Kazimir Mikašek: Udbaški progoni i likvidacije hrvatske desnice

listopad 20, 2019 maxportal
Share Button

Krajem ljeta ili početkom jeseni 1988. godine u Solinu kod Splita održano je tajno savjetovanje visokih partijskih funkcionera Jugoslavije i rukovodećih kadrova SDS-a (UDB-e), a na dnevnom redu je bila tema opstanka ili nestanka SFRJ.



 

PIŠE: Kazimi Mikašek Kazo

Zaključeno je da je raspad Jugoslavije gotovo neizbježan, jer najutjecajnija službena Srbija, srpski političari iz Hrvatske i BiH, okorjeli orjunaši i “jugoslaveni” neće blagosloviti stvaranje tzv. “labave konfederacije” ili nekog oblika treće Jugoslavije, popuštajući na taj način velikosrpskoj ideji o stvaranju Miloševićeve „velike Srbije“ iz memoranduma SANU.

Stoga su donesene smjernice kako se treba ponašati u novonastalim okolnostima:

-ako se dopusti višestranački sustav – potrebno je planski odmah ulaziti u sve političke stranke i „lijeve i desne“, kao i stranke centra – te ih na taj način usmjeravati i na samom početku preuzeti vodeće pozicije
– prije mogućih višestranačkih izbora potrebno je preuzeti bankarski sustav, izvozno-uvozne tvrtke i komunalna poduzeća bez formalno-pravnih uvjeta, a kada se steknu uvjeti to zakonito formalizirati
– operacionalizaciju privatizacijske pljačke i spašavanja Jugoslavije započeo je Ante Marković uz pomoć SAD i MMF-a sredinom 1989. kada je naizgled poništio vrtoglavu hiperinflaciju koja je tada dostigla nevjerojatnih 3000%
– Ante Marković donosi novi Zakon o privatizaciji koji je u svojoj biti iskorišten kao osnova pljačke stoljeća u republikama bivše Jugoslavije. Ni taj potez Ante Markovića nije moglo spasiti Jugoslaviju, jer poznato je da su “jugoslaveni” bili do nogu poraženi na višestranačkim izborima 1990. dok su s druge strane Miloševićevi velikosrbi snažno forsirali stvaranje Velike Srbije bez obzira na cijenu krvavog rata koji je uslijedio.

Tom planu se nisu protivili ni „novi nacionalisti“, a u stvari „udbaši i kosovci“ koji su promijenili kapute, jer im je za ostanak u sferi političkog utjecaja nužno trebao oružani sukob koji će zacementirati njihov status nakon raspada bivše države. Poznato je u tom periodu preraspodjele političke i novčane moći, da je uz dozvolu državnog vrha Vojku Santriću isplaćeno 12 milijuna DEM za već propalu i silno zaduženu tvrtku “Bemex” koja je za KOS obavljala najunosniju trgovinu širom svijeta.

Na taj način i istim modusom operandi u mnogim drugim slučajevima kupuju se udbaše i „kosovce“ da se ne bi miješali u preuzimanje vlasti i stvaranje države davši im time znak da ih se neće dirati, da će njihova stečena imovina ostati nedirnuta, te da neće biti nikakve političke lustracije. Isto se događa i sa isplatom Roglićevih „kosovaca“ u tvrtki “Ina Tours” i brojnim drugim propulzivnim tvrtkama.

Vanja Špiljak, sin silno utjecajnog Mike i slični njemu jednostavno otimaju državna predstavništva i preregistriraju ih na sebe i tako se stvara nova moćna sekta budućih Tedeschija i njemu sličnih, pod parolom, kada imaš novac imaš i neograničenu političku moć.
– rasterećeni straha od političkog progona i oduzimanja nekretnina koje su stekli likvidacijama političkih protivnika i predratnih bogataša, a ostavši nedirnuti na glavnim upravljačkim funkcijama, partijci i udbaši počinju kadrovirati kroz novonastale stranke u novom državnom aparatom, te ga tako nastoje potpuno preuzeti stvarajući novi „udbaški ešalon“ odanih suradnika. Cilj im je uzeti sve od lokalnih komunalnih tvrtki pa sve do banaka i državnih ministarstava u kojima su im glavne vlastodržačke poluge ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova.
– radi lažne jednakosti u taj pljačkaški sustav propuštaju desničarske „kleptomane“ te time stvaraju ozračje totalne korupcije u društvu, kako bi se s njima nakon nekog vremena javno obračunali optužujući ih kao jedine pljačkaše Hrvatske, a tu matricu je kasnije najvještije koristio Stjepan Mesić prilikom svog prvog pohoda na Pantovčak.

