Zašto Hrvati, ponajviše branitelji, kažnjavaju sebe, umjesto da zgaze one koji im čine nepravdu

Tri i pol tisuće branitelja je diglo ruku na sebe. Iz raznih razloga, boli, psihičkog rastrojstva, nepravdi; stvarnih ili subjektivnih. Zašto Hrvati sebe kažnjavaju zbog nepravdi koje im drugi čine, umjesto da se pobune protiv njih?

Piše: Marko Jurič

Ono što bode u oči, jer ubija smisao prosvjeda, jest početak rečenice: ‘Mi nikom ne prijetimo’. Čemu prosvjed ako se nikome ne prijeti? Koja je svrha bilo kojeg prosvjeda ako on ne pokazuje onome protiv koga je usmjeren snagu i odlučnost prosvjednika, na što su sve spremni ako njihovi zahtjevi ne budu uvaženi? Svaki je prosvjed prijetnja ili upozorenje. Ako toga nema onda je to skup bez ikakvoga smisla.

Nažalost, ovakva špranca je toliko tipična za hrvatske prosvjede koji se uvijek diče i hvastaju nekakvim dostojanstvom i mirnoćom. Kakav mir i dostojanstvo? Kakva su dobra donijeli ili nešto promijenili takvi prosvjedi? Osim što su djelovali kao sedativ za naciju, kao pacifikator, kao amortizer za udarce koje nacija prima već petnaest godina. Ni jedna rajčica ili jaje nije ‘ispaljeno’ na fasadu nekog ministarstva, banke, firme, a kamo li nešto žešće što gledamo svakodnevno u tv izvještajima iz nekih drugih država pogođenih ovom ili onom krizom, nepravdom ili što već.

Mora da su Pupovac i ekipa s prozora u Gajevoj umirali od smijeha kad su vidjeli dobroćudne Keleminčeve prosvjednike koji ‘nikome ne prijete’. Od smijeha umiru i u Vladi kada im pod prozor dolaze kojekakvi mirni prosvjednici. Na isti način se smiju i u raznim ministarstvima kada im dolaze štrajkaši, sindikalisti, kad im dolazi ona pogažena i ponižena raja, ali koja ipak mirno i dostojanstveno trpi nepravdu, prevare raznih poslodavaca, blokirane račune, zelenaške kamate banaka, višemjesečni rad bez plaće i ostale fore s dugačkog repertoara domaćih izrabljivača i skupljača harača.

Što se to dogodilo da su ljudi postali ovce koje bez otpora puštaju druge da ih strižu do kostiju? Čak i branitelji prosvjeduju ‘mirno i dostojanstveno. Branitelji, hrvatski ratnici, pobjednici, ljudi koji se nisu bojali baruta, olova, pogibelji, sjede mjesecima bezidejno u šatoru i nadaju se da će Gandijevska metoda istjerati Freda i ekipu.

Tri i pol tisuće branitelja je diglo ruku na sebe. Iz raznih razloga, boli, psihičkog rastrojstva, nepravdi, stvarnih ili subjektivnih. Zašto Hrvati sebe kažnjavaju zbog nepravdi koje im drugi čine, umjesto da se pobune protiv njih?

Okrenuti i drugi obraz jest kršćansko načelo, ali ne znači pustiti nekome slobodu šamaranja. Taj koji je to rekao, znao se i te kako razljutiti i biti agresivan i nasilan prema barabama koje su oskvrnule svetinju, koje su dirnule ono što je Njemu važno.

Što ima dostojanstveno u mirnom propadanju?

Foto:maxportal,A-hsp