Legao sam sinoć i mirno zaspao. U neko doba noći, negdje između sna i jave, začujem topovske pucnje koji dolaze s mora. Onako, još u polusnu, pomislim da opet netko napada Split. Refleks iz ’91. proradi brže od razuma.
A onda me trgne misao: Čekaj, pa mi smo u NATO‑u i Europskoj uniji. Tko bi nas sada mogao napasti? Nisu valjda opet oni iz 1991. – ali onda se sjetim da više nemaju brodova. Sve su prodali, izrezali, rasprodali, osim „Jadrana“. A i oni su sada u NATO‑u, pa valjda nemaju razloga za nove avanture.
U tom trenutku javi se neki umirujući glas, onaj iz snova koji zna sve odgovore, i kaže mi: „Mirno spavaj, to su samo otrovne strelice koje dolaze preko hrvatske granice.“ Da se još malo umirim, pitam ga: Zašto otrovne? Zašto nisu samo strelice? A on odgovori: „Zato što drugih nemaju, a pucaju jer trebaju zatvoriti još samo dva poglavlja za ulazak u EU.“
I tu se probudim. Ne zbog buke – nego zbog ironije. Jer te „strelice“ danas udaraju jače nego topovske granate s fregata i topovnjača ’91. Ne razaraju kuće, ali razaraju povjerenje, pristojnost i minimum političke logike. O Bože, što „noćna anomalija“ u snu može učiniti čovjeku – a što tek anomalija u politici može učiniti odnosima dviju država.
Hrvatska – velikodušni susjed koji daje, a ne dobiva
Hrvatska je, kažu, „velikodušni susjed“. I doista, malo je država u regiji koje su prema Crnoj Gori pokazale toliko dobre volje, strpljenja i političke podrške kao Hrvatska. Kad je Crna Gora kucala na vrata NATO‑a, Hrvatska je bila među onima koji su najglasnije zagovarali njihovo članstvo. Kad je trebalo lobirati, uvjeravati, otvarati vrata – Hrvatska je to činila. Kad je trebalo pokazati da je stabilnost Jadrana zajednički interes – Hrvatska je to ponavljala.
I što smo zauzvrat dobili? Grandioznu ironiju: Hrvatska je do 1991. financirala oružje koje je JRM otela iz hrvatskih luka i povukla u Crnu Goru, a 2017. godine je platila i politički „kredit“ te dala bezuvjetno zeleno svjetlo za ulazak svog dužnika u NATO. Umjesto da se sukcesija riješi pošteno i postavi kao čvrst uvjet, dobili smo situaciju gdje je „dužnik“ postao zaštićen europskim i transatlantskim kišobranom, a ukradena flota postala je samo još jedan profitabilni artikl u katalogu privatnih posredničkih firmi.
Hrvatska neaktivnost – ta vječna „politička volja“ koja uvijek nekako izostane kada treba zaštititi nacionalne interese – na kraju bi nas mogla koštati svega: od pravne osnove za kompenzaciju do kontrole nad vlastitom poviješću.
“Jadran” na reverima crnogorske vojske
Kao vrhunac ove asimetrije, umjesto dobrosusjedskih zahvala za bezuvjetnu potporu euroatlantskim integracijama, s druge su strane stigli potezi koji nas otvoreno provociraju. Evo kako ta priča o „dobrosusjedskoj zahvalnosti“ izgleda kada skinemo rukavice diplomatskog rječnika i obojimo je zasluženom dozom ironije.
Kako najbolje obilježiti dugu povijest broda koji si 1990. godine zadržao u remontu i nikada ga više nisi vratio? Pa tako da – trideset i pet godina kasnije – izradiš posebnu seriju vojnih znački posvećenih upravo tom brodu.
Crnogorsko Ministarstvo obrane i Vojska Crne Gore priopćili su da su krajem srpnja 2025. izradili novu seriju znački, posebno dizajniranih za posadu školskog broda „Jadran“, „u znak poštovanja prema dugoj pomorskoj tradiciji i značaju koji ovaj brod ima za Crnu Goru“, prenijeli su crnogorski mediji.
Poruka Zagrebu bila je suptilna poput paljbe s fregate: „Možda vi imate međunarodno pravo, ali mi imamo brod na našim uniformama.“
Značka je tako postala simbolički trofej – mali metalni podsjetnik na veliku otimačinu – i još jedan dokaz da se u Podgorici tradicija gradi ne na povijesti, nego na prisvajanju.
