Svjedočimo nezapamćenom posuđivanju najviših državnih institucija, koje svakom državotvorcu ne može biti ništa drugo nego prvi korak u rasprodaju. Tko da više, država je njegova.
Prijam Marte Divjak, posvojene kćeri bivše ministrice Divjak, inače bez ikakve stručno-profesionalne karijere, i notorne Jelene Veljače, zapamćene po porodiljnim kolumnama u kojima je gotovo optuživala svoje tek rođeno dijete za maltretiranje, kod ministra Josipa Aladrovića, a povodom tragične smrti malene djevojčice, potpuni je sumrak države.
Svijest o značaju države minimalan je preduvjet za svakoga državljanina, a imperativna crta za svakoga državnog djelatnika. Aladrović je ministar.
Povlađivanje najnižim ciljevima i interesima, pri čemu u ovom slučaju imamo i posve perverznu zlouporabu strašne tragedije i sudbine malene djevojčice, čemu snažno doprinosi ministar rasprodajom državnog ugleda ženama koje pokušavaju na taj način ostvariti, održati ili unaprijediti svoj društveni status, nije pokušaj stvaranja najšireg društvenog senzibiliteta prema djeci, nego rušenje minimuma dostojanstva i djece i društva.
U svim društvima i u najuređenijim državama događaju se tragedije, a razlika između zrelih i standardiziranih društava s jasnim vrijednosnim načelima i ovakvoga hrvatskog društva je u tome, što se baš nikada u pristojnom i zrelom društvu ne dopušta posve nepozvanim i samoproglašenim aktivistima s mutnim karijernim ciljevima, da izlaze u prvi institucionalni i medijski plan. Kad ministar takve osobe priznaje kao društvene autoritete, javno priznaje da država nije i ne zna biti autoritet.
A to je uvod u kaos.
Hrvatska je umorna od stihijskog odnošenja prema problemima, koji tinjaju godinama bez ikakve ozbiljne ekspertize, a kad eskaliraju incidentima ovakvog tipa, u niskom startu čeka gomila karijerista željnih društvenog statusa i lagodne egzistencije, koji uskaču uz pomoć medijske manipulacije u prvi plan i uz pomoć neodgovornih i nezrelih ministara zauzimaju javne pozornice s perverznim prenemaganjem i uputama sluđenom narodu od ovakvih postupaka.
Država ne smije nikada svoje nadležnosti prepuštati civilnim i paradržavnim organizacijama, niti biti poligon za bolesne i destruktivne ambicije neostvarenim ljudima.
Jer, praksa navikavanja na razne spasonosne Veljače, Divjakice, na Lore Vidović i Dalije Orešković, na Sandre Benčić i Rade Borić s tzv. lijeve političko aktivističke strane, dovodi do projekata kao što su rigidni i destruktivni ultimatumi Pravo na grad, Srđ je naš, iz čega onda u sljedećem koraku nastaju platforme kao što su Platforma 112, Možemo, Pametno, a zajednički nazivnik svima njima je nepozvanost, antagonizam prema temeljnim vrijednostima hrvatskog društva, militantna isključivost i manipulativnost i sebičnost.
S druge strane, kao, doduše puno neuspješniji projekt, razvijaju se tzv.desni antipodi sa samoproglašenim pravom na obitelj, na vjerske vrijednosti, na domovinski rat, pri čemu i jedni i drugi koriste slabosti državnog sustava, a pogotovo ljudske tragedije, za često perverzne osobne interese ključnih protagonista. U takvim okolnostima Hrvatska postaje igraonica nesretne globalne Grete, od koje je napravljena svojevrsna karikatura čovječanstva.
Umjesto da država u svakom trenutku koristi skupo plaćeno institucionalno multidisciplinarno znanje za smirenu analizu problema i definiranje optimalnih rješenja, pozivajući kao partnere razne Veljače, Divjak i slične, samo stvara pretpostavke za sve veću neodgovornost i kaos, te sigurno urušavanje i zadnjih temelja povjerenja.
Aladrović mora biti smijenjen, jer nije ni pokušao jasno reagirati i poslati poruku naciji da neće dopustiti lešinarenje nad tragedijom djeteta, da država zna koristiti instrumente koje plaća i ima, te da je to njegov posao a ne pozornica potpuno nepozvanih ekshibicionista.
Anto Đapić/Foto: FaH/Hrt
