Kao što je poznato, Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP), barem formalno, zaduženo je za nadzor nad sveukupnim vojnim zračnim i pomorskim prometom. To tijelo trebalo bi biti organizirano kako bi pokrilo temeljne zadaće prema vojnom zrakoplovstvu.
Drugim riječima, moralo bi biti ustrojeno tako da obavlja poslove nadzora operacija, održavanje zrakoplova, školovanje osoblja, licenciranja osoblja, školske centre, kontrolu leta, koordinaciju s civilnim sektorom, kao i uspostavu minimalnih tehničkih standarda po pitanju projektiranja i sustava kontinuirane plovidbenosti.
Međutim, od svega toga SSVZPP ne radi ništa. Tamo caruje kadrovski spržena zemlja i spaljeno nebo. U vojnom vrhu o tome sve znaju, ali računaju ako se u to ne diraju, da manje smrdi.
Stoga, stručni tim Maxportala novom ministru vojnom Banožiću postavlja javno nekoliko pitanja koja se tiču rada SSVZPP-a:
Pitanje prvo, kako izgleda ustroj SSVZPP-a (javnost ima pravo znati tko i kako nadzire vojne zrakoplove, jer javnost i plaća)?
Pitanje drugo, koliko ljudi pokriva ključne funkcije u SSVZPP-u i kakvu izobrazbu te praktično iskustvo u zrakoplovstvu imaju (Part 21, Part M, Part 145, Part 66,EMAR, …)?
Pitanje treće, imaju li tamošnji kadrovi ikakve licence, na temelju kojeg propisa su dobili te licence i koji službeni dokument propisuje način stjecanja vojnih licenci?
Pitanje četvrto, tko i kako produžava resurse zrakoplovima i njihovim komponentama?
Pitanje peto, tko i kako – temeljem kojeg propisa i kojih kompetencija – istražuje nesreće vojnih zrakoplova u RH?
Pitanje šesto, zašto javnost ne zna rezultate istraživanja vojnih nesreća u posljednjih 15-ak godina, te što je MORH/SSVZPP poduzeo da umanji buduće rizike od ponavljanja istog?
Pitanje sedmo, gdje se mogu vidjeti rezultati vojno-civilnih koordinacija, s obzirom da je nekoliko ljudi iz vojnog sustava primljeno u Civilnu agenciju (CCAA) upravo radi tih poslova.
Pitanje osmo, koje su preventivne mjere i aktivnosti poduzete nakon nesreća vojnih zrakoplova od strane SSVZPP-a?
Ima toga još (npr. razne evidencije i statistike, procjene obučenosti i kompetentnosti,…), ali i ova gore navedena pitanja bez dvojbe upućuju na tužno stanje koje caruje u jednoj državnoj ustanovi koja bi, po logici stvari, trebala biti tijesno uključeno u proces kupnje novog borbeno aviona, a tome nisu ni prismrdili.
SSVZPP u akviziciji borbenog mlažnjaka nema ama baš nikakvu konkretnu ulogu. To zapravo ni ne čudi, jer „referencije“ tamošnjih kadrova nisu tajna… Što očekivati od SSVZPP-a kada čiji inspektor ne zna definiciju kontinuirane plovidbenosti. U ovim okolnostima maštati o nabavci suvremenih borbenih aviona je groteskno.
HRZ propada, generali šute
Dok se HRZ tehnički urušava, generali šute. Rapidni gubitak sposobnosti i ljudi jedina je konstanta. Imali smo vremena izgraditi suvremen borbeno zrakoplovstvo, a mi se stalno saplićemo o isti kamen zvan – kronična nesposobnost planiranja. 25 godina od Domovinskog rata nemamo se čime pohvaliti u HRZ-u.
Osim da iz reforme u reformu koračamo sa sve manjom vatrenom moći i sve manje ljudi koji mogu nositi tehnološki razvoj i voditi planiranje. Talijani odavno lete južno od Mljeta, a sa onima iz Budimpešte već smo parafirali dokument o prepuštanju našeg zračnog prostora.
Čelni ljudi HRZ-a?
U međuvremenu, držači mikrofona i novinari-suradnici govore kako konačno gradimo vojsku kako treba?! Mogli bi se složiti s konstatacijom gledajući očima Rima, Budimpešte ili Beograda. Gledajući hrvatsko nebo iz Zagreba, Vukovara, Splita ili Dubrovnika, takvu „izgradnju“ vojske svatko iole normalan bi nazvao – kapitulacijom.
Dok nam se vojna avijacija urušava, čelni ljudi odlučili su se za mehanizam šutnje. Ili su neutralni ili su zauzeli poziciju vlastodržaca. Ono što vojnika čini vojnikom, ili ono što muškarce čini muškarcima, dobar dio njih nema u potrebnim količinama.
Da ne crtamo.
PIŠE: Ekspertni tim Maxportala/ Foto: morh