Prema zaključcima UDB-e (SDS-a) i Partije osim zadržavanja upravljačkih funkcija u gospodarstvu te financijski i obavještajno potpomažući vodstva novonastalih političkih stranaka, partija, UDB-a i KOS su provodili strategiju otvorenih i nemilosrdnih likvidacija hrvatskih “ekstremista”, „pravaša“ i „desničara“ koji su došli iz iseljeništva ili su se u domovini izrazito isticali u domoljublju i sudjelovanju u obrambenim pripremama od prijeteće jugoslavenske i velikosrpske agresije. Plan im je bio da najvrjednije hrvatske sinove, tzv. „ustaše“ u nadolazećem ratu izlože kao glinene golubove na prvu crtu bojišnice kako bi ih što više izginulo.

Pogibija Mire Barešića, koji je likvidiran 31.srpnja 1991. i danas je, nakon toliko godina obavijena velom tajni. Sličnu sudbinu doživjeli su deseci domoljuba iste orijentacije likvidirani kao potencijalni pravaški vođe ili oni koji su previše znali, kao što je Mladen Mustać, Tomislav Matić i td.

Ante Paradžik nije bio niti naoružan kad je ubijen kao navodni “martićevac”. U to vrijeme članstvo stranke HSP raslo je nevjerojatnom brzinom. Broj od 18.000 članova koliko je stranka imala krajem 1990. godine narastao je na više od 100.000 do jeseni 1991. godine, a na okupljanja i prosvjede stranke dolazile su tisuće ljudi. Paradžik je kritizirao tadašnju hrvatsku vlast na čelu sa Franjom Tuđmanom, smatrajući da ne čini dovoljno na obrani i konstrukciji nove Hrvatske.

Dana 21.rujna.1991. godine je likvidiran je na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima. Policajci su se poslije pravdali time kako su dobili dojavu da su u automobilu “martićevci”!? Ubojice su osuđeni, ali su ubrzo bili amnestirani od hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana na prijedlog Vladimira Šeksa.

Ludvig Pavlović je krenuo iz kuće 18. rujna 1991. u tobože “dobro pripremljenu zasjedu” velikoj koloni agresorske JNA koji je iz Kupresa išao prema Mostaru. U zasjedi blizu Posušja došlo je do razmjene vatre. U službenom izvješću piše da je na strani JNA poginuo vodnik Vojko Čeh, a na hrvatskoj strani Ludvig Pavlović.

Ludvigova obitelj (brat Ivanko) sumnjaju u službenu inačicu tog sukoba. Pojavila se sumnja da je Ludvig stradao na drugom mjestu, a sukob s JNA insceniran da bi se zamračile okolnosti njegove smrti. Zato na spomeniku ne piše “ovdje je poginuo Ludvig Pavlović…”, kao što je uobičajeno, nego piše “Ovdje je pronađeno tijelo Ludviga Pavlovića”.

Njegova smrt do danas nije razjašnjena kao što nije utvrđeno tko je zapovjedio da se 9. rujna 1991. likvidira Blaž Kraljević i 8 njegovih pratitelja.

Da obavještajni sustav RH nije bilo umiješano u tu operaciju, kako bi ubojice tijela 9 žrtava odvezle u Omiš, što su izjavili mjesec dana nakon počinjenog zločina?

Postavlja se logično pitanje zašto su mučki ubijeni Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik i Blaž Kraljević i nije li bilo drugog načina staviti ih pod kontrolu i jedinstveno vojno zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga?

Kao mantra ponavljala se teza kako su pravaši, formirajući zasebnu stranačku vojsku, sprječavali Hrvatsku na putu međunarodnog priznanja.

U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvaranje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Optužba je odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.

Nakon eliminacije Dobroslava Parage s čelnog mjesta u HSP-u, na Kutinskom saboru 1993. godine, nakon što je Paraga bio u Sjedinjenim Državama gdje je najoštrije kritizirao politiku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u američkom kongresu, Đapić je u rujnu te godine sa svojim pristašama organizirao Sabor HSP-a u Kutini.

Na njemu je Boris Kandare izabran za predsjednika HSP-a, a on za dopredsjednika te stranke. Nakon Paragine tužbe da je protupravo uzeo ime stranke, Ministarstvo uprave donosi odluku u njegovu korist. Nakon toga počinje politički uspon HSP-a i Ante Đapića dok ga najekstremniji članovi i Paragini pristalice žestoko optužuju da je krtica HDZ-a.

