Priče ispod šatora – ovaj put iz crkve sv. Marka Kako su Jure i Lula spasili specijalca (2.dio)

lipanj 10, 2015 maxportal
Share Button

Evo prošla je i ta duga mračna noć čekanja na drugi dio, onaj ljepši od policijskih priprema i otvaranja logora u crkvi. Mnogi od vas su pratili događanja pa nema smisla da ih ja ponavljam. Ja ću samo ispričati ono što nitko nije vidio, a dogodilo se.



Da bismo razumjeli smisao i bit ove priče važno je da se malo uputimo i u povijest Domovinskog rata u kojem su sudjelovale različite postrojbe, ali su najslavniji ipak bili Tigrovi, HOS i naravno specijalci raznih imena i naziva. Za one čitatelje koji su bili pripadnici Vukova, Kuna ili neke druge postrojbe, samo napomena da mi se jave i opišu neke zanimljive, ali šaljive događaje.

U ovoj našoj priči su glavni akteri pripadnici Tigrova, Jure i Lula te specijalci, kojima ime ne spominjem da neprijatelj nebi saznao o komu se radi.

Hrvatske postrojbe su poznate po svojoj hrabrosti, ali bome i po svojem rivalstvu i podgrijavanju priče tko je bolji i okretniji. Tako se od samog otvaranja šatora u Savskoj i na toj bojišnici vodi neprestana rasprava tko je gdje bio i što je sve proživio. Tigrovi su uvjereni da su oni najbolji, specijalci na to odmahnu rukom i počnu priču o svojim podvizima, al samo tako dugo dok se u raspravu ne umiješa koji Hosovac. Svima moraš vjerovati jer su svi zajedno porazili jugoarmiju i četnike, pa i u ovom slučaju nema razloga da ne vjerujemo promatraču događaja u crkvi sv. Marka.

Što se dogodilo? Branitelji su se taman bili sklonili u crkvu kad je pendrekašima stigla naredba da pod svaku cijenu dođu do posebnih ciljeva: broja jedan, broja dva i broja tri. Pendrekaši su točno znali o komu se radi.
branitelji, crkva sv. marka, spavanje
Broj jedan je već bio u dubini crkve, onemogao i umoran od napornog sjedenja u kolicima se ispružio na hladni crkveni pod. Na vratima crkve se međutim spremala prava invazija, prodor u crkvu s ciljem hvatanja specijalca kojega proglašavaju glavnim organizatorom, financijerom i okretnom točkom prvih demokratskih prosvjeda. U tom smislu je na vrata navalila rulja od jedno pet šest pendrekaša, predvođeni nekim navijačem Crvene Zvezde, koji je jedva čekao da uleti u crkvu i pokaže ustašama da nije zaboravio poraz u Domovinskom ratu.

Očito su naredbodavatelji dobro isplanirali korištenje ljudskih, bolje rečeno četničkih, resursa u napadu na invalide. Iako su se svećenici i invalidi trudili da zaštite crkvu od prodora primitivnih pendrekaša ipak je jedan od njih provalio u sam prostor crkve i zakrvavljenih očiju je tražio svoj cilj: specijalca kojega su svim silama htjeli ugrabiti i pokazati ga narodu kao simbol svoje moći i prijezira.

Kao što nekad Herod pokaza glavu Ivanovu, tako je i ovaj današni Herod mislio na pladnju prikazati odsječeni ponos naših ratnika. No i Herodu je dogorilo. Na samim vratima su mirno i dostojanstveno svoju prigodu čekali iskusni tigrovi Jure i Lula. Nogu napetih za skok, ruku spremnih za obranu i očiju budnih za svaki pokret čekali su što će se dogoditi.

Specijalac je bio jako blizu vrata jer je nešto dobacivao pendrekašima. Ispred njega su u prvom redu bili Jure i Lula te još neki momci kojima nisam doznao ime. U jednom trenutku je nastala gužva. Pendrekaš je zakoračio prema specijalcu, siguran da mu više ne može izmaći, no prevario se jer u svoj plan nije bio ukalkulirao spremnost tigrova da ga ogrebu. Jure i Lula su stajali mirno, opušteno, kao što je opušten tigar prije nego za konačni skok napne sve mišiće. Kad su vidjeli pendrekaša, kako ciljano kreće prema specijalcu, oni su se sjetili onih dana kad su iste takve tipove gledali dok udaraju na hrvatsku vojsku.

Sjetili su se svih onih gadnih dana i srce ih je zaboljelo od tuge da opet doživljavaju ovako nešto na vratima crkve. Zar opet oni moraju stajati u obranu, ali ovaj put na vratima crkve? Zar to nije tragično, pogubno i tužno?

No, nije bilo vremena za tugu, suze i razočaranje političarima i lopovima koji su dopustili da pendrekaš, koji navija za Zvezdu, opet udara na njih. Jure je stari Hajdukovac, Lula možda Dinamovac, specijalac je možda neki drugi navijač, al sad nije bilo vremena za te sitnice. Jure je Imoćanin srednjeg rasta, al’ u očima četnika i jugopartizana je on gorostas o kojem su četnici pjevali pjesme strašilovke za svoje neposlušne vojnike.

