Aleksandra Zec, jednako je i Hrvatica, po majci Marijani, djevojački Mesić, čija su dva brata bili hrvatski branitelji, jedan u Tigrovima, drugi u policiji.
U svojoj kolumni Kontrapunkt pod naslovom “Između Aleksandre Zec i sve ostale djece ubijene u ratu postoji velika i užasna razlika“, Branimir Pofuk iznosi niz neistina, a na tim lažima gradi bolesnu i konstrukciju o okrutnom ubojstvu motiviranom čijenicom da je njen otac pripadao “drugoj zejednici”: Smrt Aleksandre Zec je važna jer ima pola srpske krvi, a okrutna ubojstva druge djece u Hrvatskoj samo su broj, poručuje nam Pofuk.
Sva ostala ostala djeca su bezvrijedna, samo su broj 402, jer su hrvatska i žrtve sudbine, dok Aleksandra, po mišljenju B. Pofuka, nije žrtva sudbine nego nacioalno motiviranog okrutog ubojstva jer joj je otac Srbin
Kaže ovako Pofuk:
“Aleksandra Zec ubijena je zato što je, po rođenju i nacionalnosti svog oca, pripadala “drugoj zajednici”. I zato “naša zajednica”, hrvatsko društvo, javnost i država stoje pred tim teškim pitanjem kako okajati krivnju za tu žrtvu i za taj zločin?“
Laž broj 1. Kraljica laži – Aleksandra Zec ubijena je zato što je Srpkinja!
Ne, to nije istina i to baš svi znaju, ali neprijatelji svake države Hrvatske grčevito se drže ove priče iako ih demantira sve što znamo o tom užasnom ubojstvu.
VEZANI SADRŽAJ:
Aleksandra Zec, kao prvo, jednako je i Hrvatica po majci Marijani, djevojački Mesić, čija su dva brata u ono vrijeme bili hrvatski branitelji, jedan u Tigrovima, drugi u policiji.
ISTINA: Ubojstvo Aleksandre Zec koje je strašno i neshvatljivo, odurno i neljudski, nije bilo dio nikakvog obrasca po kojem je hrvatsko društvo djelovalo, a da Srbi imaju neko dijete čisto srpskog porijekla budite sigurni da bi ga zoupotrebljavali do kraja svijeta, ali nemaju.
Ubojstvo je djelo skupine od kojih su neki pripadnici te iste skupine imali neraščišćene račune sa Mihajlom Zecom, a sve je rezultiralo krvavim obračunom u vremenu divlje i strahovite fašističke agresije velikosrpskog fašizma i nacizma, dakle u vrijeme kada uobičajeni mehanizmi pravne države djeluju pod ekstremno teškim ili gotovo nemogućim uvjetima. Ako uopće možemo govoriti o pravosuđu u vrijeme kad je pola Hrvatske okupirano, u čitavoj Hrvatskoj djeluje jaka peta kolona, a svima nam je u glavama bilo hoću li preživjeti i hoće li moji najmiliji preživjeti današnji dan pod kišom raketa, granata, avionskih raketiranja i bombardiranja iz tisuća “artiljerijskih” cijevi.
U tim okolnostima nije teško počiniti katastrofalne proceduralne pogreške, (namjerno ili nehotično) no morao se pronaći način kazniti krivce koji su ubili nedužnu curicu, njenu majku i oca. Ali se isto tako trebalo potruditi i kazniti ubojice koji pobiše djecu samo zato što su se rodila kao Hrvati
Mihajlo Zec bio je, u najmanju ruku, kontroverzna osoba i zasigurno se njegov rad za razne strane, pranje novca, kao i njegov materijalni status, mogu uzeti kao motiv ovog zločina koji je u početku i prema svjedočenju trebao biti neka vrsta privođenja, a pretvorio se u ubojstvo dužnika i sumnjivca u bijegu i eliminiranja svjedoka ubojstva i dugovanja.
Aleksandra Zec žrtva je kombinacije više motiva od kojih niti jedan nije nacionalnost, jer da je na mjestu Mihajla Zeca bila osoba pod imenom Ante Pavelić i da je ta osoba bila involvirana u sve u što je bio uključen Mihajlo Zec zacijelo to ne bi mijenjalo posljedice takvog života, odnosno taj masakr bi se svejedno dogodio.
