RATNI ZLOČINI: Krvava sudbina Hrvata Široke Kule u dva posljednja rata

prosinac 9, 2016 maxportal
Share Button

U listopada je navršeno je  25 godina godina od srpskog pokolja 34 Hrvata u Širokoj Kuli, događaj koji mediji gotovo da ne spominju – čine li to namjerno ili slučajno – to ostavljamo na prosudbu javnosti. Komemoraciju žrtvama prepustili su župniku iz Vukšića, a  na komemoraciju nikada ne dođu niti hadezeovi političari iz Gospića.



Taj strašan pokolj u Širokoj Kuli i Vukavi počinili  su lokalni Srbi, sumještani i susjedi žrtava, u dva navrata i to 29. rujna i 13. listopada 1991. godine,  uz put da kažemo da se Mirku Norcu i drugovima sudilo za navodno nedjelo od 16. listopada u Gospiću.

Osim nasilne smrti ovih nevinih ljudi, ovdje se provlače dvije kozmičke strahote, prva je da je krvnik poznavao žrtvu – pobogu bili su susjedi! – i gledao joj je mirno u oči i klao. Josef K. bi rekao, kao pse.

Druga, još strašnija strahota od takove smrti je činjenica da su ih mrtve poredali pored ceste i zvali “sladoledare”, tvrdeći da su žrtve Srbi poklani od Hrvata. Zaklani ljudi su u smrti postali neljudi. Samo trinaest trupala je poslije rata pronađeno.

Ono što treba jasno reći, pokolj nisu izvršili nikakvi “uvezeni četnici”, niti JNA, ili slične budalaštine, nego domaći Srbi (potomci partizana i četnika iz Građanskog rata 1941./45.) – susjedi nesretnih žrtava iz same Kule ili iz Bunića, i to nad bespomoćnim stanovnicima tih sela, starcima, ženama i djecom, nad onima koji nisu mogli pobjeći, ili nisu htjeli ne vjerujući da im susjedi mogu učiniti zločin, koji nadilazi svaku maštu i nadvisuje svaku okrutnost.

Govoriti o pomirenju sa “zavedenim” Srbima, koji se vraćaju ili su se već vratili, nije ništa drugo do li priprava za novi zločin koji će se zbiti ponovno, i to kao posljedica kružnog tijeka vremena i povijesnih događaja i nedovoljne dijakritičke prosudbe povijesti, što najbolje pokazuje identičnost dvaju krvavih događaja, koje su izvršili Srbi u razmaku od samo pedeset godina. Ono što se događalo od 91. do 95. samo je nastavak, ili ponavljanje onoga što se zbivalo od 41. do 45. i, ako se dužno i sućutno ne sjetimo žrtava nad kojima su se iskalili očevi i djedovi ovih zlikovaca, samo ćemo potaknuti sinove i unuke ovih sadašnjih četnika da to isto učine s budućom generacijom Kuljana (srećom, to se neće dogoditi jer je Kula za Hrvate demografski mrtva).

Široka Kula u povijesti

Kada se od Gospića skrene desno, prema prevoju Ljubovo u pravcu Korenice, odmah na usponu u brda počinje Široka Kula, iznad koje se smjestilo malo selo Vukava. Još u rimskim vremenima se uočio strateški značaj toga položaja i već tada se tu grade utvrde i tvrdi grad na putu koji vodi u Panoniju, kojih ostatake i danas nalazimo.

U predosmansko vrijeme grad-utvrda se zvao Široki Turanj (Široki Toranj), kojeg su osmanski osvajači zauzeli (prije toga je domicilno stanovništvo pobjeglo u Gradište), a selo ponovno naselili s muslimanskim življem iz susjedne Bosne. Mjesto su nazvali Široka Kula. I u ostale dijelove Like naselili su rečeno muslimansko stanovništvo (na plodnije dijelove pokrajine) te nešto Vlaha iz gornjeg tijeka Pive i Tare na neplodnije dijelove, što će imati velikih reperkusija na događaje iz Građanskih ratova 1941./45. i 1991./95.

Nakon osmanskog poraza pod Bečom 1683. hrvatske povijesne pokrajine (Slavonija, Lika i Dalmacija) su se oslobodile osmanskog okupatora i dobile novog – Austrijance. Prijašnji doseljeni muslimanski živalj se vratio natrag u Bosnu (pravi turski živalj – treba ih razlikovati od doseljenih muslimana iz Bosne – iz okolice Perušića nije otišao; prihvatili su katoličku vjeru i njihovi potomci još i danas žive u Perušiću i okolici).

U pustu Kulu austrijske vlasti su naselili Hrvate iz okolice Otočca i Vlahe s istoka Balkana. Žrtva i krvnik su stupili na povijesnu pozornicu. Važno je napomenuti da se nakon odlaska osmanske vlasti s njom nisu povukli prije doseljeni Vlasi, koji su pod utjecajem velikosrpske i srpskopravoslavne promidžbe u XIX. stoljeću postali Srbi.

