna vijest dana?

4. Druga je tvrdnja osporavatelja izborne pobjede, prema pisanju medija: „Ustav ne poznaje prvi i drugi krug. Tamo stoji da se izbori ponavljaju kad jedan kandidat ne dobije većinu glasova svih koji su izišli na birališta. Zakon bi trebao razrađivati ovu ustavnu normu, ali u njemu piše da je za pobjedu potreban najveći broj birača koji su glasali.“

4.1. Opet nekoliko neistina. Ponovljeni izbori, kako ih zove Ustav, ili kolokvijalno drugi krug izbora za predsjednika Republike, kako se uvriježilo govoriti, uređen je člankom 95. stavkom 4. Ustava. On glasi: „Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.“ Postavlja se pitanje svrhe, čemu bi služio izbor između dva kandidata u drugom krugu, ako teorijski, oni mogu biti poništeni ili postati nevrijedeći zbog glasova ljudi koji su slabo vidjeli, imali poteškoća u pisanju ili su namjerno htjeli učiniti nevrijedećim svoj listić radi izazivanja bezvlašća?

4.2. Osporavatelji izborne pobjede previđaju da članak 95. stavak 7. Ustava određuje: „Izbor predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje se zakonom.“ Time Ustav na Zakon o izboru predsjednika Republike prenosi sve ovlasti da umjesto Ustava, a snagom posebnoga organskoga zakona koji se primjenjuje u toj ustavnoj materiji, razradi sve detalje koje Ustav nije razradio. To znači da je Ustav propisao da se većina potrebna za pobjedu u drugom krugu određuje Zakonom o izboru predsjednika Republike.

4.3. A članak 17. stavak 4. toga zakona određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“

Može se akademski raspravljati o gramatici, je li trebalo pisati veći ili najveći broj glasova. Treba pisati „veći broj glasova“ ako se uzimaju u obzir i nevrijedeći glasovi (ali u tom slučaju je trebalo pisati „veći broj glasova svih birača koji su glasovali“ jer se „svi“ ističu uvijek kad se traži apsolutna većina, inače bez „svih“ se smatra da je potreba relativna većina). Drugim riječima, kako su oni nevrijedeći, taj pojam prevodimo u stvarnost da ne vrijede, pa ih izuzimamo iz osnovice od koje se računa. Zato je posve u redu što u Zakonu od 1992. do danas stoji „najveći broj glasova“. I to nitko do danas nije osporio. Ni na Ustavnom sudu, niti je htio promijeniti tu odredbu.

4.4. Vladajuća je koalicija 24. listopada 2014. donijela izmjene i dopune o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 128/14). Zašto njezini sadašnji i bivši saborski zastupnici, koji su sada otkrili toplu vodu, prije dva i pol mjeseca nisu promijenili ako su mislili da je neustavno ili da je ostavljena pravna praznina?

4.5. Osim toga, druga rečenica članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike odredila je jedinu situaciju u kojoj se događa treći krug: „ako kandidati dobiju isti broj glasova“. Činjenica je da je Kolinda Grabar Kitarović dobila najveći broj glasova birača koji su glasovali, više od milijun i stotinu tisuća, a da je dosadašnji predsjednik dobio 2015. dobio 257 tisuća glasova manje nego 2010. godine.

5. Zdravorazumski, aktualni Predsjednik i predsjednički kandidat Ivo Josipović priznao je poraz i čestitao novoizabranoj Predsjednici, pa teorijski u ponovljenom krugu glasovanja gospođa Kitarović Grabar ne bi imala protukandidata. U trećem krugu njezin protukandidat ne bi mogao postati trećeplasirani iz prvoga kruga zato jer on nije prošao u drugi krug.

6. Ustav, dakle, ne propisuje apsolutnu većinu potrebnu za pobjedu u drugom krugu. Kako se u ponovljenom izboru ne nudi široko biranje između svih koji su se kandidirali, nego samo alternativa između dva kandidata koja su bila najbolja u prvom krugu (s tim da ako jedan od njih odustane, u drugi krug umjesto njega ide trećeplasirani), očito je da je svrha drugoga izbornoga kruga odabrati jednoga od dva moguća, a ne dobiti izabranika apsolutnom većinom izbornoga tijela, bilo onoga potencijalnoga (od svih upisanih birača), bilo onoga aktivnoga (koji je izašao na izbore).

7. Stoga je nerazumno i nesvrhovito smatrati da bi zbog 60.728 nevrijedećih glasova bilo potrebno ponoviti izbore trećim krugom, ili poništiti cijele izbore i krenuti u nove.

