Dr. Darko Bekić: Simbolika i značaj 22. lipnja 1941. za sudbinu Hrvatske

lipanj 22, 2019 maxportal
Share Button

Ranko Marinković je davno napisao da – ako se hoće doći do istine – “ključ treba dva puta okrenuti u bravi.”



PIŠE: Dr. Darko Bekić

U aktualnoj raspravi o istinitosti ili izmišljanju događaja vezanih za 22.lipnja 1941., u šumi Brezovica, također bi trebalo “ključ u bravi”  okrenuti dva puta, preciznije rečeno, staviti ga u širi kontekst borbe protiv fašizma ali, u našim uvjetima, i srpskog hegemonizma.

To često zanemaruju čak i veliki znalci, tj. povjesničari. Primjerice, prof. Jurčević ovih dana, ispravno podsjećajući na neke važne činjenice o 22.lipnju, tom danu suprotstavlja epizodu “antifašističke” pobune labinskih rudara iz 1921., koja nije bila drugo do lokalni odjek revolucionarnih događaja u Sovjetskoj Rusiji, Mađarskoj i drugdje u Srednjoj Europi.

Slično prof. Jurčeviću, rezonira i dr. Hasanbegović. On tvrdi da je 22.lipanj 1941.:”…izmišljen događaj (…) Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima. Kako god vrednovali tu baštinu, nije se dogodilo apsolutno ništa.”

Konačno, i dr. Hrvoje Klasić – iako suprotnih ideološko-političkih uvjerenja – lakonski ocjenjuje: »Sisački komunisti 22. lipnja ujutro, nakon što su čuli vijest da je Hitler napao Staljina, znali su da će se u skladu s tim odnos ustaša prema njima promijeniti i da im slijedi hapšenje. Zato organizirano odlaze u šumu pokraj Siska »

Jedan povjesničar svojevremeno je dobro rekao: «Svi mi koristimo isti bazen povijesnih činjenica, ali iz njega najčešće vadimo i interpretiramo one, koje su u skladu s našim uvjerenjima ili s novim povijesno-političkim okolnostima ! »

U skladu s tim, i «sagu« o 22. lipnju trebalo bi staviti u kontekst četvrtstoljetnog postojanja suverene i samostalne Republike Hrvatske i čitati ju «na novi način«, kao i mnoge mnoge događaje iz hrvatske političke povijesti 20.stoljeća.

Jedan od njih je svakako navodni početak antifašističke borbe Hrvata na dan 22. lipnja 1941. Talijani bi za naše rasprave i polemike oko značenja toga dana, mogli reći : “Si non e vero e ben trovato!”

Naime, uvođenjem 22.lipnja 1941., kao Dana antifašističke borbe, u suverenoj Hrvatskoj bo je, među ostalim, odbačen i dotadašnji mit o 27. srpnju kao Danu antifašističkog ustanka kojim se, ustvari, obilježavala inače opravdana i razumljiva pobuna ličkih Srba – većinom pročetnički orijentiranih – koji su se – u dogovoru s fašističkim, talijanskim okupacijskim snagama – podigli na oružje zbog masovnih progona i zločina ustaških vlasti.

Zbog toga, prvo pitanje koje treba postaviti u pogledu opravdanosti obilježavanja 22.lipnja kao «Dana antifašističke borbe » jest što bi se dogodilo da KPJ i KPH tih dana nisu pokrenuli antifašistički ustanak.

U tom hipotetičkom slučaju, jedina relevantna vojna formacija na teritoriju bivše Jugoslavije koja je – barem formalno – bila na strani zapadnih saveznika, ostala bi “vojska u otadžbini” četničkog generala Draže Mihailovića, a jedini relevantni politički čimbenik bila bi izbjeglička vlada kralja Petra Karađorđevića u Londonu.

General Bernard Law Montgomery, Kralj Petar II Karađorđević i Winston Churchill 1941. godine / Foto:royal family.org

Riječju, da nije bilo “Tita i Partije”, Churchill bi 1945., i to s pristankom Staljina, u Beograd vratio velikosrpsku dinastiju, a Dražu Mihailovića postavio za premijera. Hrvatski, tj.HSS-ovski ministri u izbjegličkoj vladi, nastavili bi svoju političku karijeru, zalažući se za konačnu ratifikaciju Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939., ali ne bi mogli spriječiti ni Bleiburg a možda ni još puno goru retorziju velikosrpskog kraljevskog režima, koji je uživao punu podršku Londona i Washingtona.