Za austrijskih vremena ti Vlasi su bili povlašteni, a te povlastice bile su još veće u vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije, kada su isključivo Vlasi bili žandari ili su radili u ostalim državnim službama. Premlaćivanje i ubijanje Hrvata je postala opća pojava, što je posebno eskaliralo nakon ustaškog napada na žandamerijsku postaju u Brušanima.

Žandari su vršili masovne pretrese hrvatskih kuća i premlaćivali i ubijali Hrvate. Gotovo svi odrasli Hrvati su morali predati oružje, kojega nisu imali niti za lov, te su ga morali kupovati (stare i neispravne lovačke puške od susjeda Srba) i predavati ih vlastima. Moj djed Joso, iz Bukovca, morao je prodati kravu da bi kupio pušku i predao ju vlastima.

Ratni zločini 1941./45.

Raspad Jugoslavije i stvaranje neovisne Hrvatske, lički Hrvati su dočekali s olakšanjem. Pomislili su da su svoj na svome i da će sada i njima biti lakši život; nu prevarili su se. Srbi su se u prvo vrijeme ukutrili, iako su se prvi srpski zločini u okolici Podlapače dogodili oko 12. travnja jer im je u to vrijeme majčica Rusija bila u savezu s Hitlerom i nije im padalo na pamet akcija.

Nakon Hitlerovog vjerolomnog napada na Rusiju, Srbi zadojeni mržnjom te potpomognuti od anacionalnih Hrvata i komunističkih lumpenproletera (najveći zločinac inspirator zločina protiv Hrvata i hrvatske države bio je gospićki lumpenproleter i moskovit Blažević I. Jakov. Zanimljivo da mu se sestra udala za četnika Đoku Jovanića i iz toga braka je zloglasni zagrebački advokat Dragan Jovanić). Srbi četnici, uz pomoć komunista (u čas su se složili) su krenuli; prvo u Donjem Lapcu i Srbu, potom po ostalim dijelovima Like.

Mora se znati da se ustaška vojnica formirala tek početkom srpnja 1941., dakle nisu bili povod nikakvi ustaški pokolji ili slične stvari. Srpski gerilci se uskoro dijele na dvije vojske, obadvije dominantne srpske: na četnike i partizane. Razlika je bila u odnosu prema Talijanima, iako su Talijani poprilično pomagali i partizane, te u tome što je u srpskim partizanima bilo nešto Hrvata komunista. Jedan broj nesretnih Hrvata (izvan komunističkog kruga) morao je ući u tu srpsko-partizansku vojsku da spasi goli život. Događaji iz 91. pokazuju da rat 1941./45. nije bio protufašistički (kako oni još i danas kažu, protustaški) bio je protuhrvatski u svakom pogledu, i bio je protiv Hrvata, svih i svuda. I sudbina Hrvata u Titovoj Jugoslaviji to isto potvrđuje.

Tako krajem 41. počinje četničko-partizanski (četokomunistički, onovremeni termin) pokolj i u Širokoj Kuli, iz koje će se gotovo sav hrvatski živalj otići u progonstvo, u Gospić i Perušić. Sve hrvatske kuće su opljačkane i zapaljene, crkva Svetog Mate (izgrađena 1705.) je već 1942. zapaljena i uništena. Crkveno kamenje je 1948. bilo upotrijebljeno za gradnju zadružne štale.

Za vrijeme toga rata (i neposredno poslije) poginulo je i ubijeno 137 ljudi, (pogledati tablice). Ono što upada u oči je da su susjedi Srbi hvatali žive ljude i odvodili u srpska sela (Divoselo, Bunić, Počitelj, Vrebac, Medak, Kozjan itd.) gdje su te ljude mučili i masakrirali, i gdje im se gubi svaki trag. To se ponovilo i u ovome ratu.

Civilne i vojne žrtve Drugog svjetskog rata u Širokoj Kuli i Vukavi (1941.-1947.)

Tablica 1. – Civilne i vojne žrtve u Širokoj Kuli i Vukavi od 1941. do 1947.

U tablici  2. u stupcu djeca, vidi se da su Srbi oteli šestoro djece i odveli u svoja sela i ritualno zaklali.

O uzvraćanju hrvatske strane za vrijeme Drugog svjetskog rata nećemo govoriti zbog dva razloga; prvo, zato što se zadnjih šestdeset godina samo o tome pisalo, i to stostruko uvećano; i drugo jer su se Hrvati borili na svojemu državnom i etničkom ozemlju, dakle nisu išli u Šumadiju da ratuju.

Dolazi 45., rasulo, poraz i srpska okupacija. U Gospić ulazi zloglasna koljačka skupina tzv. 26. divizija sastavljena gotovo isključivo od dalmatinskih Hrvata (????). U gradu i okolicu počinje krvavi ples. Na tisuće Hrvata bez ikakvog suđenja je ubijeno i zakopano na nepoznatim mjestima. Na desetine starijih i mlađih muškaraca su partizani odvodili i bacali u jame bezdanke, jednu pored Donjeg Lapca (žrtve čije kosti je Rašković D. Jovan, četnički vojvoda i ratni zločinac, 90. brojao kao srpske) i drugu pored Ogulina.

