Smjena Dejana Jovića(2) ili Male kemijska tajne velikih majstora kuhinje

listopad 3, 2014 maxportal
Share Button

Zašto Tomsilav Klauški ugledni kolumnist  24 sata misli da je smjena Dejana Jovića isto kao i spaljivanje heretika

Najpodlija vrsta kemijanja koja se kao kiselina i lužina može izlučiti iz Josipovićeva najnovijega skandala, ovoga sa smjenom Dejana Jovića, jest ona kakvom se poslužio ugledni kolumnist uglednoga visokotiražnoga tramvajsko-kavansko-mobitelskoga glasila 24sata.

Piše Mate Bašić



Metodom sljepačke redukcije, polazeći od pojedinačnoga prema općemu, Tomislav je Klauški – uz uvodno prelijevanje tople vode iz šupljega u prazno ne bi li se malo rashladila – pod naslovom “Slučaj Jović pokazuje da se u državne dogme ne smije dirati” zaključio: “Zaključno, razumljivo je da se Josipović odrekao Jovića zbog njegove ‘štetne i pogrešne izjave’, to se očekuje od političara u kampanji.

Šteta je samo što je time poslao poruku kako u hrvatskom društvu nije dozvoljeno razmišljati izvan zadanih okvira državotvornih dogmi. One se, nažalost, još uvijek čuvaju javnim spaljivanjem heretika.”

Dakle, Klauški – a čini mi se da mu je to otprije svjetonazorski blisko – ne samo da ekskulpira Josipovića od licemjerja današnjega i od grijeha jučerašnjih (i prekjučerašnjih, i još ranije, i još dalje, i još dublje, i još huđe, i još luđe), nego mu je to “razumljivo”, štoviše, “to se očekuje” – od koga? – “od političara” – kada? – “u kampanji” (koja, usput budi rečeno, nije još ni raspisana, a i ne zna se kad će, jer – čini se – nešto tu ne štima s izbornim zakonom, što je barba Ive tek nedavno primijetio, aferim).

No, slijedeće dvije, završne rečenice lakonski pragmatične programatske kolumne, zapravo su vrhunac toga kemijanja: u njima se, čitateljima 24ure bliskim riječnikom francuskoga prosvjetiteljstva iz nedavnih stoljeća, cijeli slučaj slikovito svodi na inkvizicijsko doba i društvo: Dejan Gallileo Jović u prispodobi T. Klauškoga, razapet kao Prometej, klikće: “Car je gol i eppur si muove”, a potom se u novom prizoru te jednočinke ukazuje biblijski Ivo Poncije P. Josipović, pa nevoljko, brišući oprane ruke o velvetne zavjese u predsjedničkim dvorima, muca: “Pa, dobro, raspnite ga, kad ste već zapeli”… Krivica je, naravno, na “hrvatskom društvu”, na toj amorfnoj masi i nečistoj sili koja nikomu ne dopušta “razmišljati izvan zadanih okvira državotvornih dogmi”.

To “hrvatsko društvo”, kako ga Klauški vidi, ne samo da posjeduje svoje “zadane okvire” i svoje jasne “dogme”, nego su dogme isključivo “državotvorne”, a toliko su gadne te “državotvorne dogme hrvatskoga društva”, da su se obranaški žestoko spremne razračunati čak i s deliktom “mišljenja”, zgromit će svakoga tko drukčije misli i kaže – jer taj kleveće i laže – po uzoru na romantičara Šenou, koji je gromovnik iskemijao stanovitu količinu Rodinovih mislilaca od kamenih svatova bez uporabe dlijeta i čekića.

Konačno, oživotvoreni represivni duh iz boce “hrvatskoga društva” – po Klauškomu, koji se zapravo jedino po tome razlikuje od Jovićevih teza o “neliberalnom referendumu” – nije nitko drugi do Ivo Josipović osobno, deus ex machina “hrvatskog društva”, čuvar državotvornih dogmi, reinkarnacija pokojnog Ivana Milasa s mozgom od dvije marke, Drug Tito koji urla: “Naprijed u nove poraze do konačne pobjede”.

A hoće zapravo reći: – hrvatski referendum bio je neslobodan i namješten, pa što? – Josipović nije trebao smjenjivati Jovića, kad već nije smijenio Bartulicu iz Opusa Dei (čudno, Klauški je u cijeloj ojačanoj bojni predsjednikovih invalidskih pomagala od kostiju, krvi i mesa, bez duha, pronašao jedino Bartulicu za kontrapunkt), – Josipovića natražnjačko i zlo “hrvatsko društvo” prisiljava na taj čin, znamo da on to ne bi inače, kao što i nije ranije, – drukčije je sve to prolazilo, a prošlo bi i sad, samo da nije kampanja u pitanju, – Jović i Josipović su “žrtve a ne agresor”, – “agresor” (na istinu, na mišljenje, na znanost, na ljudska prava) jest “hrvatsko društvo” (otjelovljeno, naravno, u državi)… Naopaka je to logika, vrlo naopaka… Jer, po Klauškomu, ispada da je “šteta” samo što je JOSIPOVIĆ poslao poruku U IME HRVATSKOGA DRUŠTVA (koje je po defaultu – zlo).

S time se donekle i ja jedino slažem: doista je šteta što baš Ivo Josipović odašilja poruke U IME HRVATSKOGA DRUŠTVA, a šteta je što je to mogao činiti i do sada. Ali, baš Ivo Josipović, kao glavni i odgovorni kuhar te kaše u hrvatskom političkom melting potu svega i svačega, mora prvi pokusati čorbu koju je zakuhao i kuhao dugih pet godina (a i ranije, samo tada kao jedan od pomoćnika glavnih i odgovornih kuhara). Tanjuri za “hrvatsko društvo” u ćošku, već su servirani, a i oni u zapećku.

KLIK NA LINK http://www.24sata.hr/politika/slucaj-jovic-pokazuje-da-se-u-drzavne-dogme-ne-smije-dirati-387157



Komentari
Share Button