Činjenica je da je dr. Franjo Tuđman često znao otvoreno kritizirati radikalnu desničarsku politiku HSP-a, no istovremeno je prigrlio i Đapića, HOS i HSP, jer je znao koliku domoljubnu i motivacijsku vrijednost ima HOS u nadolazećim osloboditeljskim akcijama Bljesak i Oluja.

Đapić je predsjedniku Tuđmanu za te akcije stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca koji su konačno imali ravnopravan status sa svim sastavnicama Oružanih snaga Hrvatske i više nisu bili smatrani paravojskom ili HSP-ovom stranačkom vojskom. Bili su prihvaćeni zajedno sa svojim znakovljima „Za dom spremni“ i danas je tek kristalno jasno koliko je taj čin bio važan u recentnom svjetlu progona HOS-a i njihovog obrambenog pozdrava „Za dom spremni“ pod kojim je stvorena demokratska, parlamentarna i slobodna država Hrvatska.

Kada je prošlo vrijeme udbaških fizičkih likvidacija pravaških i domoljubnih prvaka protiv Ante Đapića pokrenuta je neviđena urotnička akcija njegovog rušenja na svim poljima, koja je osobito eskalirala nakon što Ante Đapić 1999. godine otvara dosje UDBA, nakon udbaškog ubojstva njegovog strica u Njemačkoj. Otvaranje dosjea UDBA Đapić je još garnirao HSP-ovim zakonskim prijedlogom o donošenju zakona o lustraciji i time se potpuno izložio kao pokretna meta udbaškim strukturama kojima je svaki oblik pravaštva, domoljublja i bilo kakvog desničarenja remetilo miran san o zaštiti svoje zločinačke prošlosti i budućnosti.

Đapić se i danas optužuje da je bio „krtica“ HDZ-a, no  svima koji žele vidjeti istinu kristalno je jasno da je HSP zapravo uništio Ivo Sanader parolom „glas za HSP je glas za SDP“ pa je umjesto sa HSP-om stvorio srpsko-hrvatsku koaliciju sa SDSS-om Milorada Pupovca, reafirmirao političko srpstvo u Hrvatskoj, a kao zalog tom političkom projektu niknuo je zločinački spomenik u mitomanskom Srbu.

Istom metodologijom brutalnog političkog progona bio je izložen i Tomislav Karamarko sve dok ga nisu srušili, a motivi za njegov progon ležali su u uhićenju ratnog zločinca Josipa Boljkovca i najavi lustracije u Hrvatskoj. Ista metodologija, zbog istih razloga bila je upotrjebljena i protiv Ante Đapića!

Pojava Ante Đapića i njegove stranke DESNO nakon 10 godina političke samoizolacije ponovo je uzburkala udbaške duhove osobito nakon njegove legitimne kandidature za predsjednika Hrvatske čime je više nego očito poremetio projekt „dr.Škoro“ koji je bez ikakvih vrijednosnih temelja predstavljen kao kandidat hrvatske desnice.

Dok su Sanader i njegov HDZ činili sve da eliminiraju Antu Đapića koristeći sve opskurne metode ucjena i političke kupovine, dok se išlo toliko daleko da je nekim poznatim pjevačima navodno plaćeno da ne nastupaju za HSP, pjevač Miroslav Škoro uživao je kraljevski tretman kod tog istog Sanaderovog HDZ-a na njegovoj i Radmanovoj televiziji.

Dok je autentični i transparentni domoljub i branitelj Marko Perković Thompson postao progonjena i zabranjena zvijer, Miroslav Škoro je uz pomoć Sanaderovog establišmenta gradio svoju planetarnu popularnost i silno se obogatio.

Tko je autentičniji pravaš i predstavnik hrvatske desnice, tko ima crno na bijelo svoj ratni put sa postrojbama HOS-a, tko je bio „Za dom spreman“ a tko „za dom nespreman“, tko ima ratni čin brigadira Hrvatske vojske i tko po toj osnovi ima veći legitimitet aplicirati za položaj vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga?

Tko je kao estradni kroničar pjesmicama iz daleke Amerike komentirao Matu, ubojstvo njegovog brata iz iste pjesme, tko je 1990. godine kazao i djelovao po sloganu „sad’ il’ nikada“, tko je  iz velike daljine branio Slavoniju pjesmom „Ne dirajte mi ravnicu“ od koje su Zlatni dukati sa Stankom Šarićem napravili mega hit, tko je kukavica ili domovinski junak, konačno će odlučiti Hrvatice i Hrvati pred glasačkim kutijama i pred svojom savješću?

Kazimir Mikašek-Kazo/Foto:press

 

Komentari
Share Button