Filatelistički cinizam: Marka za daleka putovanja
Budući da pravi, fizički jedrenjak „Jadran“ zbog opravdanog straha od hrvatske zapljene ne smije isploviti iz Boke kotorske, crnogorske su ga vlasti odlučile poslati u svijet u papirnatom obliku.
Pošta Crne Gore izdala je prigodnu poštansku marku s likom otetog broda. Tako je „Jadran“ konačno proputovao Europu i svijet – polijepljen na razglednice i kuverte, dok pravi brod skuplja školjke na vezu u Tivtu i čeka da netko u Podgorici skupi hrabrosti za plovidbu do Malte.
Sjećate se onog dirljivog trenutka kada su crnogorski ministri, u duhu europske katarze, zajedno s hrvatskim kolegama postavili spomen‑ploču u bivšem logoru Morinj? E, pa ta predstava za Bruxelles imala je rok trajanja kraći od jogurta.
Čim su se u Podgorici promijenile političke fotelje i zasjele prosrpske snage, ploča je proglašena „nelegalnom“. Ministri koji su je postavili ekspresno su smijenjeni, a lokalni komunalci su mjesecima kružili oko logora s alatom, pokazujući da je crnogorsko suočavanje s prošlošću zapravo samo usputna stanica na kojoj se stoji dok te ne puste u NATO.
Umjesto „hvala“, proglasit ćemo vas neprijateljima
Nakon što je Hrvatska 2017. godine bezuvjetno podigla rampu i pogurala Crnu Goru u NATO savez, u Podgorici su zaključili da je najbolji način za uzvraćanje usluge – donošenje Rezolucije o Jasenovcu. Kada je šokirani Zagreb na tu očitu političku provokaciju reagirao proglašavanjem tamošnjih čelnika parlamenta nepoželjnima (personae non grata), crnogorski politički vrh je uspješno odglumio žrtvu.
Odjednom je narativ postao takav da „zločesta Hrvatska vrši agresivni pritisak na malu, nedužnu susjedu“, dok se činjenica da su sami skuhali tu kašu prigodno zaboravila.
Dok su otetu imovinu iz Hrvatske potajice krčmili preko beogradskog Cofisa, crnogorski vojni establišment nastavio je ponosno slaviti obljetnice i tradiciju mornarice. Službeni vojni narativ u Boki konstruiran je tako kao da je evakuacija 1991. godine bila nekakva briljantna, autohtona pomorska operacija, a ne logističko ogoljivanje i otimačina tuđih luka.
Hrvatska je u ovoj priči odigrala ulogu savršenog naivca: prvo smo im platili naoružanje, onda smo im dopustili da ga odvezu i rasprodaju, zatim smo im potpisali jamstvo za ulazak u elitni NATO klub, da bismo na kraju kao nagradu dobili značke, deklaracije i političke šamare.
To je isto kao da susjedu pomognete izgraditi kuću, a on vam sutradan dođe i kaže da biste trebali promijeniti fasadu jer mu se ne sviđa.
Sjećanja koja nisu nestala: 1991. i „zaboravljeni“ detalji
U hrvatskoj javnosti postoji jedna čudna, gotovo mazohistička potreba da se stalno zaboravlja. Zaboravlja se tko je 1991. granatirao hrvatske gradove. Zaboravlja se tko je iz hrvatskih luka izvukao brodove, oružje, opremu i sve što se moglo odnijeti. Zaboravlja se tko je sudjelovao u agresiji, a tko je šutio.
Crna Gora je tada bila dio iste vojne strukture koja je napadala Hrvatsku. To nije nikakva uvreda, nikakva politička provokacija – to je povijesna činjenica. I zato je današnja politička retorika iz Podgorice toliko ironična. Jer oni koji su 1991. bili dio agresorske strukture, danas Hrvatskoj dijele moralne lekcije. Oni koji su iz hrvatskih luka iznijeli vojnu imovinu, danas govore o „dobrosusjedstvu“. Oni koji su rasprodali brodove bivše JRM na koje je i Hrvatska polagala pravo, danas se pozivaju na međunarodno pravo.
A Hrvatska – šuti. Jer, kažu, „treba gledati u budućnost“. Naravno da treba. Ali budućnost se ne gradi na zaboravu, nego na istini.