8. U osnovi je demokracije postupanje prema unaprijed poznatim pravilima. Anarhizam, tomu nasuprot, želi vladavinu rulje i improvizaciju, revolucionarno donošenje i voluntarističku primjenu propisa ad hoc. Tomu svemu suprotno je načelo vladavine prava, i u njemu sadržano načelo predvidljivosti propisa i načelo legitimnih očekivanja stranka, da se unaprijed zna i može projicirati što se zbiva ili se treba i može dogoditi.

9. U osnovi je ovoga problema pogrješno tumačenje pojma nevrijedećih listića. Onaj tko je „pristupio“ glasovanju, ali nije „dao svoj glas“ sam je sebe diskvalificirao.

Na izborima 11. siječnja 2015. na taj je način ukradeno 778 glasačkih listića (razlika između 2,258.801 koji su „pristupili glasovanju“ i 2,258.023 koji su „glasovali“ prema broju glasačkih listića). Odneseni su kući ili bačeni drugamo, ali ne u biračku kutiju. Jedini dokaz da bi oni trebali biti osnovica bilo kakvoga izračuna jest zbroj imena zaokruženih u izvatku iz popisa birača.

10. Druga skupina onih čiji glas ne utječe na konačni rezultat jesu oni koji su stavili svoj glasački listić u biračku kutiju, ali nisu postupili prema unaprijed zadanim pravilima. A ona su glasila: zaokružiti broj ispred imena kandidata kojega birate. Sve što je drukčije: prazan listić, zaokružena oba, dopisan treći – jest nevrijedeći glas. Sam pojam nevrijedeći glas (ili kako pod nepravilno hrvatski još uvijek govore i pišu: „nevažeći“) znači da je i on diskvalificiran, ne računa se. A osporavatelji izborne pobjede bi baš sad htjeli da se računa. U što, kad njihov glas, ne vrijedi i tako se zove: „nevrijedeći“?

11. Zar je sukladno jednom od najboljih mjerila za vladavinu prava – načelu razmjernosti (čl. 16. st. 2.Ustava) da se zbog 60.728 ili 2,69 % nevrijedećih glasova poništi volja onih 2.197.295 birača ili njih 97,31 % koji su se pridržavali pravila i odabrali jedan od dva moguća izbora? To ne zvuči čak ni adolescentski/pubertetski nego kao djetinjarija krajnje razmaženoga derišta.

12. Na problem zadržavanja otpalih ili nevrijedećih glasova u korpusu onoga o čemu se odlučuje ukazano je i u nedavnoj javnoj raspravi o nacrtu novoga Zakona o referendumu. Osnovica za izračun odluke treba biti broj vrijedećih glasova. Oni glasovi koji nisu vrijedeći, kao i oni koje su birači ukrali (odnijeli sa sobom i ne ubacivši ih u glasačku kutiju), kao i glasovi onih koji nisu izašli na birališta mogu se promatrati kao sociološke činjenice, ali ne bi trebali utjecati na pravnu činjenicu, koliko se birača valjano opredijelilo za koju od ponuđenih opcija. Drugim riječima, da ako je ponuđena opcija bila „za“ ili „protiv“, zbroj postotaka tih dvaju opcija mora biti 100,00 %. A ne manje. Tako i ovdje. Omjer glasova za jednoga i drugoga kandidata zbrojen mora biti točno 100 %. Tako je Državno izborno povjerenstvo pravilno zbrojilo i tu se nema što dodati ni oduzeti. To je sukladno zdravom razumu i hrvatskom pravu. Nema nikakva razumna opravdanja i razmjernosti da se u ishod glasovanja uračunavaju glasovi koji su nisu „dani“ nego su samo preuzete glasovnice, ni glasovi koji su dani, ali su nevrijedeći.

13. Svačije je pravo koristiti svoja prava, ali nakon što je gospodin Josipović priznao poraz, pitanje je čemu će služiti ako i koja od 17 stranaka koja ga je predložila radi vlastite samozabave, a njegove daljnje muke zatraži nadzor ustavnosti i zakonitosti izbora od Ustavnoga suda, a unaprijed zna da će izgubiti. Hoće li joj to vratiti povjerenje birača koje je izgubila?

14. Izbor gospođe Kolinde Grabar Kitarović je i legalan i legitiman.

Sumnje u ustavnost njezina izbora popraćene su nesuvislim analizama, neozbiljne su i proturječne.

mr. Petar Marija Radelj/vjeraidjela