ĆAĆA SE VRAĆA: REINKARNACIJA OBIČNOGA PREVARANTA I IZDAJNIKA

srpanj 15, 2017 maxportal
Share Button

Ivo Sanader lažima pokušava uvjeriti Hrvate da je prije devet godina otišao jer nije htio potpisati arbitražu. Ponosan je što je u vlast uveo agresore Srbe, a ne Srbe hrvatske branitelje, što je obnovio spomenik četnicima u Srbu, što je zabio nož u leđa „desnici“, progonio Gotovinu i ostale generale    

PIŠE: Ivica Marijačić /Hrvatski tjednik

Ivo Sanader, nekadašnji predsjednik HDZ-a i Vlade RH, na velika se vrata vraća pod svjetla medijskih reflektora nastojeći iz aktualnih hrvatskih političkih neuspjeha isplivati kao naknadni heroj. Nakon što je Arbitražni sud u Haagu presudio dobrim dijelom u korist Slovenije po pitanju granice na kopnu i moru te odredio da tri četvrtine Savudrijske vale pripada Sloveniji, Sanader kao da je dočekao svojih novih pet minuta slave.

Puni stranice i minute svih medija i trijumfira na tezi da je on 2009. godine, kada je dao ostavku na sve političke i izvršne funkcije, upravo i otišao zato što nije htio trgovati hrvatskim teritorijem. Po njegovim riječima, nije pristao na arbitražu sa Slovenijom jer je, intuitivno valjda, osjećao da bi Hrvatska mogla ostati bez svoga teritorija.

Njegova nasljednica na dužnosti predsjednice HDZ-a i predsjednice Vlade RH, Jadranka Kosor, arbitražu je s lakoćom prihvatila, deblokirala pristupne pregovore Hrvatske i EU-a. Ishod arbitraže danas je poznat neovisno o činjenici što Hrvatska ne priznaje odluku i što je odavno napustila taj proces nakon otkrića nečuvene korupcije slovenskih predstavnika i sudaca Arbitražnoga suda.

Drugim riječima, Sanader poručuje: Jadranka Kosor izdajnica je hrvatskih interesa, ja nisam htio biti izdajnik i odreći se hrvatskoga teritorija jer je previše ljudi palo za slobodu Hrvatske i radije sam otišao iz politike. Bilo bi snažno i vrijedno antologije kad bi to bilo istinito! Ali Sanader opet manipulira, prešućuje i konfabulira.

Nije izdao, ali je doveo Jadranku Kosor da izda

Ne patimo, naime, baš svi od amnezije. Njegov odlazak 2009. nije tako daleka prošlost da se ne bismo sjetili mnogih pojedinosti, napose činjenice da Sanader tada, obrazlažući svoj odlazak, nije ni jednom jedinom riječju spominjao bilo kakve pregovaračke pritiske, arbitražu, slovenske zahtjeve, niti bilo kakve uvjete koji su mu postavljani za deblokadu tadašnjih hrvatskih pregovora za ulazak u EU.

Govorio je tek da odlazi iz osobnih razloga ostavljajući šokiranom čitavu domaću i međunarodnu javnost tim naglim činom abdikacije. Sanader je tada, sjećamo se dobro, apsolutistički ostavio za sebe dužnost počasnoga predsjednika HDZ-a, kao što je sam, ne pitajući nikoga za mišljenje, odredio da mu nasljednica bude Jadranka Kosor, što je ova podrepašica u HDZ-u objeručke prihvatila, cjelivajući u znak zahvalnosti dr. Sanadera i poručujući „Kud Ivo, tud i ja!“.  

Nitko, uključujući i najbliže njegove suradnike i rijetke istinske prijatelje, ali baš nitko, nije imao odgovor na pitanje zašto je otišao Ivo Sanader. Do danas je to misterij.

Hrvatski tjednik jedini je te godine objavio činjenicu da je Sanaderu zapovijed da mora otići prenio agent MI6 Alistaire Sumerland rekavši mu da u roku od 24 sata napusti politiku.