Hrvatski narod bi, možda do danas čamio u Kraljevini Jugoslaviji!

Umjesto toga najcrnjeg scenarija, Tito je na čelu KPJ, NOV i POJ, prvo uništio četnički pokret i svaku pomisao na obnovu velikosrpske monarhije a zatim krvavo obračunao i  vojnom i političkom strukturom NDH.

Pri tome treba naglasiti da je Tito svoju političku liniju počeo ostvarivati još 1937. kada je, osnivanjem KPH, učvrstio svoju vodeću funkciju u KPJ, u potpunosti provodeći stajališta Kominterne i Staljina osobno. On je, naime, Tita vidio kao najpogodniju osobu na vrhu KPJ, koja će konačno «razdrmati» njemu mrsku velikosrpsku Jugoslaviju. Kao proizvod zapadnih sila i dio antiiboljševičkog cordon sanitairea, Staljinu je Jugoslavija bila «kost u grlu »još od Versailleskog mira.

Zato su se, tijekom 20-ih godina, točnije, do dolaska Hitlera na vlast, 1933., Staljin i Kominterna zalagali za potpuno razbijanje Jugoslavije i umjesto nje, uspostavu nacionalnih “radničko-seljačkih republika” pa tako i Hrvatske.

Poslije dolaska Hitlera na vlast, Staljin je ocjenjivao da bi te male državice mogle postati laki plijen naci-fašističke koalicije pa je promijenio strategiju i počeo se zalagati za očuvanje cjelovite, ali federalizirane Jugoslavije. S tim zadatkom, Tito je instaliran na čelo KPJ i odmah osnovao KP Hrvatske i KP Slovenije. Međutim, veliko-srpska većina koja je postojala ne samo u građanskoj političkoj eliti, već i u vrhu KPJ, protivila se uspostavi KP Srbije, znajući vrlo dobro čemu vodi osnivanje nacionalnih partija! Tek 1945. ipak su morali popustiti Titovom pritisku i prihvatiti osnivanje KP Srbije.

Tijekom NOB-a,Tito je nastavio provoditi instrukcije Staljina i Kominterne: uspostavom ZAVNOH-ovske a 1945. i federalne hrvatske republike unutar FNRJ, barem formalno obnovio je državno-pravni kontinuitet i status hrvatskog naroda, pripremajući tako “teren” za ustavne promjene od 1962, 1965. i, osobito 1974., kada su stvorene ustavno-pravne pretpostavke za osamostaljenje i uspostavu suverene i demokratske Republike Hrvatske.

Autoritarni gard i totalitarni oblik vladavine bio je jedini način da se Tito osobno nametne velikosrpskoj većini u KPJ/SKJ i JNA te nametne sustav federalizacije i postupne decentralizacije Jugoslavije.

Uz veliku podršku Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, Tito je – i sam sazrijevajući politički i strateški – postepeno, ali uporno eliminirao veliko-srpsku prevagu u KPJ i u Armiji: taj proces počeo je 1948. obračunom s «informbiroovcima» (najvećim dijelom, Srbima i Crnogorcima iz vodstva Partije i JNA !), što je 1950.godine, nastavio obračunom da vođama i inspiratorima pročetničkog ustanka na Banovini i u Cazinskoj krajini.

Srpskoj hgemoniji opet se suprotstavio 1954., kada je eliminirao dojučerašnjeg najbližeg suradnika Milovana Đilasa jer se on, u međuvremenu, prometnuo u favorita bogradske «čaršije». Ali vrhunac sukoba sa velikosrpskom većinom u Partiji i vojno-obavještajnom aparatu bilo je smjenjivanje A. Rankovića, 1966. te, konačno, prinudna ostavka tzv. »liberalne», ustvari, anititovske struje u KP Srbije, 1972. godine.

(Sjećam se vijesti koje su tada stizale u Zagreb, koji je već 1971. bio poražen i ušutkan, kako je Titu, nakon cjelonoćne rasprave, Latinka Perović, navodno, rekla: “I što sada, druže Tito? Pa vidiš da smo mi u većini, a ti u manjini ?”, na što je on odgovorio: »Što znači ‘većina’ ili ‘manjina’ u ovoj sobi ? Izađimo na ulicu pa da vidimo ko ima većinu !”)