Na kraju krajeva ako je ovo bila državna politika zašto u Zagrebu niti jedno dijete građana srpske nacionalnosti (osim Aleksandre koja je samo napola Srpkinja) nije ubijeno, a graditi tezu o zločinakom pothvatu na kojem je nastala Država na temelju mafijaškog obračuna i okrutnog ubojstva jednog djeteta koje je, usput, i pola Hrvatica, mogu samo mentalno osakaćene osobe i neprijatelji samostalne Hrvatske.
“Kako okajati krivnju“, pita se B. Pofuk mudri.
Ne znam, doista ne znam kako sam ja i čitava moja obitelj, prijatelji, poznanici, šira zajednica… krivi za ovaj obračun ljudi koji su se poznavali, znali nekakve stravične tajne jedni o drugima i koji su se obračunavali zbog dugovanja i izdaje, doista ne znam kako da kaznim svoju djecu i sve svoje prijatelje zbog toga zločina. Ali znam kako misli Pofuk mudri.
Jedino kako se možemo oprati je da se predamo i pristanemo na Veliku Srbiju zbog koje se sve, uostalom, i dogodilo. Jedino tako se možemo oprati pred raznim pofucima, pupavcima, stanimirovićima, šljivančanima, mladićima, teršelićkama, lekovićima, vlašićima, tomićima, štrbcima, babićima, lovrićkama koja je, usput, pozivala tenkove da nam ubijaju majmilije… i ostalim stvorenjima iz tame devedesetih godina, a koji nam i skuhaše ovu gorku juhu pa se sad opet mi moramo posipati pepelom zbog velikosrpske agresije na sve narode i narodnosti bivše bastard države.
“Ne smije se mjeriti i uspoređivati bol roditelja kojima su ubijena djeca. Pogotovu se ne smije, jer nije ljudski, razlikovati smrt, nesreću i bol, prema nacionalnosti. Nije ljudski razlikovati i prema prezimenu razdvajati ni ubijenu djecu. Ali ubojstvo svakog djeteta, bez obzira na to je li ga na spavanju pogodila neprijateljska iz daleka ispaljena granata ili mu je hladnokrvno iz blizine ispaljen metak, zločin je koji treba razlikovati prema kriteriju je li “njihov” ili “naš“.
Pofuk, naravno, misli to da Hrvati ne smiju spominjati imena djece hrvatske nacionalnosti jer to izaziva u njemu i njemu sličnima nepodnošljivu bol, ali ne zbog djece koja su samo broj 402, nego drugu vrstu boli, ono kad se živciraš što netko spominje tvoje zločine pa bi ga najradije opet…, stoga je naputak ne spominjati imena hrvatske djece ubijene od ugrožene i naoružane srpske ruke.
Pofuk, naravno, kad piše da nije ljudski razlikovati smrt, nesreću i bol prema nacionalnosti, i kad piše da se ne smije razdvajati djecu prema prezimenu, ne misli na Aleksandru Zec, naravno, koju oni uporno predstavljaju kao simbol srpskog stradanja, do neba naglašavajući da je Aleksandra Srpkinja što je samo djelom istina, ali se zato lešinarski do neba iskorištava činjenica da je otac Mihajlo Srbin.
Naravno, tu staje ta potreba da se naglašava prezime i nacionalnost, za ostale, Hrvate, važi da su broj i neljudski je spominjati njihova imena i nacionalnost, poučak je Branimira Pofuka.
Karl Jaspers, njemački filozof, o ovom poremećenom antifa komunizmu rekao je:
“Nema Boga, sve je jači glas masa. Time, međutim, i čovjek postaje bezvrijedan, ubijan u proizvoljnom broju, jer je ništa.”
Dakle, djeca Hrvata, prema Pofuk poučku, samo su broj, čak ne ni proizvoljan, broj je 402, dakle ništa!
Aleksandra Zec simbol je srpstva, dakle sve. Ne smije se to uspoređivati, mudro nas uči Branimir Pofuk, ljevičar i antifa.
Još nas malo poučava Pofuk da su djeca Hrvata samo žrtve sudbine koje je pogodila granata iz daleka, ali ne sa namjerom da nam ubiju djecu, a one tisuće granata koje su na nas ispaljivali svaki dan ponekad su slučajno i greškom pogodile poneko dijete, odnosno broj. Inače su imale upute da ganjaju samo nas ustaše u uniformama, a da brojeve ne ubijaju.
Nikako nas drukčije niti u jednom trenutku nisu zvali nego ustaše, da razjasnimo kako sad ustaše.