Lula je neustrašivi tigar, koji na prvu izgleda kao kućni mačak, al’ kad osjeti da je prijatelj u opasnosti onda kreće kandžama neustrašivog tigra i trga sve ispred sebe. Nošen prisustvom kamera, bukom s trga i hukom iz crkve, pendrekaš je pomislio da će se proslaviti i dobiti “Orden Ludog Zorana na krvavoj kolajni” za hrabrost u promicanju ludila i ponižavanja hrvatskih branitelja.branitelji, jure, đuro, zorica, markov trg

Njegova želja za slavom je bila ogromna pa je odlučno krenuo da zgrabi specijalca. No nije računao na Juru i Lulu. Dok je on očima pratio specijalca, nebi li ga uhvatio rukama, Jure je njega uhvatio tamo gdje se teško dopire. Kao u nekoj mačjoj zamci pendrekaš se prislonio uz stup buljeći u plijen koji je mirno stajao i smješkao se. Lula je pogledom i rukom držao uljeza uz sam stup crkvenih vrata. Kad su vidjeli da s tigrovima nema šale pendrekaši se povukoše. Tko zna aktere ove priče on će potvrdit da je Luli važno da se stvar odradila, a za marketing je zadužen Jure.

Iz kasnijeg razgovora sa specijalcem smo doznali da je njemu na trenutke bilo drže da ga nisu spasili. Razlog nije pomanjkanje volje za otporom nego jednostavna činjenica da je bilo teško u sljedećih nekoliko sati slušati tigrovsko režanje o vlastitoj ulozi u spašavanju specijalca. Lula je, kao samosvjesni tigar, šutio o događaju, al Jure je odmah nakon toga počeo propitkivati što bi se dogodilo da u krizi nisu uskočili tigrovi?

Da bi situacija za specijalce bila još nepodnošljivija pobrinuo se i Marko s nekoliko Hosovaca. Oni su dolijevali ulje na reklamu i pričom o hrabrosti tigrova skraćivali sekunde i minute neizvjesnosti. Na drugoj strani su se specijalci pitali kako to da su kolegu ostavili na milost togrovskog spašavanja pa su odlučili da im se to ne smije više dogoditi. Rivalstvo u humanosti je motiv koji je jači i od novca, slave i uspjeha. No, pošteno su priznali da je bilo gadno i da se tigrovima imaju zahvaliti.

Jurina i Lulina ekskluzivna slava nije dugo trajala. Kad se među pendrekašima proširila vijest da je skoro došlo do okršaja, krenuo je novi val pokušaja prodora u crkvu. Ovaj put Jure i Lula su bili negdje oko oltara, neki tvrde da su kriomice, zbog hrabrosti, smjeli probat i misno vino pa je župnik ostao samo na jednom bocunu za misu, al’ to je posebna priča.

Za razliku od njih specijalci su se postavili odmah do vrata, spremni na svaki novi izazov i željni nekog okršaja da bi ipak povratili svoj ugled u očima slatkih konkurenata. Predviđalo se da će opet doći do pokušaja otmice, a oni nisu mogli dopustiti da im opet tigar spašava prijatelja pa su se postavili odmah do ulaza. Njihovo očekivanje nije bilo dugog vijeka. Pendrekaši su opet navalili, ovaj put u malo većem broju. Ispred njih, pored vrata, su bila poredana invalidska kolica u kojima je sjedila ekipa, uglavnom tigrova i dva Hosovca. No dva puta nije moguće iznenaditi prokušane hrvatske bojovnike. Plan pendrekaša je bio oteti i bojovnike i invalidska kolica, ali ne jednog nego njih pet šest odjednom.branitelji_markov_trg_22[1]

Zatečeni nenadanim izljevom nove pendrekaške sile bojovnici u kolicima su ostali na čistacu, bez ikakvog izgleda da ovu noć prospavaju na hladnom crkvenom podu. Dok je prema njima išla masa pendrekaša iza njih je bilo nenadvladivo crkveno stubište. Šanse za povlačenje ravne nuli, a gurači kolica su se negdje odmarali ili molili u crkvi. To je bila prigoda da specijalci pomognu tigrovima kao što su prije par minuta tigrovi spasili specijalca. Njih par je iskočilo iz crkve, zgrabili su kolica i zajedno s prijateljima ih unijeli u sigurni prostor crkve. Imena specijalaca nisam saznao, zato ih ne navodim, al je sigurno da je njihova budnost i odlučnost spasila tigrove od noćivanja u ostojevskim tamnicama.

Nakon spašavanja tigrova i hosovaca u kolicima specijalci su mirno posjedali ispred vrata i smješkali se pendrekašima, koji nisu znali što bi rekli na ovakvu brzinu i kolegijalnost. Kad se Jure vratio iz sakristije preostalo mu je samo da čuje kako više nema pravo na priču da su tigrovi spasili specijalca jer sad su jedan jedan. Na početku se malo nećkao u prihvaćanju istine, ali je, kao pošten i hrabar bojovnik, saslušao prijatelje i priznao da su se dečki iz specijalaca dostojno odužili.

Dok su oni tako zabavljali i Đuro se probudio. Nakon što je zauzeo svoje mjesto u kolicima i s osmijehom saslušao priče o obostranom spašavanju specijalca i tigrova lakonski je dobacio: „Pa vidite da smo nepobjedivi kad smo jedni uz druge“.

Vinko Vukadin



Komentari
Share Button