U toj borbi za samovlast, politički balans ali i za ravnopravnost naroda, Tito nije štedio ni hrvatske kadrove: prvo je – da bi zadovoljio Srbe kojima je uništio četnički pokret – morao krvavo obračunati i s NDH-azijskom vojnom i političkom strukturom kod Bleiburga, da bi, odmah zatim, «otkačio» i sve HSS-ovce, koji su vodili politiku kompromisa s Karađorđevićima.

Osim militantne, ustaške emigracije, koju je dao sustavno fizički eliminirati, Tito se 1971. riješio i svih domaćih, hrvatskih disidenata i čitavog partijskog vodstva (da bi već 1974., novim Ustavom, ispunio sve njihove zahtjeve !!).

Samo tako, gradeći vlastiti kult ličnosti i totalitarnu vlast, Tito se 40-tak godina mogao suprotstavljati velikosrpskom hegemonizmu u Partiji i Armiji te ostvariti osnovne pretpostavke za nastavak borbe hrvatskog naroda za suverenost i samostalnost. Njegovu strategiju i smišljeni plan – dobro znajući što Tito od njih očekuje – lojlano je provodila većina hrvatskih kadrova u Partiji i Armiji.

(Autoru ovog teksta, nadobudnom mladcu koji se 1971., nije htio izvući s ponuđenom «samokritikom», prilikom izbacivanja iz Partije zbog »hrvatskog nacionalizma i malograđanskog skretanja», potiho su govorili: »Povuci se iz političkog života, uči, doktoriraj i čekaj svoj trenutak!»)

Tako smo i dočekali dramatične dane na razmeđi 80-ih i 90-ih godina.

Nažalost, hrvatski narod svoj suverenitet i demokratsku državu nije uspio ostvariti mirno, kao neki drugi istočnoeuropski narodi: još jedanput nakon Drugog svj. rata – morao je voditi oslobodilački, Domovinski rat, ovaj puta protiv velikosrpskog, filofašističkog režima Slobodana Miloševića.

Dr. Franjo Tuđman i Vanja Špiljak dogovaraju aktivnosti u Davosu 1991. godine

Upravo jedan od onih koje je Tito politički žrtvovao radi svoje osobne vlasti, dr. Franjo Tuđman nastavio je borbu za osamostaljenje hrvatske države i suverenitet hrvatskog naroda. Zalažući se za jedinstvo domaće i emigrantske Hrvatske, da bi tako izbjegao građanski rat između samih Hrvata – komunista i antikomunista – on se okružio i jednima i drugima te zahvaljujući, prvenstveno, braniteljima u Domovinskom ratu i plebiscitarnoj podršci čitavog hrvatskog naroda uspješno skršio vojnu agresiju i okupaciju zemlje.

U takvim okolnostima, vrlo važna bila je i njegova diplomatska vještina s kojom je iskoristio onaj kratki, epohalni trenutak u modernoj povijesti, u kojem je iz željezne karte Europe – zacrtane 1945. na Jalti – “izrezao” suverenu i samostalnu, demokratsku Republiku Hrvatsku.

Dr. Tuđman i dr. Bekić

Simbolički, u odnosu na 22.lipanj 1941, u tome mu je – možda odlučno – pomogao i jedan od pripadnika “Sisačkog odreda”, navodno osnovanog 22. lipnja 1941. godine.

Najviše rangirani hrvatski kadar u komunističkoj Jugoslaviji Mika Špiljak pružio je Tuđmanu svoju odlučnu podršku te osigurao pomoć i mnogih hrvatskih kadrova iz Armije i obavještajnog aparata.

Na toj crti, Špiljkov sin Vanja, u siječnju 1991., godinu dana prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, organizirao je put predsjednika Tuđmana na Svjetski ekonomski forum u Davos te brojne važne sastanke. Koliko je taj aranžman bio rizičan, govori i podatak da je švicarska policija – valjda prema dojavi nekih obavještajnih službi – pribila uz zid i nasilno razoružala Tuđmanove zaštitare. Usprkos tome, Tuđman se u “četiri oka” uspio sastati čak i sa glavnim tajnikom NATO-pakta, Manfredom Woernerom.

Nakon što mu je objasnio što se zapravo događa u Jugoslaviji, Zapad je ubrzano počeo mijenjati svoj negativan stav prema hrvatskom osamostaljenju pa je samo godinu dana kasnije, RH bila međunarodno priznata zemlja!

O AUTORU:

Dr. Datrko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.)

Komentari
Share Button