Čiji je nalog, koje međunarodne politike, britanske ili neke druge, agent prenio Sanaderu i čime ga je ucijenio u slučaju da je odbio, nije poznato. To ostaje sub rosa i Sanader po svemu sudeći nikada ne će smjeti reći istinu. Po nekim informacijama Hrvatskoga tjednika, Sanaderu je obećano da mu se ništa, posebno u smislu kaznenoga progona, neće dogoditi u sljedeće tri godine.

No, budući da je on iz pozadine, s dužnosti počasnoga predsjednika stranke, pomalo nestrpljivo htio bitno utjecati na politiku HDZ-a, stanje se počelo mijenjati. Već sljedeće godine htio se stranačkim pučem vratiti na čelo stranke odnosno smijeniti Jadranku Kosor. Ona ga je grubo izbacila iz HDZ-a poručivši mu da se ne može i otići i ostati.

Kako je često u životu vrlo tanka granica između fascinacije i indignacije, Jadranka Kosor nije samo stala na naglome makijavelističkom neprijateljstvu prema dojučerašnjomu uzoru, nego je u nekoliko navrata pozvala u svoj ured tadašnjega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i inzistirala na progonu Ive Sanadera kako bi ga se riješila za sva vremena.

Mladen Bajić u početku je oklijevao ne vidjevši mnogo objektivnih elemenata za progon, no kada mu je gospođa Kosor prigodom drugoga susreta oštro odgovorila „Nismo se tako dogovorili“, Bajić je shvatio da će ju morati poslušati ako želi ostati na dužnosti glavnoga državnog odvjetnika. Sve što se kasnije događalo, javnosti je dobro poznato.

Sanader je procesuiran, pokušao je pobjeći iz Hrvatske, ali je zaustavljen u Austriji, sudi mu se godinama za niz kaznenih djela koruptivne i kriminalne naravi. Trenutačno protiv sebe ima jednu nepravomoćnu presudu u slučaju Planinska po kojoj je osuđen na 4.5 godine zatvora, mora vratiti 17 milijuna kuna državi. Presudu za primanje mita u slučaju prodaje većinskoga udjela Ine mađarskome Molu Vrhovni sud ukinuo je i ponovno će se suditi, kao što se ponovno sudi za aferu Fimi Medija jer je prvostupanjska presuda također ukinuta.

Jadranka Kosor izgubila je višestranačke izbore, nakon što je stranku u poslijesanaderovskome razdoblju vodila ljevičarskim anacionalnim smjerom kakav je, uostalom, zacrtao i Ivo Sanader. Izgubila je unutarstranačke izbore i pobijedio ju je Tomislav Karamarko koji ju je izbacio iz stranke nakon čega je postala zvijezda ljevičarskih medija, zvijezda koja je pothranjivala svoj ego i sjaj bajkama o navodno velikome uspjehu deblokade pregovora za pristupanje Hrvatske EU. Nisu bili rijetki pojedinci koji su upozoravali na opasnost Jadranke Kosor čim ju je Sanader postavio na čelo HDZ-a i Vlade.

Ne pljujte po Sanaderu dok ne vidite što će napraviti Jadranka Kosor. Bili su u pravu, ali u trenucima velikih mijena i euforija, razumne obično nitko ne sluša. Iza razdraganih cjelova i svečanih crvenih oprava i sjajnih odijela Jadranke Kosor i Boruta Pahora događala se obična prljava izdaja. Arbitražom je Hrvatska ostala bez 80 nautičkih milja svoga prostora. Naglo se ugasila ljevičarska ikona i zvijezda Jadranka Kosor, a sada sve jače kao da treperi zvijezda Ive Sanadera.

Doveo agresore u vlast, pljunuo po žrtvi Vukovara   

Izgubljenu arbitražu on pokušava pretvoriti u privatnu, makar i naknadnu političku pobjedu i naciji nametnuti kompleks krivnje što nije stala uza nj prije desetak godina. Dakako, sve se to poklapa s izlaskom Sanaderove knjige „Doba politike – detuđmanizacija“ koju sada vatreno promovira, a izdavači i promotori taj politički pamflet predstavljaju praktički kao nakladničku senzaciju desetljeća. Na tim promocijama hrvatskoj se javnosti Sanaderova politička reinkarnacija nudi implicite kao državničko rješenje.