Partizani su vukli po Perušiću i okolnim selima razjarene i krvožedne Vlajinje koje su na ulicama i po kućama prstima upirale na nevine ljude, koje je OZNA odvodila i nakon mučenja ubijala (jedan od istaknutih oficira OZNE bijaše Ante Karić, krunski svjedok na suđenju Oreškoviću i Norcu u Rijeci).

Preživjeli Hrvati su se vratili u Kulu, obnovili kuće i u strahu nastavili živjeti. Mnogi su se odselili u Zagreb ili u inozemstvo. Početkom pedesetih komunisti su im oduzeli plodnu zemlju u Ličkom Osiku i osnovali vojnu tvornicu “MOL” u kojoj za Hrvate nije bilo mjesta, bolje rečeno, posla je bilo sporadično, radili su samo kao obični radnici i to polutani ili oženjeni za srpkinje. Za svoje su osnovali čitav socijalistički grad (Lički Osik, pokušali su ga zvati Lički Osijek ili Teslingrad) kamo su iz srpskih dijelova Like i Bosne te iz Srbije dovukli radnike i “stručnjake”. U čistom hrvatskom kraju, srpska enklava.

Izbori 90. i opet ista stvar, iz Korenice Rašković prijeti: glasajte za HDZ, pa ćete vidjeti što će vam se dogoditi. Kuljani znaju da su Srbi naoružani, znaju da Srbi imaju oružje i da će opet udariti. I dogodilo se. Pomoći niotkuda, a Bog je daleko. Oni koji su mogli, pobjegli su u Gospić ili Zagreb, oni koji su ostali mučki su pobijeni.

Najmlađa žrtva Verica Nikšić  je imala 13 godina, a najstarija, Ivan Orešković, 95 godina. Zanimljivo, rođeni stric je gledao ubojstvo Verice Nikšić jer je bio oženjen za Vlajinju i ostao je u Kuli.

Poslije Oluje Kuljani su se vratili, Hrvatska država im je napravila kuće u kojim sada žive, opet su u strahu i osluškuju. Krvnici su oslobođeni svake odgovornosti, samo još nedostaje da se vrate; sve žrtve nisu pokopane, nedostaje 13 ljudi.

Državni odvjetnik iz Gospića, P. Rukavina, na naredbu iz Zagreba obustavlja svaki kazneni progon Srba četnika – zbog nedostatka dokaza, kaže. Seljani su izgradili novu crkvu Svetog Mate, posvetili su ju za Svetog Matu 2000. godine

Za kraj, mudri ljudi su rekli da je mržnja i nagon za uzvraćanjem (osvetom!) znak slabosti i nemoći. Danas sam tako slab i tako nemoćan!

Civilne hrvatske žrtve srbskog terora u Širokoj Kuli i Vukavi 1991.

1. Kate Nikšić r. 1937.
2. Verica Nikšić r. 1978. – 13 godina
3. Mande Nikšić r. 1940.
4. Ana Nikšić r. 1904.
5. Marija Nikšić r. 1901.
6. Ana Nikšić r. 1920.
7. Petar Nikšić r. 1942.
8. Ivica Nikšić r. 1974.
9. Ante Nikšić r. 1937.
10. Joso Nikšić r. 1956.
11. Petar Nikšić r. 1948.
12. Nikola Nikšić r. 1932.
13. Ana Orešković r. 1930.
14. Anka Orešković r. 1945.
15. Nikola Orešković r. 1937.
16. Mara Orešković r. 1911.
17. Milan Orešković r. 1930.
18. Kate Orešković r. 1932.
19. Ivan Orešković r. 1896.
20. Marija Orešković r. 1901.
21. Matija Orešković r. 1912.
22. Ante Orešković r. 1937.
23. Anka Orešković r. 1935.
24. Kate Ćaćić r. 1913.
25. Ivan Štimac r. 1930.
26. Marica Štimac r. 1933.
27. Ana Vojvodić r. 1933.
28. Mile Vojvodić r. 1938.
29. Ivan Perković r. 1920.
30. Mane Rakić
31. Luja Rakić
32. Radmila Rakić
33. Dragan Rakić
34. Milorad Rakić

Svako jednostrano pozivanje na pomirbu i suživot s hrvatske strane, Srbi tumače kao kukavičluk i malodušnost, što im daje još više snage da slijedeći put udare još žešće i još okrutnije.

Okrutni ratni zločini 1991. počinjeni su i zbog toga jer nisu kažnjeni zločinci iz 1945. godine. Ne kazne li se ovi iz 1991. u novim okolnostima zločine će opet počiniti.

Josip Hečimović Nikšić/foto:



Komentari
Share Button