No, ne zanima Branimira Pofuka činjenica da nisu granate ubijale hrvatsku djecu (brojeve po Pofuku) nego Srbi imenom i prezimenom Vericu Nikšić (13) i Ivicu Nikšića (17) u Širokoj Kuli ili braću Darija (4) i Tomislava (2) Jurić na Banovini, sestru i brata Anamariju (5) i Ivana (14) u Novskoj, brata i sestru Alena Kozbašića (9) i Tamaru Kozbašić (13) u Petrinji, sestre Fabac – Nikolina (10), Željka (15) iz Gornje Jame kod Gline, gdje je Vučić držao govore o ustašama koji nikad više neće… živjeti.
Pa Ivica Stilinović (9) kojega je avion JNA raketirao i ubio na plaži u Karlobagu i još stotine djece (brojeva po Pofuku) koje nisu ubile jadne nevine granate iz daleka ugroženih i nesretnih golobradih i nenaoružanih dobrih Srba, već su ta djeca najčešće zaklana, mučena, silovana i ubijana na najokrutnije načine, bacanjem u vatru primjerice.
Ali Pofuk kaže da ne dramimo i ne pravimo od toga neko pitanje, “oni su broj“ savjetuje nama Pofuk – broj 402, a Aleksandra je simbol srpskog stradanja koje je stvarno, za razliku od ovih beznačajnih i smiješnih brojeva poput 402.
Što mu znači ovo: “zločin je koji treba razlikovati prema kriteriju je li “njihov” ili “naš”, ja doista ne mogu odgonetnuti, a ono što mi pada na pamet ne vjerujem da je moguće, iako antifa um definitivno svaki dan dokazuje iskrivljenost kakva se rijetko viđa u svemiru.
Osobno mi ne pada na pamet razlikovati zločin po principu “naš” i “njihov”, zločin je zločin, a zločinac zločinac, sve drugo je diskriminacija, a diskriminacija djece je… ma ne isplati se objašnjavati drugu Pofuku niti ovako jednostavne stvari.
Poteže Pofuk i pismo Biskupske konferencije, koje i nije razumio, pa na to dodaje ove riječi:
“Eto, upravo se zato ne smije ubojstvo dvanaestogodišnje zagrebačke djevojčice Aleksandre Zec, počinjeno 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu, stavljati na neljudsku vagu naspram četiri stotine druge hrvatske djece koja su poginula u posljednjem ratu. Između strahote smrti bilo kojeg i bilo čijeg djeteta ne smije se praviti razlika.
Ali, imajući na umu onu “težinu pitanja kako žaliti žrtve druge zajednice i kako prihvatiti krivnju u vlastitoj zajednici” moramo shvatiti da između ubojstva Aleksandre i pogibije sve ostale djece u Hrvatskoj za vrijeme rata postoji jedna velika i strašna razlika. Smrti sve te djece treba žaliti, ali, upravo kada je u pitanju smrt Aleksaandre Zec, onda pred čitavim hrvatskim društvom, javnošću i državom stoji ono teško pitanje i zadatak: “kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima”.”
Pofukov tekst je neshvatljiv, a slobodno ga možemo i ovako prevesti
“Upravo zato što je Aleksandrin otac Srbin ne smijemo propustiti priliku da uvijek i u svakoj prilici ističemo baš njeno i ničije drugo ime i kroz plasiranje priče o zločinačkom karakteru Hrvata i Srbima kao žrtvama, zbog čega je upravo potrebno uništiti Hrvatsku.
Neprijatelj, Hrvati, stavljaju na neljudsku vagu svoju pobijenu djecu, koja su samo brojevi.
Aleksandra Zec imala je pola srpske krvi i samim tim je neljudski stavljati je na neljudsku vagu sa brojem 402, čak ni činjenica da je Aleksandra i pola Hrvatica ne mijenja činjenicu da je jedino ona simbol stradanja jer je Aleksandrin otac Srbin, a da Hrvati uspoređuju neusporedivo. Jer što je broj 402,5 u usporedbi sa Aleksandrom 0,5.
Da ne duljim previše neću ići u detalje sa još nekim nebulozama u tekstu, mislim da je i ovo dovoljno da sa gađenjem odbacimo velikosrpske fašističke i nacističke pamflete o vrijednosti žrtava prema krvnim zrncima.
Stjepan Štimac /Maxportal/Foto:privatni arhiv