Premda Sanader s predstavljanja poručuje kako se ne će baviti politikom, ali će pisati o politici, nema sumnje da na nagovor svojih odvjetnika i u suradnji s predstavljačima, a sve su bivši pomazanici jugoslavenskoga zločinačkoga režima, želi poslati poruku pravosuđu da je nevin i da je odbacivanje optužnica jedini pravedan ishod, a usput široj se javnosti želi reći kako je, evo, Sanader taj deux ex machina za sve naše tegobe.

Kao velike, nepriznate Sanaderove zasluge, predstavljači knjige ističu da je on bio veliki reformator i da se odmaknuo od radikalne desnice. Vidi se da se i sam autor, dakle Sanader, posve identificirao sa svojim predstavljačima. Svi zajedno prešutjeli su, naravno, notornu i najvažniju političku činjenicu da je Sanader zapravo – prevarant. On je pobijedio na višestranačkim izborima na jednoj retorici i jednoj političkoj paradigmi, a kad je izbore dobio, odrekao se izvornoga HDZ-ova biračkog tijela i počeo provoditi ljevičarsku politiku do te mjere da su čelnici tadašnjega HNS-a i SDP-a nemoćno priznali da Sanader provodi njihovu politiku.

Dakle, Sanader je okupljao tisuće građana na predizbornim skupovima, a najvatreniji je bio onaj na splitskoj Rivi, na kojima je palio mase na domoljubnim žicama poručujući kako nitko ne će progoniti hrvatske generale, ali kad je osvojio vlast, sve što je poduzimao bilo je dijametralno suprotno od obećanja. Sve je poduzeo da generale i hrvatske branitelje progoni, uvrijedi i omalovaži. U poslijeizbornome kopernikanskom obratu, Sanader je otišao na pravoslavni domjenak koji je organizirao ateist Milorad Pupovac i čestitao pravoslavnim vjernicima „Hristos se rodi“.

Čestitka sama po sebi civilizacijski je čin svakoga premijera, ali ona je u kontekstu Sanaderove vlasti predstavljala simboličku koalicijsku gestu Srbima agresorima na Hrvatsku, a ne Srbima koji su branili Hrvatsku. Sanader se danas hvali da je tim činom izvukao Srbe iz geta, ali istina je da je koalicijom sa Stanimirovićevim Srbima Ivo Sanader duboko uvrijedio i Srbe i Hrvate koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, posebno Vukovara koji je novi koalicijski partner Stanimirović „oslobađao od ustaša“.

Sanaderova pljuvačka u lice žrtvama Vukovara i žrtvama srpske agresije u cijeloj Hrvatskoj nije se zaustavila na tomu, nego je on zaključio sramotni sporazum s Pupovčevom i Stanimirovićevom strankom, SDSS-om, po kojemu se HDZ-ova Vlada obvezala na nezamislive koncesije toj frakciji Srba u Hrvatskoj. Uz ostalo, Sanaderova je Vlada s dva milijuna kuna obnovila spomenik četničkome ustanku u Srbu, primitivni kip ličkoga četnika s vilama u ruci koji bolno podsjeća na strašan pokolj što su ga lički četnici počinili nad tamošnjim Hrvatima od kojih nije ostao nitko niti se ikada do dana današnjega vratio u taj kraj.

Taj je spomenik u slavu genocida nad Hrvatima, ali sporazumom su  agresorima obećane i ispunjene mnoge druge koncesije, uz ostalo mirovine i radni staž za vrijeme ratovanja protiv Hrvatske, izgradnja i povrat stanova kojih nikada nisu bili vlasnici i mnogo toga što je nezabilježeno u povijesti ratova da bi ikada i jedan pobjednik omogućio poraženoj , uz to okupacijskoj strani.

Sanader je na najgnjusniji mogući način ratne pobjednike, hrvatski narod i hrvatske branitelje, ponizio i pretvorio u ratne gubitnike. Posljedice Sanaderove izdaje Hrvatska osjeća i danas. On se nije ni trudio skrivati koliko prezire birače, hrvatski narod, hrvatske branitelje, ne zato što bi ih iskonski mrzio iz neke zatamnjene razine svoje svijesti, nego zato što mu je njegova karijera bila iznad svih drugih interesa.

