OBLJETNICE: Na današnji dan, u nejasnim okolnostima, poginuo je Miro Barešić

srpanj 31, 2017 maxportal
Širi dalje

Govor na postavljanju spomenika na mjestu pogibije u Miranjama Donjim održao je general Ante Gotovina



Na današnji dan prije 26  godine poginuo je Miro Barešić. Rođen je Šibeniku 10. rujna 1950., hrvatski je emigrant i revolucionar, heroj Domovinskog rata. Šira javnost ga je upoznala nakon što je u travnju 1971. godine u Švedskoj  izvršio atentat na jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića.

Prvi sukob s ondašnjim režimom Barešić je imao još kao mladić. Naime, odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova. Smatrao je da su Hrvatima ugrožena ljudska prava jer je od komunista stradalo nekoliko njegovih bliskih rođaka. Osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

miro[1]

Uhićenje u Švedskoj

Nakon odsluženja kazne ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku gdje se povezao s ljudima iz Hrvatskog narodnog otpora i drugim hrvatskim nacionalistima.

Planirao je formirati organizaciju pod nazivom Crna Legija kao bi pokrenuo pobunu protiv Jugoslavije.

U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim 7. travnja 1971. godine organizirao je i izveo akciju kojoj je cilj bio otmica jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića. Htjeli su ga razmijeniti za Miljenka Hrkaća  osuđenog u Beogradu zbog navodnog podmetanja bombe u jednom beogradskom kinu. Jugoslavenski veleposlanik Rolović u Švedsku je došao sa snažnim partizanskim autoritetom, poznat kao okrutni ubojica iz ratnog perioda i porukom ‘rešiću ustašku kopilad u Švedskoj’.

Tijekom otmice nije se predao,  zapucao, ali je i sam teško ranjen. Umro je nakon 8 dana. Barešić i prijatelji švedskoj policiji predali su se bez otpora.  Osuđen je na kaznu doživotnog zatvora. U  rujnu 1972. trojica hrvatskih emigranata Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac oteli su zrakoplov na letu Göteborg – Stockholm, spustili se u Malmeu, i tražili puštanje na slobodu Mire Barešića i Anđelka Brajkovića.

Uz Brajkovića i Barešića tražila su puštanje na slobodu Ivana Vujičevića, Blage Mikulića, Marinka Leme i Ante Stojanova, koji su također sudjelovali u napadu na jugoslavenski konzulat.

Švedska vlada ispunila je sve zahtjeve otmičara, koji su se nedugo nakon toga zajedno sa šestoricom puštenih osuđenika prizemljili u madridskoj zračnoj luci. Predavši su se španjolskim vlastima. U Madridu im se sudilo, ali ih je španjolski vladar Francisco Franco pomilovao nakon dvije i pol godine.

Po izlasku iz zatvora Barešić nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer je u Španjolskoj, kao europskoj zemlji,  lakše mogao biti na meti Udbe.

U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju, tražio je da se istakne hrvatska zastava tijekom proglašenja pobjednika.

S vremenom je CIA otkrila njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj. Nastavio je služiti kaznu doživotnog zatvora. Nekoliko puta je štrajkao glađu želeći skrenuti pozornost na sebe i na položaj Hrvata u Jugoslaviji. Nakon niza žalbi kazna doživotne robije preinačena u 18-godišnju zatvorsku kaznu.

Na slobodu je pušten 1988. godine kada se ponovno vratio u Paragvaj. Prošavši svojevrsnu emigrantsku epopeju – služenje doživotne kazne, oslobađanje nakon otmice zrakoplova, utočište u Paragvaju, službovanje u Washingtonu i izručenje natrag u Švedsku, štrajk glađu gotovo do smrti  – Barešić se početkom srpnja 1991. vratio u Domovinu.

Na tragu ideje nacionalne pomirbe, odmah se, bez ikakve zadrške ili zazora spram bivših komunista u novoj vlasti, priključio hrvatskim postrojbama. Poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih, u zaleđu zavičajnih Pakoštana.

S obzirom da okolnosti njegove smrti nisu bile adekvatno profesionalno istražene, kao i na činjenicu da su u to vrijeme ključne pozicije u sigurnosno-obavještajnom aparatu držali njegovi dojučerašnji neprijatelji (Josip Manolić, Zdravko Mustač, Josip Perković...), u znatnome dijelu javnosti prevladava mišljenje da Barešićeva pogibija nije bila slučajna. Hrvatski emigrant Nikola Majstorović snimio je vrlo kontroverzan i neuvjerljiv dokumentarni  film o pogibiji Mira Barešića. Kao krivca za Barešićevu smrt prokazao je tadašnjeg ministra iseljeništva Gojka Šuška.

No, ni tada ni danas Majstoroviću nitko razuman nije povjerovao. Šibenčanin Stipe Jukić je sa suborcem Marijom Barišićem nedavno je objavio knjigu „Hrvatski vojnik Miro Barešić nije ubijen u okršaju sa Srbina nego je likvidiran u smišljenoj zavjeri“.

Jukić tvrdi da Barešića nisu ubili Srbi, nego su ga ubili oni koji neprestano vladaju Hrvatskom još od vremena Jugoslavije.

„Miro Barešić ubijen je jer previše znao, ubijen je kako bi Perković i slični zavladali Hrvatskom“, tvrdi Jukić. Bilo kako bilo, Barešićeva smrt i dan danas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.

M. Marković/Foto:privatni arhiv



Komentari

Širi dalje