Školski brod „Jadran“ – simbol otetog povjerenja
Ako postoji jedan predmet, jedan brod, jedan simbol koji najbolje opisuje hrvatsko‑crnogorske odnose, onda je to školski brod „Jadran“. Brod koji je građen i održavan i hrvatskim novcem, stalno bazirao u hrvatskim lukama i bio sastavni dio vojnih škola koje su bile u RH i dio sukcesijske imovine.
I što se dogodilo?
Brod je jednostavno – nestao. Odvezen, zadržan, preuzet, „prisvojen“. Kao da međunarodno pravo ne postoji. Kao da sukcesijski sporazum ne postoji. Kao da Hrvatska ne postoji.
I onda, nakon godina ignoriranja, Crna Gora danas taj brod koristi kao simbol vlastite pomorske tradicije. Kao da je oduvijek bio njihov. Kao da nije otet iz hrvatske luke.
To nije samo pravni problem. To je moralni problem. To je problem povjerenja. Jer ako se ne možeš dogovoriti oko jednog broda, kako ćeš se dogovoriti oko ičega drugog?
Beogradska politika u izvozu: rezolucije, pritisci i „strelice“
U posljednjih nekoliko godina Crna Gora sve otvorenije preuzima političke obrasce iz Beograda. Retorika je ista. Teme su iste. Ton je isti. Rezolucije koje se donose u Podgorici imaju isti obrazac: Hrvatska je uvijek negdje u fusnoti, uvijek negdje u podtekstu, uvijek negdje kao prikriveni krivac.
A onda dolazi vrhunac cinizma: Crna Gora, država koja još nije članica EU, traži da Hrvatska zatvori zadnja dva poglavlja. To je kao da student prve godine traži da profesor promijeni ispit jer mu je pretežak.
I sve to dolazi u paketu s „otrovnim strelicama“ – političkim porukama koje nisu otvoreno neprijateljske, ali su dovoljno otrovne da naruše odnose. To nije slučajno. To je politika.
Hrvatska šuti – ali do kada?
Hrvatska je godinama birala šutnju. Birala je diplomatsku pristojnost. Birala je vjerovati da će se stvari same od sebe riješiti. Ali nisu. I neće. Jer politika nije san. Politika je stvarnost. A stvarnost je da Hrvatska ima:
• neriješene sukcesijske sporove,
• otetu vojnu imovinu,
• brod koji joj pripada,
• susjeda koji vodi politiku koja nije prijateljska,
• i javnost koja sve to vidi, ali se pravi da ne vidi.
Vrijeme je da se prestanemo praviti da je sve u redu. Nije. Dobrosusjedstvo nije jednosmjerna ulica. Ne može jedna strana davati, a druga uzimati. Ne može jedna strana pomagati, a druga napadati. Ne može jedna strana biti velikodušna, a druga cinična.
„NATO naivnost“ iz 2017. bila je diplomatski fijasko jer se vjerovalo na riječ i usmena obećanja Podgorice da će se sukcesija vojne imovine i povrat jedrenjaka „Jadran“ rješavati „u duhu dobrosusjedstva“ nakon ulaska u savez. Kada su umjesto rješenja stigle prigodne značke, poštanske marke i Rezolucija o Jasenovcu, diplomacija je shvatila da je dala trajno jamstvo sigurnosti državi koja je to iskoristila za provociranje. Danas se ta pogreška koristi kao školski primjer kako ubuduće ne treba pregovarati.
Nova doktrina: „Prvo šampanjac, onda ulaznica“ – nema više bjanko mjenica i političkih kredita na riječ. To je jedini stav koji će natjerati Crnu Goru da unaprijed isporuči konkretne rezultate.
Možda je moj san bio samo san. Ali politička stvarnost nije. I zato je vrijeme da se prestanemo zavaravati. Hrvatska i Crna Gora mogu imati dobre odnose – ali samo ako se temelje na istini, pravu i uzajamnom poštovanju. A dok god iz Podgorice dolaze otrovne strelice, Hrvatska ima pravo – i obvezu – reći da je dosta. Jer dobrosusjedstvo nije fraza. To je obveza. Za obje strane.
A strelice, koliko god bile otrovne, nikada neće biti topovi. Ali mogu biti dovoljno glasne da probude i one koji najdublje spavaju.
Morski Vuk/Foto: Ilustracija