Tako je s čašom šampanjca pozdravio uhićenje generala Ante Gotovine kojega je nemilosrdno progonio i stranačkim podanicima zabranio da mu uopće spominju ime argumentirajući to sumanutom tezom kako „nema toga što Hrvatska ne će ispuniti kako bi ušla u Europsku uniju“.

Brzo je, kao i Mesić, doletio u selo Biljane Gornje kod Benkovca gdje su neki pijani mještani susjedne Škabrnje kamenom razbili staklo na kući srpske povratnice  i počinili štetu od 300 kuna, ali ni Sanader, ni Mesić, ni Pupovac ni jednom nisu željeli kročiti u Škabrnju i pokloniti se žrtvama masovnoga srpskoga pokolja koji su počinili, uz ine, i pojedinci iz Biljana.

A kako politika često preraste u farsu, tako je bilo i u slučaju Biljana i opisanoga incidenta. Policajci su danonoćno čuvali napadnutu kuću dok nisu vidjeli da se jedan od napadača i napadnuta žena povratnica zapravo noću seksualno zabavljaju dok im sigurnost jamči hrvatska policija po nalogu „velikih državnika“ Ive Sanadera i Stjepana Mesića.

Kako došao, tako i otišao

Sanader je bio podrepaš u odnosu na moćnike i činovnike u Europskoj uniji, bio je diktator u odnosu na podanike iz hranidbenoga lanca u stranci i izvršnoj vlasti u Hrvatskoj. Nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Nedjeljko Mihanović objavio je prije desetak godina knjigu u kojoj je napisao da je Sanader bio suradnik Udbe.

Danas se vidi da je Sanader bio oličenje svega najgorega u hrvatskoj politici: on je običan prevarant, bonvivan, politički izdajnik, lažljivac. Sudi mu se u nizu kaznenih predmeta. Iz aviona se vidi da su u nekim predmetima kriminalizirane zapravo odluke Vlade kojoj je Sanader bio na čelu, dakle da stoji politika iza toga progona, iz aviona se vidi i da u nekim predmetima i inkriminacijama nema konkretnih dokaza protiv njega.

U nekim drugim predmetima sud će možda utvrditi njegovu konkretnu odgovornost. Neovisno o tomu tko je i što je Ivo Sanader, čini se da u tome kaznenome progonu ima strašno mnogo nepravde prema njemu. No ono zbog čega bi u etičkome smislu trebalo suditi Ivi Sanaderu, to je zapravo njegova politička izdaja koju je počinio. Politička izdaja njegov je smrtni grijeh. On je prevario biračko tijelo HDZ-a, prevario je hrvatski narod.

Projugoslavenski apologeti upravo mu političku izdaju definiraju kao „reformu“ i kao  najveće rezultate njegove pojave i vladavine. No tako je oduvijek u Hrvatskoj: napredno je sve što ide kontra hrvatskih interesa, a retrogradno sve ono što je na crti nacionalnih interesa. Udbaško-komunistički kategorijalni aparat neumoljiv je, a Sanader mu se kao i mnogi izdajnici, što u zlokobnoj procesiji jedan za drugim odlaze u povijest, na smetlište, priklonio.

Ivo Sanader došao je prijevarom u politiku (krađa glasova na stranačkome saboru), prijevarom je preuzeo vlast u Hrvatskoj (zabio nož u leđa tzv. desnici), prijevarom je održavao vlast (koalirao s četnicima), prijevarom i dogovorenim paktom omogućio je Stjepanu Mesiću drugi predsjednički mandat (šaljući mu Jadranku Kosor u utrku)  i prijevarom se danas pokušava izvući iz kandži pravosuđa te Hrvatima iznova nametnuti kao državnik lažući im u lice kako je on morao otići jer nije pristao na ulogu izdajnika, čime zapravo dokazuje da jest beskrupulozni izdajnik jer da nije, ostao bi i branio hrvatske interese.

Foto:pxll




Komentari
Share Button